Stipo Mlinarić Ćipe, saborski zastupnik Domovinskog pokreta, u dogovoru sa svojim stranačkim šefom Ivanom Penavom, odlučio je dati poseban ton ovogodišnjem obilježavanju Dana sjećanja na žrtve Vukovara i tako pijetet pretvoriti u zaglušujuću buku. Oduzeti mir mrtvima. Penava se pobrinuo da HOS i sve kontroverze u vezi s njim, budu u prvom planu i time doveo u pitanje dostojanstvo i iskreno sjećanje koji bi trebali biti u srži Kolone sjećanja 18. studenoga. Mlinarić je tomu pridodao i sukob s čelnikom SDSS-a Miloradom Pupovcem kojemu je odredio gabarite kretanja, zabranjujući mu dolazak u Vukovar kako bi bacanjem vijenca u Dunav izrazio počast žrtvama. “Čekam ga tamo! S koliko ljudi? Sto, tisuću, pet tisuća, do mene je, mogu koliko želim- poručio je ostrašćeni Ćipe najavljujući spremnost da “živim lancem” spriječe Pupovčev ( SDSS-ov ) dolazak u Vukovar 17. studenoga, i naposljetku dobio što je htio. Svi smo, nažalost, izgubili…
Izaslanstvo SDSS-a, koje u Vukovar dolazi od 2018. da bi položilo vijence u Dunav za Srbe i Hrvate koji su u ratu tamo bačeni, ove godine ipak neće ići ni u Škabrnju, niti će baciti vijenac u Dunav za Hrvate i Srbe. Ćipe i DP likuju, vjerojatno, jer su cilj ostvarili, i cijeloj Hrvatskoj dokazali da su bitan faktor. Ali, faktor čega? Produžetka rata drugim sredstvima. Mržnjom i nepomirljivošću. Zar je to za ikoga dobitak?
Ćipin “živi lanac”
Potpredsjednica Vlade Anja ŠImpraga u petak je s konferencije za novinare poručila da SDSS u Vukovar i pred Ćipin “živi zid” neće. Ali, o onima koji su im to zabranili ne žele govoriti, nisu poput njih, rekla je i pokušala objasniti zašto neće na komemoracije u Škabrnju i Vukovar na koje su htjeli. A htjeli su u petak biti na Dunavu “za sve žrtve hrvatske i srpske nacionalnosti koji su skončali u njemu, na Ovčari i u prvoslavnom hramu svetog Nikole.“
-Trebali smo i htjeli biti u Koloni sjećanja. Danas vidimo da to ne možemo i ne trebamo. Ne možemo i ne trebamo biti jer se našu potrebu za iskazivanje pijeteta pretvara u povod za fizičko sukobljavanje. Ne možemo jer želimo sačuvati dostojanstvo vukovarske i škabrnjske komemoracije, ali i naše dostojanstvo. Pozivamo naše sunarodnjake, Srbe i Srpkinje, da u svojim srcima zapale svijeće za pomen na naše sugrađane, Hrvate i Hrvatice, koji su ubijeni u ovim krajevima…”, rekla je Šimpraga uz poruku da treba graditi mir i dostojanstvo u sjećanju i življenju.
Milorad Pupovac je još dojučer vjerovao da će “sigurno posjetiti Vukovar”, i trudio se objasniti svima onima koje su Penava i Mlinarić zatrovali tezom da članovi SDSS-a oplakuju u Vukovaru samo, njima neznane, samo što ne kažu izmišljene, srpske žrtve, zašto su htjeli vukovarskim žrtvama odati počast uoči Dana sjećanja kad se u gradu okupi najveći broj ljudi-
-Odlazimo na Dunav zbog vrlo jasnog razloga – jer su tamo civili završavali ubijeni, i Hrvati i Srbi. To je samo poštovanje prema strašnom vidu stradanja. Znamo da su stradali Hrvati, da su stradali Srbi, odabrali smo to kao način da se to ne zaboravi. S druge strane, nakon toga odlazimo na Ovčaru položiti vijence za ubijene iz vukovarske bolnice. Potom u Crkvi svetog Nikolaja palimo svijeće za sve bez obzira na nacionalnost– govorio je Pupovac dok je još vjerovao da će to biti moguće.
