Srbija je opasno zapela u svojoj “goroj prošlosti”, a otkrivanje spomenika četničkom vojvodi Draži Mihailoviću u Beogradu samo je još jedan dokaz toj žalosnoj činjenici. Ali, je li hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova najpozvanije držati lekciju Srbiji o revizionističkom, retrogradnom političkom zastranjivanju?
Na otkrivanje spomenika vođi četničkog pokreta Draži Mihailoviću usred Beograda, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Vlade RH oglasilo se osudom toga čina, konstatirajući da je on tek zadnji u nizu onoga što u Srbiji traje već godinama- procesa rehabilitacije četničkog pokreta i njegovog vođe Draže Mihajlovića. Hrvatsko ministarstvo takve postupke smatra apsolutno neprihvatljivim, zabrinjavajućim i u potpunoj suprotnosti sa deklariranom srbijanskom politikom priključenja Europskoj uniji, kao svome, navodno, strateškom cilju.
Hrvatska, navodi se u priopćenju Ministarstva vanjskih i europskih poslova, izražava očekivanje od Republike Srbije i njezinih institucija da odbace politiku relativiziranja i veličanja zločina.
I to nije sve. Grlić Radmanova ekipa, štoviše, ističe da je “prekrajanje prošlosti kao i glorifikacija ratnih zločinaca suprotno europskim vrijednostima, predstavlja vrijeđanje žrtava kao i svih pripadnika naroda koji su bili žrtve onih koji se sada rehabilitiraju”.
U tom smislu, iz MVEP-a poručuju kako se “odnosi mogu graditi samo na iskrenom odnosu prema prošlosti, pomirenju i rješavanju otvorenih pitanja. Hrvatska očekuje konkretne poteze Srbije u rješavanju sudbine nestalih, pitanju nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina i svim drugim otvorenim pitanjima”, stoji u reagiranju MVEP-a.
I tome ne bi imali što pridodati da reagiranje ne dolazi od onih ( HDZ-a ) koji su od 1990. sustavno radili na rehabilitaciji zločinačke NDH ( Nezavisne države Hrvatske ) i njezinih dužnosnika, radi kojih su diljem Hrvatske masovno mijenjani nazivi ulica i trgova kako bi se preimenovali po ustaškim “zaslužnicima”. Po njima su imenovane i vojne jedinice, vojarne, nova hrvatska država preuzela je i monetu iz vremena NDH- kunu, i državni parlament nazvan je Hrvatski državni sabor, da bi kasnije bio preimenovan u Hrvatski sabor.
Gradovi su se doslovce natjecali koji će prije neku ulicu nazvati po Mili Budaku, kvazi književniku i zločincu za pisaćim stolom, kako se to običava reći, propagandistu ustaškog režima koji je skovao onu čuvenu doskočicu “bježite psine preko Drine”, koji je potpisnik nekih od rasnih zakona na kojima je počivala NDH a kojima se Židovima oduzimalo pravo sudjelovanja u javnom životu, bilo u kulturi ili znanosti, i temeljem čega su izbacivani s posla i hapšeni.
U Zagrebu je tek početkom ove godine, zahvaljujući dolasku na vlast lijeve platforme Možemo!, pokrenut proces preimenovanja, za početak, četiriju ulica – Filipa Lukasa, Vladimira Arka, Antuna Bonifačića i nadbiskupa Ivana Šarića– redom suradnika ustaške NDH i njezinih propagandista koji su promicali rasne zakone.
Ergo, Hrvatska je perjanica povijesnog revizionizma kojega se nije do danas sasvim odrekla, a o čemu svjedoče i još uvijek aktualne polemike oko zabrane korištenja službenog ustaškog pozdrava “Za dom spremni” u javnom prostoru, koji i dalje odjekuje sa nogometnih stadiona i HOS-ovih obljetnica.
S protokom vremena Hrvatska se distancirala od revizionističkih tendencija iz ranih 90-ih, ponajviše zbog strogih kriterija koje je trebala ispuniti za priključenje Europskoj uniji, a koji su nespojivi s govorom mržnje i rehabilitacijom poraženog, fašističkog NDH- režima.
Srbija je na svom europskom putu posrtala, zastajala, potonula u proturječjima i rigidnoj politici svojih nedemokratskih vođa i to je vratilo Draži Mihailoviću. A dok god bude slavila četničkog vojvodu u čije ime i pod čijim likom su počinjeni brojni zločini i u recentnom ratu u Hrvatskoj, neće biti na europskom putu.
No, Hrvatska joj u tome ne može docirati. Možda joj tek može biti pouka da se revizionizmom, ma kako snažan bio, povijest može falsificirati, ali se neće uistinu promijeniti…
