U današnjoj kolumni nam se predstavio Antonio iz Zagreba…
Tko je Antonio?
Ja sam , 33 godine, po zvanju prvostupnik međunarodnih odnosa i diplomacije, po struci redatelj i urednik audiodeskripcija. Također sam izvršni direktor Centra za audiodeskripcije, udruge koja se bavi prilagodbom kulturnog sadržaja za osobe oštećenog vida.
Koji je Vaš zdravstveni problem i kako je došlo do njega? Opišite malo Vašu dijagnozu, kakva je borba s istom?
Slijepa sam osoba. Sa sto postotnim oštećenjem vida. Vid sam izgubio s jedanaest godina, uzrok gubitka je bila atrofija očnog živca. Do tada sam vidio najnormalnije. Što se tiče borbe s dijagnozom, rekao bih da je nemam, borbu, to je jedno stanje na koje se jednostavno prilagodite. Ne možete ga mijenjati. Zadržite snagu za neke druge borbe.
Što Vam kao osobi s invaliditetom najteže pada ?
Kada se suočite sa situacijom s kojom sam se ja suočio, na početku vam najteže pada prilagodba. Prilagodba samog sebe, prilagodba okolini, prilagodba okoline samom sebi. Kasnije je sve jednostavnije. Kad me netko pita što mi najviše nedostaje u tome što ne vidim, odgovor mi je uvijek “voziti”, druge stvari si svi možemo nekako ostvariti.
Kako Vam je teklo obrazovanje s ovom dijagnozom, koliko je okolina razumjela Vaš problem?
Oslijepio sam krajem 1999. godine, to je bilo polugodište četvrtog razreda osnovne škole. Pa sam i nastavio školovanje u redovnim školama. Prihvaćanje od strane škole, drugih učenika je bilo nešto najnormalnije. Nakon osnovne sam završio opću gimnaziju i studij Međunarodnih odnosa i diplomacije, a studirao sam još Politologiju, francuski i ruski jezik i književnost. Slijepi se koriste govornom jedinicom kada rade na laptopima i mobitelima, preko laptopa i najčešće uče, materijali se skeniraju, stavljaju u pdf ili doc format, te se mogu čitati pomoću govornih jedinica.
Antonio Pavlović
Kakva je Vaša svakodnevnica?
Kao i svake druge mlade osobe (volim se još nazivati mladim iako skoro još baš i nisam). Preko tjedna radim, vikende si volim isplanirati za druženja ili neki odlazak u prirodu ili izlazak.
Jedan ste od osnivača Centara za audiodeskriptivne djelatnosti i promicanje dostupnosti kulturnih sadržaja za osobe s invaliditetom? Predstavite nam ga, kako je došlo do osnutka?
Centar za audiodeskripcije (skraćena verzija punog naziva kojega ste napisali) je udruga osnovana krajem 2016. godine. Prvu audiodeskripciju sam napravio u listopadu 2013. godine. Postojale su udruge koje se, među ostalim svojim programima, bave audiodeskripcijom, nije postojala ni jedna udruga baš specijalizirana za prilagodbu kulturnog sadržaja za osobe oštećenog vida. Kako sam kroz te tri godine rada upoznao razne glumce, producente, dramaturge, ljude iz kulturnog života koji su bili na bilo koji način uključeni u izradu audiodeskripcije, odlučio sam zašto ne bih nas sve okupio pa da, ne samo prilagođavamo kulturni sadržaj, nego i promičemo važnost prilagodbe i uključivanja slijepih i slabovidnih u kulturni život zajednice.
Kako je Vašim roditeljima bilo suočiti se s dijagnozom ? Što kažu liječnici, kako je do nje došlo?
Vjerujem da im je na početku bilo teško, svakome bi bilo, iako ja to nisam osjetio. Vrlo su se brzo prilagodili, odgajali su me kao i brata, nisam imao nikakve specijalne ispričnice zbog toga što ne vidim. Na tome sam i zahvalan. Mislim da sve počinje, proizlazi iz obitelji. Te prve godine su jako važne jer vam kreiraju obrazac ponašanja za buduće situacije.
Koji su Vaši idejni ciljevi?
Vjerujem da svatko od nas želi lijepo živjeti: raditi nešto što voli, biti okružen ljudima koje voli i uživati u onim malim sitnicama koje čine život lijepim. Privatno, neka ostane kako je, nitko sretniji od mene. Poslovno, htio bih, kad jednog dana budem stariji i pred mirovinu, moći se pogledati u ogledalo i reći si “bravo, nešto si napravio za skupinu ljudi koji imaju isti problem kao ti”. Htio bih napraviti nešto što će, i kad mene ne bude, i dalje koristiti slijepima. Tu su i neki drugi poslovni planovi, osoba sam koja voli i teži novim stvarima, pa vjerujem da ću se u nekoj budućnosti i tu ostvariti.
Što Vas motivira u životu ?
Huh, želim život proživjeti, ne preživjeti. Rekao bih da bi sreća trebala biti svakome glavni motiv, težiti prema tome da se osjećate sretno i ispunjeno, da težite raditi stvari koje vas čine sretnima. Naravno, nije uvijek sve med i mlijeko, nekad vam i život da limun, a mi moramo od toga uvijek probati napraviti neku slatku limunadu.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Uglavnom su to druženja, šetnje, gurman sam pa volim i isprobavati razne stvari. Volim otići i na more, imam obiteljsku kuću na jugu. Ekstrovert sam tako da se volim družiti, a opet s druge strane volim i biti sam. Nakon audiodeskripcija, knjige su mi glavna zanimacija.
Koji bi Vaš projekt u kome ste sudjelovali istakli kao najkompleksniji ili najvažniji i zašto?
Teško pitanje. Svako kulturno djelo je specifično samo za sebe. Od jezika na kojem dolazi, do toga što predstavlja i kako mu se mora pristupiti. Raditi dječji španjolski film gdje sve ide sto na sat, probati opisati komediju koja je uglavnom bazirana na vizualnim gestama, predočiti nešto slijepoj osobi što je isključivo vizualno i možda apstraktno… Nema nekog kulturnog djela koje je samo po sebi nemoguće prilagoditi, ali neka su zahtjevnija od drugih. Kako sam ranije naveo, osobno mi je lakše raditi filmove na engleskom, nego na kineskom na primjer. Kao što je lakše na primjer isto, raditi film nego kazališnu predstavu koja je “živi organizam” i uvijek se mijenja. A što se tiče važnosti, sve je važno na isti način. Kao što je važno prilagoditi neku kazališnu predstavu u Zagrebu ili Zadru, tako je važno i prilagođavati program na HRT-u, u kinima, u muzejima i galerijama…
Koje je Vaše mišljenje: na koji način najbolje učiniti boljim život osoba s invaliditetom u Hrvatskoj?
Kada nešto idemo raditi, trebamo to napraviti temeljito, iz početka. Moje mišljenje je da se u Hrvatskoj na najvišim razinama moraju regulirati stvari, pri tome mislim na zakone koji se odnose na osobe s invaliditetom. Tek kad država sa svoje strane riješi neke stvari, moći ćemo govoriti da i ostali akteri (lokalna samouprava, kulturne institucije) krenu raditi svoje. Pri tome mislim da bi se sav kulturni sadržaj koji je financiran od strane državnog ili gradskog novca trebao prilagođavati, tj. Trebao biti u potpunosti dostupan za slijepe i slabovidne.
