Gost ovotjedne HRT-ove emisije Nedjeljom u 2 bio je Zoran Subošić jedan od osmero hrvatskih državljana koji su šest mjeseci bili zatočeni u zambijskom zatvoru u pokušaju da preuzmu posvojenu djecu iz Konga za čije su posvajanje imali sve potrebne dozvole. Sve što vas je zanimalo o tom slučaju koji je mjesecima tresao Hrvatsku, mogli ste čuti iz prve ruke, od jednog od posvojitelja koji je prošao kroz iskustvo kaotičnog suđenja u Zambiji, prisilno zatočeništvo, neizvjesnost i strah, dok su, kod kuće, u Hrvatskoj neki pojedinci i skupine kontinuirano protiv njih širili mržnju, predstavljali ih kao trgovce djecom i likovali nad njihovom sudbinom…
Srećom, Subošić se, kako je rekao u Nu2, u Zambiji nije mogao previše baviti pisanjem medija i mišljenjem javnosti o njihovom slučaju , imali su puno pametnijeg posla, jer trebalo je dokazati pred sudom da nisu nikakvi trgovci djecom i da im nije bilo ni na kraj pameti eksploatirati tu djecu, nego, naprotiv, pomoći i osigurati im pravi dom. No, nije bilo lako čitati komentare na društvenim mrežama koji nisu imali, kako reče, “veze s mozgom”.
Pokušavamo živjeti dalje svoj život…
– Sada, kada sam se vratio, pokušavam to ostaviti iza sebe i živjeti dalje svoj život. Imamo svoju priču koja je takva kakva je, netko može misliti da je ona istinita, a netko može misliti da nije. To je više problem onoga koji to misli nego moj- kazao je Subošić, prenosi HRT.
Četiri para iz Hrvatske koja su bila na dramatičan način suočena sa svim kontroverzama i zavrzlamama zambijskog pravosuđa nisu prvi koji su odlučili posvojiti djecu iz Konga. Ali su prvi “zapeli u sustavu”. Pozivajući se na izjavu njihovog odvjetnika, Zoran Subošić je rekao da mu se čini da se tu radilo o pokušaju iznude koja je krenula u krivom smjeru. U zatvoru su čuli kako postoji mogućnost da su ljudi iz “imigracijskog” mislili da će ih zatvorom uplašiti i onda od njih tražiti novac, no, to je, smatra, samo jedna od teorija kako je i zašto do svega došlo.
Ispričao je i kako su se supruga i on 2021. prijavili u Centar za socijalnu skrb i dogovorili termin, prošli sve rigorozne provjere i edukaciju, što je trajalo od prosinca do kolovoza kada su napokon dobili pozitivno rješenje Centra o podobnosti za posvojenje djeteta u nižoj dobi, što su i željeli. Prolazeći edukacije shvatili su da ih se priprema za posvojenje teško posvojive djece, jer su u razgovoru s parom koji je posvojio dijete u višoj, starijoj dobi, shvatili da je u Hrvatskoj teško posvojiti mlađe dijete u kraćem vremenskom razdoblju. Njegova supruga Azra dobila je informaciju da je, međutim, moguće posvojiti dijete iz Afrike, i nakon što su se o tome bolje informirali, krenuli su prikupljati potrebnu dokumentaciju za posvojenje.
Osvrnuo se na optužbe da nisu kontaktirali biološku majku i demantirao ih, te naveo da biološka majka, s kojom su bili jednom u kontaktu, nije mogla doći kada su djecu doveli iz Konga u Ndolu, jer je navodno bila bolesna. Ali je obećala, čim se vrate u Hrvatsku uspostaviti kontakt s njima i održavati ga. No, onda se dogodilo njihovo zatočenje, optužbe za trgovinu djecom, i sve su veze među njima pukle.
Dijete mora znati da je posvojeno
Subošić, međutim, potvrđuje da će se kontakti nastaviti održavati, jer dijete, kazao je, mora znati da je posvojeno, a samo je pitanje koji je trenutak najbolji da mu se to kaže.
Demantirao je i navode da su na hrvatskim dokumentima za posvajanje izostavljena imena roditelja kako bi se zatajio njihov identitet.
-To zaista nije istina. Ako govorimo o tome da njemu zatajite, što zakonski ne bi smjeli. Osim toga, ne možete odgajati dijete u uvjerenju da je vaše, ako ono zaista nije vaše ili ako postoje negdje majka ili otac. Možda će dijete poželjeti kontaktirati svog biološkog roditelja- rekao je i objasnio kako izgleda razgovor kada se djetetu otkriva da je posvojeno.
– Postoje razni pristupi, ovisi o dobi djeteta. To se već može raditi dok je dijete staro 3-4 godine, gdje vi njemu kroz neke priče (basne) objasnite. Na presudi suda iz Kinšase piše sve, pišu imena roditelja, imate rodni list od djeteta. Navedeno je da ste vi podobni za to jer ste poslali potrebnu dokumentaciju…To dijete ima trag svojih bioloških roditelja i u svakom trenutku može doći do tog podatka-naglasio je.
