Top- tema u Hrvatskoj je ovih dana najavljeni posjet hrvatskog premijera Srbiji, 23. lipnja, kamo odlazi kao premijer tek u sedmoj godini mandata. Ali i sada je formalni povod Plenkovićevog odlaska u zemlju s kojom Hrvatska ima najviše neriješenih, spornih pitanja, zapravo otvaranje Hrvatske kuće u Subotici koja je u cijelosti financirana novcem hrvatskog državnog proračuna. Odlazi na poziv predsjednice Hrvatskog nacionalnog vijeća ( HNV ) Jasne Vojnić. Bit će to prigoda i da se sastane s bivšim predsjednikom HNV-a, Tomislavom Žigmanovom, danas ministrom za ljudska prava i nacionalne manjine u srbijanskoj vladi. Susrest će se i sa srbijanskom premijerkom Anom Brnabić, no, Vućić, zasad, nije u Plenkovićevom itineraru…
Sam događaj od iznimnog interesa za hrvatsku manjinsku zajednicu tek je okvir unutar kojega će se, kao središnji, odigrati uzvratni posjet Plenkovića srbijanskoj kolegici, premijerki Ani Brnabić, koja je u Zagrebu boravila koncem travnja ove godine na Skupštini Srpskog narodnog vijeća. S predsjednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem, zasad nije predviđeno da se formalno ili neformalno susretne. Više puta je to Plenković rekao, naglašavajući riječ “zasad”, što implicira da je moguće da do susreta i dođe. Čemu mistificiranje? Što premijera priječi da eksplicite potvrdi ili odbaci mogućnost i takvog susreta?
Vučić “zasad” nije u planu…
Nekoliko pitanja otvara način na koji hrvatski premijer komunicira svoj posjet Srbiji. Ili se susret još dogovara diplomatskim kanalima, pa mu to oduzima mogućnost eksplicitnog odgovora javnosti, ili doista Vučić nije dio agende Plenkovićevog posjeta Srbiji. Eventualni susret dvaju predsjednika država, Srbije i Hrvatske, teško da se može dogoditi ad hoc, zbog niza proceduralnih, sigurnosnih i drugih razloga. Prema tome, hrvatski premijer morao bi već sada znati hoće li se s Vučićem sresti ili ne, umjesto da se ograđuje riječju – “zasad”.
Nije sporno da Plenković putuje u Srbiju, da u Subotici bude prisutan svečanom otvaranju Hrvatske kuće. Nije u pitanju ni da tu prigodu iskoristi kako bi uzvratio posjet srbijanskoj premijerki Brnabić i s njom razgovara o nizu neriješenih problema između dviju zemalja, a napose o pitanju nestalih. Uostalom, što Vučić misli, Brnabić će u razgovoru s Plenkovićem, vjerno zastupati. Čak ni mogući susret s Vučićem ne bi trebao biti nikakva politička blasfemija, jer razgovor je prvi preduvjet za rješavanje problema. Uostalom, i Plenkovićeva stranačka kolegica, bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, već se s Vučićem susretala i time nije isprovocirala nikakav skandal ni političke potrese kod kuće. Jer, Vučić je predsjednik Srbije i njega su na tu dužnost izabrali građani Srbije, a ne Hrvatske. I dok je tako, kakav god da jest, Vučić je sugovornik u rješavanju nagomilanih bilateralnih problema dviju susjednih država.
E sad, je li razlog zbog kojeg hrvatski premijer prilično neodređeno, gotovo fakultativno, odgovara na pitanja hoće li se ipak sastati i s Vučićem, formulacijom “zasad to nije predviđeno”, pokušaj da izbjegne, ili bar minimizira, rasprave u domaćem političkom prostoru o oportunosti susreta i razgovora s nekim tko privatno slavi s notornim Vojislavom Šešeljem ženidbu njegova sina uz “prikladan” repertoar kojim se veliča četnički vojvoda Pavle Đurišić?
Čuva li, možda, Plenković tu informaciju kao tajnu, kako bi post festum susreta poentirao na tome da se uspio sastati čak i s Vučićem, iako to nije bilo predviđeno, čime dodatno dezavuira i umanjuje značaj i ingerencije hrvatskog predsjednika koji na tom planu baš i ne izgara?
Plenkovićeva bruxelleska agenda ( ? )
Ili je, kao što neki spekuliraju, odlazak Andreja Plenkovića u Srbiju dio bruxelleske agende koju hrvatski premijer, kao predstavnik EU-a, tim posjetom odrađuje? Činjenica je da je Srbija u nekoj fazi hibernacije kad je riječ o njezinom europskom putu, a čemu je glavni uzrok neupitna srbijanska potpora Rusiji nakon agresije na Ukrajinu i odbijanja primjene sankcija na svoje tradicionalne ruske prijatelje. S druge strane, Srbiju, točnije Aleksandra Vučića, ozbiljno ljuljaju prosvjedi više desetaka nezadovoljnih građana koji svakog vikenda izlaze na ulice i zahtijevaju ostavke i šefa države i njegovih suradnika koji su zemlju pretvorili u autoritarnu, zadrtu, nedemokratsku, balkansku mahalu. A i situacija s Kosovom eskalira. Je li, dakle, Plenković na “posebnom zadatku” preispitivanja srbijanske privrženosti EU i prenošenja poruka i očekivanja iz Bruxellesa od Vučića i Srbije?