No, Mlinarić je zaprijetio “živim lancem” u koji će njegovi istomišljenici stati kako bi Pupovca i izaslanstvo SDSS-a spriječili da ove godine bace vijenac u Dunav. -Što je bacao, bacao je- poručivao mu je DP-ov zastupnik, pozivajući redom i Plenkovića i Božinovića i šefa policije Milinu da se drže zakona, jer će ga u protivnom oni sami uzeti u svoje ruke. I uzeli su ga.
Nezakonita zabrana slobode kretanja…
Nastavlja se perpetuiranje mržnje, podjela i razdora u Vukovaru, dobrim dijelom upravo zaslugom Domovinskog pokreta čiji je čelnik Ivan Penava naumio svoj grad držati kao taoca vlastitih političkih ambicija i bildanja svoga nesigurnog ega, te na žrtvama Vukovara graditi političku karijeru.
Nasuprot Pupovcu koji je izjavio da bi Vukovar trebao biti otvoreni grad, a gradonačelnik onaj koji ta vrata drži otvorenim, Mlinarić i DP odlučili su čvrsto, pod svaku cijenu, zabraviti vukovarska vrata za sve njima nepoželjne. Što su pred tom navalom prijetnje i bijesa mogli u SDSS-u odlučiti do li odustati?
DP-ovce muči kome to Pupovac 17. studenoga baca vijenac u Dunav, tko je ubijen tada, jer, veli Mlinarić, za svaku godišnjicu krvavog stradanja u Vukovaru znam imena tih ljudi, znam i mjesta gdje su poginuli. Ali, za neke ne znamo, kao dr. Ivana Šretera, ali možda zna gospodin Pupovac. Možda bi- rekao je ironično, ruka pomirenja bila da kaže gdje je.
Unatoč svemu, gotovo do zadnjeg trenutka Pupovac je bio uvjeren da će ipak vijenac SDSS-a i ove godine zaploviti Dunavom, jer, kako je govorio uoči odlaska, “nemamo mi straha doći na to mjesto, previše nam je stalo do toga da bi odustali, ali ne želimo da se okalja to sjećanja na bilo koji način, ne našom gestom nego reakcijom na našu gestu”.
Za Penavu, Mlinarića etc. nije bitan sam Pupovac, njihova je meta Plenković koji dopušta da se krše zakoni, kaže, koje je Plenkovićeva vlada pisala i njegova parlamentarna većina donosila. To je Penavina politička utakmica, njegov obračun s Plenkovićem i HDZ-om koji ih više, navodno, ne želi kao saveznike, pa ih je dobio kao neprijatelje. Ćipe je, kao čovjek koji je prošao ratnu kalvariju s puno ožiljaka, samo vješto uvezan u Penavin privatni rat.
Kako bilo, Pupovac je odustao, ne od poruka koje je htio vijencem u Dunavu odaslati, nego od samog čina u kojemu je nezakonitim oduzimanjem slobode kretanja bio spriječen provesti. Kod toga svakako problem jest što Plenkovićeva vlada nije kadra jamčiti sigurnost članovima SDSS-a u Vukovaru, niti im osigurati slobodu kretanja koja im je protuustavno, protuzakonito oduzeta. Prijetnjom silom! To jest kapitulacija pravne države pred nasiljem, jer, ma koliko Mlinarić i prijatelji govorili da oni nisu siledžije, nasilnici i huligani, njihov je čin nasilnički i huliganski. A Plenković je, reći će, radi očuvanja dostojanstva grada i njegove ratne žrtve, radi pijeteta prema stradalnicima u krvavoj vukovarskoj bitki, pognuo glavu pred nasiljem. A kad ga jednom svjesno tolerirate, ono će vam se samo vraćati…
Rat na reveru
Ono što zastupnika Mlinarića motivira da i 2023. nastupa s nepomirljivih pozicija je uvjerenje da svojim dolaskom na taj dan u Vukovar i činom bacanja vijenca u Dunav žrtvama Vukovara, Pupovac zapravo želi izjednačiti žrtvu i agresora, što je standardna teza onih koji i dalje vode rat i ne poštuju mir, koji u Srbima vide primarno neprijatelje, pa i ako je riječ o ljudima koji su godine rata proveli u Hrvatskoj smatrajući je svojom domovinom i trpeći uvrede, prijetnje i sumnjičenja.
