U današnjoj kolumni Vam predstavljam Mirjanu Mrkela, slijepu spisateljicu iz Zadra…
Ukratko se predstavite.
Rođena sam godine 1955. i zdravlje mi nije idealno, ali ne mogu reći da osjećam teret godina. Posve sam slijepa ili, kako radije kažem, pregorio mi je ekran. U početku je bilo jako teško, pa teško, a ni sada nije lako. Ipak, ne dam se. Najveći dio dana provodim čitajući, pišući i razgovarajući o knjigama. Književnost je vrtlog iz kojega ne vidim ili ne želim vidjeti izlaz.
Kako je došlo do Vaše sljepoće, opišite nam Vašu dijagnozu.
Nosila sam naočale, zatim kontaktne leće, zatim su neki sićušni dijelovi u očima popucali i slika je nestala: na jednome oku, a pet godina nakon toga i na drugom. Bila sam po bolnicama i: operacija uspjela — vid umro.
Jeste li slijepi od rođenja ili?
Oslijepila sam oko četrdesete. Dakle, nagledala sam se svijeta i to je prednost u odnosu na cjeloživotnu sljepoću.
Međutim, onaj tko oslijepi tijekom života ima silnih muka s prilagodbom. I ja sam ih imala.
Čime ste se bavili prije nego što Vas je dijagnoza ostavila slijepom?
Bila sam učiteljica. Bio je to jedan posve drugi život i od tada sam se mnogostruko promijenila.
Tko Vam najviše pomaže u svakodnevici?
Nisam samostalna u kretanju. Zato plaćam asistenticu kojoj sam zahvalna na strpljivosti i povjerljivosti. Neke usluge toliko vrijede da ih ničim nije moguće platiti. Imam i obitelj koja uskače kad treba, prijatelje, kolege, nešto malo rođaka.
U udruzi slijepih, temeljem projekata, radi dvoje videćih pratitelja i oni su na usluzi koliko stignu.
Koliko Vam je zdravstveni sustav u RH bio spreman pomoći što se tiče programa za slijepe i sl. koji će Vam olakšati život?
Minimalno. Kada sam oslijepila, ponuđena mi je rehabilitacija u centru za obrazovanje slijepih, ali to sam odbila jer sam imala bebu. Glede pomagala, mogu dobiti bijeli štap i reproduktor pomoću kojega se slušaju zvučne knjige. Desetke ostalih pomagala kupuju oni koji to sebi mogu priuštiti. Na sreću, tehnika toliko napreduje da su danas mnogi govorni programi, aplikacije i sl. jeftini ili besplatni.
Autorica ste mnogih djela, koje biste djelo izdvojili i zašto?
Pišem prozu, poeziju, drame i impresije, a za ovu prigodu pohvalila bih se posljednjom objavljenom knjigom, zbirkom ljubavnih pjesama pod naslovom “Botanika i tropjesma”. Zašto? Zato što sam zaljubljena. Nikad nije kasno, zar ne?
Slikovnica Optimist oko Zadra je jedna od najpopularnijih na području Zadarske županije, odakle ste crpili ideju za smišljanje takve slikovnice i kojem je uzrastu namijenjena i zbog čega?
Kad nekoga voliš, želiš o njemu stalno govoriti. Ja volim Zadar, rado čitam o njegovim znamenitostima i zanimljivostima. I pišem o Zadru. Motivi obrađeni u spomenutoj slikovnici desetljećima me fasciniraju. Nastojim djeci, domaćoj i stranoj, približiti znamenitosti Zadra na njima pristupačan način. Zato je “Optimist oko Zadra” prije svih namijenjen učenicima 2., 3. i 4. razreda osnovne škole. Nadam se da razumijevanju mojih stihova, kao i zanimanju za njih u ovom slučaju znatno doprinose pre-prekrasne ilustracije moga sugrađanina Marina Franića. A optimizam nam, čini mi se, svima treba.
Koji su Vam hobiji uz pisanje i čime se sve bavite?
Od prošle godine bavim se oblikovanjem gline i to me beskrajno veseli. Volim putovanja, kazalište i kuglanje, ali za to nikada nemam novca koliko bih htjela. Volim more i kupanje pa je prava sreća što živim na moru pa si jeftino mogu priuštiti kupanac od travnja do studenoga. Kućanski poslovi me ne privlače, no rado pečem kolače jer ih rado jedem. Bavim se još mnogočime, možda neki drugi put o biciklizmu.
Recite nam neku univerzalnu poruku za sve koji čitaju ovaj tekst za kraj.
Sloboda — jednakost — bratstvo!
Mirjana Mrkela sjedi na klupi na zadarskoj rivi