I SDP-ov eurozastupnik Tonino Picula, koji pozdravlja odlazak premijera u Srbiju, primjećuje ipak da su okolnosti u kojima dolazi do tog susreta u najmanju ruku intrigantne, zanimljive.
-Zbog niza činjenica ovaj posjet nadilazi bilateralni karakter. Sigurno da susret treba doživjeti u nekoj vrsti konteksta odnosa Srbije i EU-a. Ne mogu se oteti dojmu da ovaj posjet ima i širi značaj. Koliko će to djelovati na relaksaciju odnosa Beograda i Zagreba i Beograda i Bruxellesa u ovom trenutku mi je teško procijeniti, no za pregovaračku poziciju Srbije bit će utjecajnije ono što Vučić radi u Srbiji, a u ovom trenutku on je vjerojatno u najtežem i najkompliciranijem položaju otkad je preuzeo apsolutnu vlast u Srbiji i čini mi se da svaki njegov potez treba uzeti sa zrnom soli. Čini mi se da on uspješno godinama presvlači političke kože, ali političku ćud zadržava- izjavio je Picula.
Dakle, ne dvoji o oportunosti posjeta, ali je iznimno skeptičan u pogledu dosega i rezultata , jer nije ih bilo ni dosad, pa procjenjuje da će u svakom slučaju najviše koristi od toga imati hrvatska zajednica u Srbiji i srpska zajednica u Hrvatskoj. No, i to je dobitak, i to nimalo beznačajan.
Prema tome, ima razloga poduprijeti bilateralne susrete između dviju država i makar otvaranje razgovora jer, ako toga ne bude, problemi nikad neće biti riješeni. Pritom, ne treba opterećivati hrvatsko-srpske odnose unutarnjim prilikama u Srbiji. Odlazak u posjet susjednoj zemlji s kojom Hrvatska ima cijelu listu gorućih pitanja na koja nema odgovora bez suradnje, ne znači podršku Vučiću u trenucima najveće krize vlasti koju proživljava u zadnjih 10 godina. Građani Srbije jedini su odgovorni za vlast koju imaju ( baš kao što je i na savjest hrvatskim građanima da u 33 godine samostalnosti Hrvatske 25 godina održavaju na vlasti krimogenu stranku s pravomoćnom presudom u stranačkom sefu ), i samo oni mogu Vučića ili rušiti ili učvrstiti na vlasti. No, za to trebaju alternativu, ljude od ugleda, moralnih i intelektualnih kapaciteta koji znaju što tom narodu treba i kako ga tim putem povesti. Do tada, Srbija ima državni vrh kakav ima, a Hrvatska političke sugovornike koji su joj zadani, sve dok narod na izborima ne odluči drugačije.
Pirc Musar i poduka Vučiću o demokraciji i slobodi medija
Slovenska predsjednica Nataša Pirc Musar u četvrtak se u Beogradu sastala s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem i sasvim sigurno nije se zamarala nikakvom bojazni od krive interpretacije njezinog posjeta kao neke vrste podrške Vučiću u situaciji masovnih građanskih prosvjeda protiv njegova autoritarnog režima. Naprotiv. Brzo je i vješto stala u obranu slovenske novinarke koja je Vučića pitala o prosvjedima protiv nasilja i događanjima u Skupštini Srbije, a on se iznimno neugodno i cinično obrušio na nju.
Ne muče njega prosvjedi, ima ih već deset godina, “prosvjed kao prosvjed”.
-Ranije su bili svaki dan, sad su vikend protesti. S izuzetkom poziva na moje vješanje oni su mirni. I za razliku od vaše ustaljene prakse u EU da ubije boga u prosvjednicima, kod nas je to mirno. Dođu, skupe se, raziđu se i sve je u redu”, uzvratio je Vučić, dodajući kako se oni u Srbiji trude preuzeti najbolje tekovine EU, jedino što još nisu preuzeli to da ubiju boga u demonstrantima.
– Mi to ne znamo raditi i nećemo raditi, izbjegavat ćemo to do posljednjeg trenutka- rekao je, poručujući kako su u Srbiji po pitanju premlaćivanja demonstranata daleko od EU standarda i “po tom pitanju se nadam da nećemo napredovati brzinom koja se od nas očekuje”.
Slovenska predsjednica smireno je, diplomatski vješto i odmjereno replicirala Vučiću podukom o demokraciji i slobodi govora.
Demonstracije su u svakoj zemlji legitiman, demokratski čin, razumljivo je zanimanje novinara za ono što se događa u Srbiji, a izvještavanje o tome predstavlja slobodu izražavanja. Nadam se, rekla je, da novinaru niste previše zamjerili na pitanju, demokracija je i sloboda medija i na tome, također, treba raditi.
Pitanje je bi li i hrvatski premijer ili predsjednik tako promptno stali u obranu hrvatskih novinara usred Beograda da se Vučić tako obrušio na nekog od njih. Vjerojatno bi, za razliku od slovenske predsjednice, naprosto – odšutjeli Vučićevu tiradu.
Jer, i oni imaju još puno učiti o demokraciji i slobodi medija. Mada misle da znaju baš sve i da su mjera baš svemu.
Ilustracija iz arhive – foto: Hina/Tris (Oduševljena K.G.K. i bivši Šešeljev pobočnik A. Vučić na mostu… on joj daje cvijeće)