U DP-u su pokušali uvjeriti javnost kako nema gvoora o bilo kakvom fizičkom obračunavanju, tvrdili su da ovdje nije riječ o predizbornoj politizaciji i privatizaciji grada simbola stradanja u Domovinskom ratu, jer je “Vukovar iznad politike, vukovarska žrtva je iznad svega, tu politika nema što tražiti”.
No, politika je učinila svoje i proizvela je zloćudni incident, pa ako ga fizički i nije bilo. Štoviše, vratila nas je korak natrag, prezrela je pokušaj uspostave normalizacije odnosa između Hrvata i Srba, pokušala nametnuti svoje uvjete suživota i prihvaćanja pomirbe sa građanima srpske nacionalnosti. “Neka se priključe Koloni sjećanja”- predložio je Mlinarić vodstvu SDSS-a- “ponesu ružu, hrvatsku svijeću i neka je stave na jedan grob”, propisao im je Ćipe uvjete pod kojima bi eventualno Penava otvorio vrata grada i za njih. A onda, neka bacaju vijence u Dunav, nema problema ako znaju kome ih točno bacaju!
Nije Stipo Mlinarić jedini koji tako misli, nažalost, 28 godina nakon završetka rata, i 32 godine od pada Vukovara. Nije jedini koji je do danas ostao zarobljen u ratu jer nije našao nijednog kvalitetnog sadržaja u miru kojim bi popunio prazninu nastalu nakon rata. To su ljudi koji su, bar veći broj njih, doista proživjeli strahote rata, koji su izgubili bližnje, koji su, zahvaljujući politici HDZ-a kao dominantne stranke na vlasti u proteklih 30-ak godina, držani u uvjerenju da će građani srpske nacionalnosti ili napustiti Hrvatsku ili trajno ostati kao građani drugog reda, koji moraju doživotno šutjeti i okajavati grijehe onih svojih sunarodnjaka koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. To su oni koji će satisfakciju doživjeti samo u poniženju i nejednakosti građana srpske nacionalnosti s građanima hrvatske nacionalnosti, koji štoviše vjeruju da po prirodi stvari Srbi ne mogu imati ista prava u zajedničkoj državi kao Hrvati, koji se u svojim kriterijima za sve i sva vraćaju uvijek na rat i tko je bio na kojoj strani. A to tako ne može, nije ni demokratski, ni civilizirano. Svatko treba sam odgovarati za svoje zločine, pravo ne poznaje zločin koji se primjenjuje po kriteriju nacionalne pripadnosti. Ratovali su i drugi narodi, ali nema primjera da se rat tako strasno održavao desteljećima poslije i u miru, kao što je to slučaj kod nas.
Stipo Mlinarić nastupa nepomirljivo, obuzet emocijama ratnika koji još živi rat u kojem je izgubio puno svojih suboraca. Ivan Penava u ratu nije bio, za njega je rat dobar materijal na kojem bi mogao, manipulirajući sa žrtvama Vukovara i tragedijom vlastitog grada, politički profitirati. Penava je zaslužan za stvaranje atmosfere mržnje i podjela, odgovoran je za povratak na neke davne godine kada su ovim nesretnim gradom defilirale dvije kolone sjećanja, kada se iz jedne nasrtalo na drugu koju je predvodila tadašnja državna vlast lijeve provenijencije, a kojoj tada nije bilo dopušteno odati počast palima na dostojanstven način. E, to vrijeme revitalizira Ivan Penava, političar bez ratnog staža, ali s ratom na reveru kao svojim glavnim političkim oružjem. U mirnodopskoj Hrvatskoj.
