Mario Banožić po sebi, a ne po funkciji koju obnaša, je potpuno nevažna, minorna osoba. Taj čovjek ne zaslužuje ni minimum javne pažnje, iza njega ne stoje nikakvi rezultati, ni profesionalni ni volonterski, ni humanitarni ni aktivistički, ne intrigira baš nikog ni svojom kreativnošću ni inventivnošću, ukratko na njega nema smisla trošiti ni riječi ni vrijeme. No, problem je što je takva persona državni dužnosnik, ministar obrane, s izraženom sklonošću da funkciju koju obnaša i državu koju predstavlja, eksploatira, bez mjere i pristojnosti, za osobne potrebe i probitke. Ta nevažna, isprazna osobnost, gladno političko dijete Andreja Plenkovića Velikog, grabi sve što može, kao da je sutra “sudnji dan”, ili kao da mu je ovo zadnja prilika za besramno parazitiranje na račun poreznih obveznika. Nema straha, takve vlast uvijek treba…
Dakle, zašto trošimo vrijeme i riječi na ovu neznačajnu osobu? Zato što je Visoki upravni sud odbio njegovu žalbu i potvrdio nepravomoćnu presudu Upravnog suda u Zagrebu o njegovom eklatantnom sukobu interesa u kojem se našao kada je sam sebi dodijelio državni stan. Očito nesvjestan svojih hendikepa i neetičnosti, Plenkovićev ministar Mario Banožić ide dalje i najavljuje žalbu Ustavnom sudu. Na što se Banožić žali, za boga miloga?!
Nećete vjerovati, ali na nepravdu, na nepravdu se žali ovaj HDZ-ov prvotimac koji je uzimao što je htio, ne mareći za pravdu, sve dok nije javno prokazan i osramoćen. Njegova žalba samo je pokušaj pranja obraza, jer ako bi ona izostala to bi bilo kao prizananje, a “visoko skrupulozni” ministar takvo što ne može priznati. Pa tjera mak na konac, sramoteći se sve više i više…
Naravno, ministar smatra da ima “dobre temelje za žalbu”, jer su neke činjenice, tvrdi, zanemarene, a druge “zlonamjerno i tendenciozno interpretirane”.
Nepobitna je činjenica, međutim, da je Mario Banožić dobio trosobni državni stan u centru Zagreba i da je tu odluku osobno potpisao kao ministar, u to vrijeme, gle vraga, zadužen za državnu imovinu. Stan je sam odabrao, bio je najveći i najljepši, lokacijski najatraktivniji. Uz sve, sporno je i što ga preko 90 četvrnih metara stambenog prostora, koliko je sam sebi dodijelio, nije pripadalo jer je njegova obitelj i dalje živjela u Vinkovcima, a ne s njim u Zagrebu. Ali, takvim detaljima ministar se nije zamarao…
Njegova obrana temelji se, kako je naveo i u žalbi, na tome da nigdje nije propisano da on kao ministar ne smije potpisati odluku o dodjeli stana, pa makar i samome sebi( !? ) Ali, kako to da mu nije palo na pamet da se u takvom slučaju izuzme od odlučivanja pa i potpisivanja odluke, što je notorno pravilo?
Njegovo mišljenje nije dijelio i Visoki upravni sud koji je ministrovu žalbu odbio uz zaključak da je Banožić privatni interes stavio ispred javnog, što je evidentno. Uostalom, sukob ministrovih interesa utvrdilo je i Povjerenstvo koje mu je “odrezalo” kaznu od 930 eura.
I umjesto da podmiri kaznu i poklopi se ušima, Banožić je vjerojatno da bi se opravdao pred šefom, predsjednikom Vlade i HDZ-a, pokrenuo sudski postupak pred Upravnim sudom i stao istjerivati “pravdu”. Pozivajući se na ispoštovanu proceduru i ispunjavanje uvjeta za dodjelu stana na korištenje, a ne zamarajući se sukobom interesa, nekmoli moralnim pitanjima. Te “moralne tričarije” nisu nikad opterećivale naše dužnosnike, što pokazuje i cijela serija uhapšenih, i nešto manje procesuiranih političkih reprezentativaca. A Banožić je učio od “najboljih”, pa u mnogočemu i nadmašio “učitelje”…
Njegova glad za titulama nije utažena ni ministarskim položajem ni političkom moći, pa je posegnuo i za znanstvenim statusom kojim bi popunio prazninu svoje realne inferiornosti, i objektivne irelevantnosti. Ali kako je Banožić kanio doći to akademske titule? Plagirajući tuđe radove, ukoričujući ih u tzv. udžbenik i javno se sramoteći. Toliko je svojom karikaturalnom drskošću iziritirao javnost da je naposljetku morao odustati, makar privremeno.
Povukao je zahtjev za izbor u naslovnog izvanrednog profesora i izlio žuč na društvenim mrežama, objašnjavajući da to čini kako bi poštedio od javnog medijskog i političkog pritiska Ekonomski fakultet u Osijeku i Povjerenstvo koje je imenovano za provedbu u slučaju njegova izbora. Ustvrdio je da se akademskim i znanstvenim radom bavi gotovo 15 godina, šokiran je količinom negativnih reagiranja koja su se sručila na njega, i mada ispunjava tražene uvjete za izvanrednog profesora, privremeno odustaje od akademske karijere dok obavlja dužnost ministra u Vladi, objavio je i povukao zahtjev.
Možda se na taj korak odlučio u strahu da ne bude odbijen i time dodatno diskreditiran. Nakon javnih osporavanja koja je doživio zbog želje da se na neprimjeren način domogne i akademske titule, nije više bio tako siguran u svoj izbor. No, takvi nikad ne odustaju. A to je pokazao i u slučaju nekretninske pohlepe po kojoj će biti upamćen, jer je, iako koristi državni stan od preko 90 kvadrata u Zagrebu, iako ima obiteljsku kuću u Vinkovcima u kojoj živi njegova supruga s djecom, pokušao uz povlastice, dobiti još jednu nekretninu aplicirajući na APN! Taj čovjek zbilja nema mjere, a moral je za njega potpuna nepoznanica.
Zašto takav, kompromitirani, gramzljivi i dokazano nesposobni ministar treba Plenkoviću? Ako je točno da ga drži u Vladi samo u inat predsjedniku Milanoviću koji ga osporava i ponižava do mjere da mu više ni ime ne spominje, onda je to zbilja jadno, infantilno i neodgovorno.
Stoga, Plenkoviću možemo samo poručiti: Dajte, maknite ga iz Vlade, ako ne za naše, onda za vlastito dobro!
(foto TRIS/G. Šimac)