Pokušao je odgovoriti i na pitanje zašto postupak nije pokrenut u Zagrebu.
Edukaciju smo prošli nu Sisku…
– Mogu odgovoriti s protupitanjem, zašto sam išao u Sisak na edukaciju. Zašto nisam išao u Zagreb? Zato što bih čekao, pitanje je bi li ušao u registar posvojitelja ove godine. Čuo sam da se u Krapinu odnesu papiri, rješenje o pravomoćnosti presude i rodni list, koji morate prevesti kod ovlaštenog sudskog tumača sa francuskog jezika na hrvatski. Ja sam to odnio u Krapinu. Ja sam to predao i mi smo čekali skoro dva tjedna. Rekli su da ćemo imati ročište i da je ono u Donjoj Stubici- ispričao je posebno napominjući da zabrana posvajanja u Kongu stoji, ali postoje iznimke.
– Ta zabrana posvajanja je donesena, ali postoje izuzeci. Vi morate ispuniti određene uvjete da bi postali posvojitelj. Morate biti 18 godina stariji od djeteta. Morate poslati potvrdu o nekažnjavanju, da se ne vode sudski postupci protiv vas, potvrda da smo zaposleni, morali smo od obiteljskog liječnika ishoditi i potvrdu da smo zdravi- objasnio je u Nu2 Subošić. Spomenuo je da kroz sličnu proceduru prolaze i drugi strani posvojitelji kojih je bilo i iz Slovenije i drugih zemalja.
Prema nekim međunarodnim konvencijama čiji je Kongo potpisnik, postoji zakonska osnova da se mogu posvajati djeca iz Konga. Sami Amerikanci su rekli da neće dozvoliti posvajanje djece iz Konga i da se neće priznavati presude sudova iz Konga, rekao je. Ali, onda se dogodilo da je jedan par upio posvojiti dijete i srušiti odluku američkih sudova.
Cijeli postupak nas je stajao nešto više od 6000 dolara
Cijeli postupak posvojenja, kako je naveo, stajao ih je oko 6 tisuća dolara, ali to nisu platili odjednom, nego u dijelovima, plaćali su preko banke, i tu nije bilo nikakvih omotnica. Platili su i neke donacije za sirotište, koje nisu fiksno određene, nego vam je to ostavljeno na volju. Ta sirotišta se financiraju od donacija- rekao je.
Naravno da su imali određene strahove u pogledu cijelog postupka posvajanja djeteta, ali kad su dobili hrvatske dokumente te su bojazni otklonjene. Naprosto postoji određena procedura koja je takva kakva jest i kroz koju smo prošli, ne samo mi nego i drugi parovi prije nas, zaključio je.
Zatvor je posebna priča. Tu su svi braća i sestre, neovisno o boji kože, socijalnom statusu. Na muškom odjelu njih četiri su bili jedini bijelci, a njihove supruge na ženskom. To su ljudi, kazao je, koji su u zatvoru šest, sedam, sedamnaest godina, i ako nemate odvjetnika ne piše vam se dobro. Sve to ga je podsjetilo na vojsku. Bili su u zatvorenom bloku zatvora, gdje je bilo 140 ljudi, a prostorija je veličine 100 kvadrata. Mogli su se prošetati dvorištem. Imali su nekakav poseban tretman, viši rang, jer nisu bili osuđeni, ali živjeli su jednako kao i svi drugi.
Ni danas mu nije jasan dolazak Ivana Pernara u Zambiju tijekom suđenja. Ne poznaje ga, sve što zna jest da je bio u Saboru i da ima svoje sljedbenike na društvenim mrežama. I njihov odvjetnik ih je pitao tko je on. Prihvaćen je za svjedoka iako ništa relevantno nije imao za reći o tom slučaju, kaže Subošić.
Pohvalio je hrvatsku diplomaciju koja im je puno pomogla, i oko dostave lijekova, a troškove su snosili sami, kao i troškove smještaja, jamčevine, imigracijske dozvole…
Azra Imamović Subošić: Moja Mariella me nakon samo pet dana počela zvati “mama”…
Zoranova supruga Azra Imamović Subošić svoju stranu priče ispričala je Maji Sever. Naglasila je kako su suprug i ona godinama pokušavali dobiti dijete, da je ona bila na nekoliko operacija i sve je to za njih postalo iscrpljujuće. U Hrvatskoj se, rekla je, predugo čeka na posvojenje jer se teško oduzima roditeljstvo, iako se roditelji ne brinu za svoju djecu. Njezina posvojena djevojčica Mariella nakon samo pet dana počela je zvati “mama”.
Zambiju je doživjela kao horor. Kad su ih vratili iz zrakoplova i odvojili od supružnika, odveli su ih na “najgore mjesto na svijetu”, bez vode, bez svjetla, puno žohara, a najteže joj je bilo što nije s Marijellom. Proveli su 65 dana u pritvoru, prvih dana su živjeli samo na vodi i kruhu, s partnerima su razmjenjivali “krijumčarena” pisma ispod vrata. Ali, u trenutku kad su u sudnicu uveli djecu, bila je sigurna da će sve biti u redu- ispričala je Azra za Nu2.