O nadbiskupu Mati Uziniću pisao sam više puta, a sva je prilika da ću to činiti i u budućnosti. U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji ne postoji bolji i normalniji biskup od njega. Svjestan sam toga da je odgojen u posebnom svijetu tzv. apsolutnih istina, kao i toga da se njegova interpretacija prošlosti (dakle, povijesti koja nije povijest) ne razlikuje previše od tipičnog hrvatskog desničara. A to da je predstavnik crkvene hijerarhije i da, usprkos svemu, afirmira hijerarhijsku strukturu, vidljivo je na svakom koraku. Navest ću samo dva primjera. Poznato je da je odlučio da se u unutarcrkvenoj komunikaciji na području Riječke nadbiskupije više neće upotrebljavati crkveni naslovi, nego samo ime i prezime adresata, odnosno sugovornika. Uzoriti, prečasni, preuzvišeni, velečasni itd., izgubili su pravo javnosti, ali ne i pravo realnosti, oni su i dalje sve to, ali im je sugerirano da se tako ne oslovljavaju. Priuštena im je šutnja o onome što jesu ili misle da jesu – uzvišeni u odnosu na mnoge.
Hijerarhija
Nadbiskup Mate Uzinić ukinuo je ili, preciznije, privremeno suspendirao uporabu pojma, ne i stvarnosti. Da je, kojim slučajem, ukinuo hijerarhijsku stvarnost, onda on ne bi donio odluku umjesto ostalih, odnosno ne bio donio odluku koja se odnosi na druge. Sasvim je svejedno je li preuzvišeni nadbiskup Mate Uzinić odredio što će raditi, govoriti i pisati tamo neki prečasni Petar, ili je to odlučio Mate. Činjenica je da Mate, zbog hijerarhijske uzvišenosti, odlučuje o Petru. Hijerarhija je ovime, dakle, potvrđena, nije dovedena u pitanje, ali je način afirmiranja hijerarhijske stvarnosti, u režiji Mate Uzinića, moram priznati, daleko simpatičnija od one u režiji biskupa Vlade Košića, koji smatra da u biskupsku službu ulazi i čašćenje osuđenih ratnih zločinaca.
Drugi primjer afirmiranja hijerarhijske strukture vidljiv je iz Uzinićevog priznanja Aleksandru Stankoviću, a to nitko od novinara nije uočio, da je, kada je saznao za slučajeve zataškavanja pedofilskih zločina u Riječkoj nadbiskupiji, tražio od crkvene hijerarhije da mu kažu što mu je činiti. Žao mi je što mu Stanković nije postavio sljedeće pitanje: Biste li postupili na isti način i da vam je tamo neki nuncij, dikasterij ili sam papa Franjo naložio da drugačije postupite? Možda je prethodni nadbiskup Ivan Devčić također pitao što mu je činiti, a ekipa predstavnika hijerarhizirane istine, okupljena oko Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., mu je naložila da svećeničku pedofiliju, u dogovoru s državom zataška ili, još bolje, dovede do kazneno-pravne zastare.
Iako Devčića poznajem, skupa smo sudjelovali na filozofskim simpozijima, čak sam napisao i članak u zborniku njemu u čast, zataškavanje pedofilije mu nikada neću oprostiti. To je neoprostivo. Zašto Ivan Devčić i dalje šuti? Zašto mu Mate Uzinić ne naredi da javno progovori? Je li mu Uzinić rekao da šuti? Devčić je sada, baš kao svaki umirovljeni biskup ili nadbiskup, najtužnija i najnemoćnija figura u (nad)biskupiji. No, vratimo se biti. Sve ako ti papa i naloži da šutnjom ili odvođenjem u zastaru štitiš pedofila, onda ti je, kao čovjeku, a ne, da povučem paralelu s umjetnom inteligencijom, kao bezočnoj sakralnoj inteligenciji koja se naziva biskupom koji šuti o pedofiliji, dužnost da uđeš u sukob s tim papom, jer taj papa razvija i širi poremećeni pastoral pedofilije.
Šteta instituciji ?! A žrtvama?
Ovaj poremećeni pastoral pedofilije nesmetano se odvijao u Katoličkoj crkvi, i to desetljećima, samo se drugačije opravdavao i formulirao. Govorilo se o tome kako je potrebno voditi računa o tome da se, razotkrivanjem svećenika pedofila, ne napravi šteta instituciji, a institucija je, ponavljam, Katolička crkva!? Dakle, silovanje djece je manja reputacijska šteta od progona svećenika pedofila, pa je pedofilima potrebno osigurati da se i dalje iživljavaju nad djecom kako se ne bi učinila šteta instituciji!?
Pape, biskupi, svećenici, vjernici i roditelji koji smatraju da je zbog tamo nekog boga, koji prebiva u tamo nekoj instituciji, opravdano nepoduzimanjem omogućiti da svećenici pedofili nastave sa seksualnim žrtvovanjem djece, kako se ne bi ugrozila svetost te nazovi crkve, nisu ništa drugo nego svodnici. Svodnici provode pastoral pedofilije, dok roditelji svodnici šalju djecu u instituciju boga koji nema problem s pedofilijom, nego s reputacijom ako, kojim slučajem, netko pokrene kazneni progon svećenika pedofila.
U ovakvim okolnostima, Matu Uzinića, iako ga kritički sagledavam, podržavam jer je jedini biskup koji makar nešto kaže i makar nešto poduzima. Zbog njegovog govora i od njegovog poduzimanja nije, do sada, kazneno odgovarao niti jedan svećenik pedofil, ali je, makar, ovu temu učinio javnom. Predstavnici pastorala pedofilije i svodništva, neovisno je li riječ o svećenicima, redovnicima, redovnicama ili, pak, roditeljima, to mu neće oprostiti. Svodnici ne praštaju nikome.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
