Andrej Plenković više je od kancelara, dužnosnik koji sublimira svu političku moć u zemlji i njome disponira po vlastitoj volji bez konzultacija, bilo u vladi ili u Saboru. Sve odluke u ovoj zemlji ( predsjednika Republike ionako se ignorira a ono malo ovlasti što ih ima derogirano je premijerovim stavom da bez isprike nema razgovora ), ovise o Plenkoviću i njegovom raspoloženju. Ministre imenuje i smjenjuje samostalno, vladu o tome tek informira a Sabor mu služi kao formalno proceduralno pokriće. Upravo je odlučio biti i Djed Božićnjak, koji, eto, blagdanski, a zapravo predizborno, daruje materijalno najugroženije u društvu, hrvatske umirovljenike, njih čak 830 tisuća s mirovinama do 840 eura. Da vide kako je socijalno osjetljiv njihov premijer pobrinuo se da im za koji dan, pred same blagdane, na račun sjedne od 50 do 160 eura jednokratne pomoći. Neće oni to zaboraviti…
Daleko je Andrej Plenković od socijalne osjetljivosti, empatije, solidarnosti, brige za one najpotrebitije. Svaki njegov potez je proračunat, s ukalkulirana tri koraka unaprijed. Ovim potezom, Danajskim darom tempiranim tek koji mjesec prije izbora, najnoviji umirovljenički dodatak premijerovo je ulaganje u brojčano najjaču glasačku mašinu koju treba na vrijeme podmazati da bi funkcionirala kako valja. Sa zahvalnošću. I vratila odanošću za milodare koje joj je dobrotvor udijelio. A Plenković lojalnost cijeni iznad svega.
Evo, prije nekoliko dana, kad se zastupnicima predstavljao novi ministar gospodarstva, mister Habijan, premijer je čvrsto stao uz svog izabranika, ali nije propustio staviti mu, čisto preventivno i edukativno, na znanje što mu mora biti prva misao na umu dok god je dio njegovog tima. Lojalnost, naravno! – Za ministre je– kako reče usred Sabora- jedina stvar koja je bitna u njihovom životu da imaju moje povjerenje.
Svašta smo dosad čuli od tog napuhanog, arogantnog pijetla koji ima običaj usred njihova doma zastupnike vrijeđati i omalovažavati, nazivati jadnicima, teroristima, rusofilima, panjevima, ali da je ministrima u životu jedino bitno da imaju njegovo povjerenje, e to nismo još čuli. Bar ne tako eksplicitno. Zar se ne podrazumijeva da šef vlade mora vjerovati ministrima da bi s njima mogao raditi na zajedničkom poslu? Ali, to ne može biti jedino bitno, jer što znače ti silni inkompetentni vojnici partije koji su odaniji šefu negoli vlastitoj obitelji, od kojih nema koristi, ali može biti itekako štete? Naposljetku, mogu li ministri vjerovati premijeru?
Ako bismo se sjetili slučaja Martine Dalić, jedne iz seta ražalovanih Plenkovićevih ministrica, mogli bismo reći – ne! Dalić je u jednom trenutku, kada je to premijeru trebalo, sve svoje stručne kapacitete, pa i ugled, stavila Plenkoviću na raspolaganje, udružila u grupu Borg i predano radila na demontiranju Todorićeva Agrokora. No, kad se cijela konstrukcija zaljuljala, da bi spasio vlastitu kožu, kralj je bez premišljanja žrtvovao pijuna. Smijenio je Martinu Dalić i odrekao je se trenutno. Tko zna što bismo sve saznali, s obzirom na javno izgovorene prijetnje ex-ministrice da će u svojoj knjizi otkriti punu istinu o tome tko je tko u slučaju Agrokor, da iza vladinih kulisa nije postignut pakt o nenapadanju. Pa je Dalić javnosti prodala “kamilicu” umjesto relevantne knjige i obećane istine, a nakon nekog vremena osvanula je na čelnoj poziciji Podravke. I zašutjela zauvijek…
Plenković je, doduše, često, pa i kad to nije imalo nikakvog smisla, ustrajavao na obrani, pače glorificiranju, svojih otpisanih i kriminalno suspektnih odabranika. Ali ne zato što je posebno cijenio sve te inkriminirane suradnike, nego zato što je imao potrebu braniti svoj izbor, uvjeriti javnost da on nije pogriješio, jer on nikad ne griješi. Uvijek je njegov interes, njegova neupitna ispravnost u svemu što čini, pa i kada čini potpuno, nedopustivo krivo, ispred svega, i ispred svih.
