Priču o svom invaliditetu te svoja razmišljanja o problemima koji su dio naše svakodnevnice podijeliti će danas s nama Marko Gerić, magistar edukacijske rehabilitacije iz Ludbrega.
Predstavite se našim čitateljima…
Ja sam Gerić Marko, imam 32 godine, živim u Ludbregu to je maleni gradić u Podravini, osoba sam s invaliditetom, oslijepio sam u pubertetu te mi je kasnije dijagnosticirana multipla skleroza.
Oslijepili ste u odrasloj dobi…Kako, iz današnje perspektive gledate na tu veliku životnu promjenu? I koliko vam je vremena trebalo da se prilagodite svome invaliditetu?
S obzirom da je moj gubitak vida išao nekim periodičnim tijekom u trenutku kad sam gubio vid to sam tako i prihvaćao a sada s odmakom na to gledam kao gubitak mojih nekih fizičkih sposobnosti koje više ne mogu obavljati a mogao sam kao videća osoba. Period kroz koji sam gubio vid bio je na neki način i period prihvaćanja mojeg trenutnog stanja, a najviše sam osvijestio svoju sljepoću kada sam se počeo aktivno koristiti dugim bijelim štapom.
Puno se govori o samostalnosti osoba s invaliditetom. Koje je vaše mišljenje o tome i smatrate li da osobe s invaliditetom mogu biti u potpunosti samostalne?
Moje osobno mišljenje je da osobe s invaliditetom ne mogu biti u potpunosti samostalne a tu mislim na područje recimo iz svakodnevnog života a kao primjer navest ću vam odlazak u neki drugi grad mene kao slijepe osobe, a da unaprijed nisam naučio rutu do neke institucije u kojoj moram nešto odraditi, za mene kao slijepu osobu to bi bilo neizvedivo bez pomoći videće osobe u mojoj pratnji. To je samo jedan od primjera, a kad pričamo o novim tehnologijama ona nam uvelike olakšava život tu mislim na dostupnost informacija na neko slobodno vrijeme koje provodimo na društvenim mrežama itd.
Iako se odnos našeg društva prema osobama s invaliditetom znatno popravilo, još uvijek postoje određene poteškoće. Kakva su vaša iskustva i mislite li da je jaz između zdrave populacije i osoba s invaliditetom još uvijek prevelik?
Kako sam prije živio u Zagrebu vidio sam da se tamo odnos zdrave populacije prema osobama s invaliditetom uistinu promijenio tako sada kad živim u manjoj sredini vidim da ljudi ne znaju kako bi pristupili osobi s invaliditetom iako imaju dobre namjere.
Zapošljavanje osoba s invaliditetom nije baš popularno među poslodavcima iako postoje poticaji. Što je po vašem mišljenju uzrok tome i kako biste vi riješili taj problem?
Prema meni je najveći problem da poslodavci nisu upućeni u same mogućnosti osoba s invaliditetom i dobitima od poticaja koje bi ostvarili zapošljavanjem osoba s invaliditetom. udruge osoba s invaliditetom u svojim lokalnim sredinama bi trebale provoditi edukacije potencijalnim poslodavcima u svojim sredinama.
Koji su vaši planovi za budućnost?
U planu mi je nastaviti i dalje aplicirati na neke projekte iz EU fondova za senzibilizaciju javnosti o osobama oštećena vida.