Blagdan je Sveta tri kralja ( Gašpar, Melkior i Baltazar, tri mudraca koja su, prateći betlehemsku zvijezdu stigla s istoka u Jeruzalem kako bi se poklonili Isusu Kristu ) koji označava završetak božićnog vremena. U Hrvatskoj je ovaj blagdan neradni dan, a to automatski podrazumijeva da je pitanje svih pitanja ima li koja trgovina otvorena, gdje i do kada. Jer, potrošačkom mentalitetu i poslovičnom komoditetu ovog naroda najvažnije je da u svakom trenutku mogu skoknuti do neke trgovine i kupiti što im baš na blagdan padne na pamet. A uz to, “krucijalno” blagdansko pitanje, ima još jedno koje, kako izgleda, muči Hrvate: je li baš na blagdan Sveta tri kralja trenutak da se raskite kuće i stanovi od božićno-novogodišnje dekoracije ( pogotovo jelki ). Jer, ako to ne učine danas, na Sveta tri kralja, sutra je pravoslavni Božić…
i netko bi, zamislite, mogao pomisliti da ga slave ili da su, ne daj bože, pravolavci?!
Za one katoličke pravovjernike koji nisu dobro savladali vjersko gradivo, mediji su se potrudili da im, uz pomoć ljudi iz Crkve, dokinu dvojbu i spase ih od”kobnog neznanja”.
Pa tako, tko nije znao, sada može naučiti da se prema kršćanskoj tradiciji božićni ukrasi iz kuća uklanjaju ili na Sveta tri kralja , 6. siječnja, ili na Svijećnicu, 2. veljače.
Odnosno, danas se, za razliku od starih tradicijskih običaja da jaslice i okićeni bor ostaju do Svijećnice, 2. veljače, smatra da je najprikladnije jelke raskititi ili na Sveta tri kralja ili sutradan, na nedjelju iza tog blagdana, 7. siječnja, koji se poklapa i s pravoslavnim Božićem.
O nama kao narodu puno govori objašnjenje fra Jakova Sedlara za Dnevnik.hr, zašto kod nas ljudi tako rano bace jelke i raskite svoje domove.
-Ljude je strah dočekati pravoslavni Božić s jelkom jer onda imaju u glavi ono ‘što ako će ljudi misliti da su pravoslavci’. Ono što je zanimljivo je to što pravoslavci ne okite jelku nego unose u kuću hrastovu granu. Po tome se i razlikujemo što kitimo, mi jelku, a oni hrastovu granu- rekao je fra Sedlar i predložio da se s okićenim kućama slobodno dočeka kraj božićnog vremena, dakle, do Krštenja Gospodinovog, 7. siječnja, ili do Svijećnice, 2. veljače, kako je to bilo po tradiciji. A kome borove iglice, koje se s vremenom truse, smetaju jer stvaraju nered po kući, tko im brani bor izbaciti van.
Eto, sada je riješeno i to “najvažnije pitanje u našem životu”, jer, zamislite da vam okićena jelka ostane do pravoslavnog Božića, što bi vaši susjedi mislili o vama. Sada im je laknulo, jer, ako svećenik tako kaže, ma što susjedi mislili, nema potrebe žuriti, sve je katolički regularno. Pa neka svijetle jelke i do 2. veljače, nitko im ne može ništa reći niti ih zbog toga “krivo pogledati”.
Srećom, ima ljudi koji se na to ne obaziru. Jelke kite za božićno vrijeme i raskićuju ih, kad odluče. Neki čak i polovinom veljače. To su oni koji ne misle da ikome išta trebaju dokazivati, koji žive svoj život bez licemjerja i bez mahanja svojim vjerskim i nacionalnim zastavama. To su oni koji nemaju problema s vlastitim identitetom, svjetonazorom i vjeroisposvijesti. Koji nemaju problema ni sa sobom ni sa drugima.
Božićni Azimut (foto Valerio Baranović)