Davora Filipovića, bivšeg ministra gospodarstva, sasvim iracionalno, neutemeljeno je kovao u HDZ-ove zvijezde, čak ga je gurnuo i u utakmicu za zagrebačkog gradonačelnika gdje je doživio pravi fijasko. I kad je Filipović sipao notorne gluposti i njima zabavljao publicum, bilo svojim američkim semafor-anegdotama ili obećanjem izgradnje tvornice cjepiva protiv raka, Plenković mu je držao leđa, branio ga bez ostatka. Sve zato da tkogod ne bi posumnjao u njegove političke receptore koji se nerijetko zalijepe na poluinteligente. A onda, kada je uz veliki prasak pukla afera Mreža, u kojoj Filipovićev posebni savjetnik Jurica Lovrinčević šuruje s kvazinovinarom Mreže TV oko distribucije javnog novca za državno oglašavanje ( po sistemu pola- pola), zapravo medijsko reketarenje s ciljem popravljanja ministrovog imidža, rekordnom brzinom je Filipovića pokopao. Ne zbog njegova krimena, zbog sumnje da je sa savjetnikom bio ” u poslu” i s njim dijelio novac od reketa, nego zbog moguće štete za njegov lik i djelo. Nije bilo ni karmina, Filipović je preko noći upokojen kako bi šteta za šefa bila što manja. A aferu je pripisao “koruptivnom Mostu”. Zar je sišao s uma, ili vjeruje da su svi oni kojima šalje tu inverzivnu interpretaciju skandala, polupismene budale?!
Kriminalnom rabotom čelnih ljudi Ministarstva gospodarstva, u koje ne može nitko, kamoli ministar i njegov savjetnik, doći bez njegova blagoslova, uporno diskreditira Most, hineći da HDZ i on s tim ništa nemaju. Istodobno, baš zgodno, u istom loncu je promiješao i medijsku kašu, emitirajući poruku i o korumpiranim medijima. Perfidno, lukavo i sračunato.
I kad je svojedobno pod motom spašavanja 60 tisuća radnih mjesta u Hrvatskoj demontirao Agrokor i njegovog vlasnika gotovo doveo do ludila, da bi državnom intervencijom u privatno vlasništvo stvorio svog novog Ivicu Todorića u liku Pavla Vujnovca, imao je detaljno razrađen plan svega što slijedi. Danas je Vujnovac bogatiji, veći i moćniji negoli je Todorić ikad bio. Gospodar je energetskog, prehrambeno- trgovačkog i prometnog sektora, još malo i pitat će Plenkovića pošto država…
Ergo, Plenković je sve svoje “pale drugare” doveo u svoj tim, u svoju vladu, i nevjerojatno je kako ne osjeća ni najmanju odgovornost za svoje promašaje. Njih već 30-ak. Filipovića je službeno eliminirao zbog izbora lošeg savjetnika, ne zbog eventualnih sumnji na možebitne nezakonite radnje. Njemu, međutim, ni 30 loših kadrovskih odabira nije dovoljno da ode…
I direktora HEP-a, do grla umočenog u aferu “plin za cent” koja je državi prouzročila milijunske štete, a njegovom novom Todoriću, Pavlu Vujnovcu donijela enormnu dobit, odrekao se, kako je više puta apostrofirao, isključivo zbog bespravne izgradnje vile na Hvaru, a ne plinskih viškova koje je (pro)davao u bescjenje. Svaka smjena bliskih suradnika iz njegova okruženja zbog kriminala i korupcije ostavlja ipak neki trag i na njemu. Zato će svaku smjenu relativizirati, svesti na što manju štetu, neumjesno minorizirati. Jer, to su njegovi ljudi, on ih je izvukao iz HDZ-ova ( ili nekog drugog ) maca, i on bi za njih trebao jamčiti. Ili s njima otići…
Plenković je nevjerodostojan, bahat, nadmen čovjek koji se okružio uglavnom inferiornim društvom “palih stručnjaka” među kojima se doima poput intelektualnog gorostasa. U svakom drugačije strukturiranom timu ne bi se osjećao dovoljno ugodno. Zato su njegovi kriteriji svedeni na poslušnost i- lojalnost. Ništa drugo im uz njega ne treba. Ništa ih se i ne pita.