Adriana nam danas priča o svom životu i dokazuje svojim primjerom da sljepoća nije prepreka za samoostvarenje…
Kako biste se ukratko predstavili našim čitateljima?
Zovem se Adriana Katić, imam 21. godinu, dolazim iz malog mjesta pored Rijeke, a trenutno živim i studiram u Zagrebu. Iako sam slijepa od rođenja to mi ne predstavlja izgovor da ne postignem svoje ciljeve i ostvarim snove.
Kako je teklo Vaše obrazovanje s obzirom na vaš zdravstveni problem?
Završila sam redovnu osnovnu školu te nakon toga upisala Prvu sušačku hrvatsku gimnaziju u Rijeci, trenutno studiram Socijalni rad na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Taj put nije bio nimalo lagan, ali sam uvijek imala veliku podršku svoje obitelji. Bilo je i težih i lakših perioda u mojem obrazovanju, ali su mi teži periodi pomagali savladavati nove vještine, naučili me upornosti temi pomogli da se izgradim u osobu kakva sam danas. Pred kraj mog srednjoškolskog obrazovanja jasno mi se iskristalizirala želja da se bavim nekom pomagačkom djelatnošću. U tom sam periodu razmišljala još i o upisu psihologije, edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te socijalnog rada. Na kraju sam se odlučila za ovo posljednje te moram priznati da sam zaista oduševljena svojim izborom. Uživam u radu s ljudima, a na ovom fakultetu mogu dobiti vrlo širok spektar znanja iz humanističkih, ali i pravnih područja što mi pruža široku paletu profesionalnih mogućnosti po završetku fakulteta. Kod obrazovanja slijepih je jako velik problem nedostatak literature, odnosno prilagodba literature, u današnje vrijeme to je puno bolje, ali još uvijek postoji mjesta za napredak.
Koliko Vam invaliditet predstavlja poteškoću u obavljanju vaših svakodnevnih obaveza?
Moram priznati da ima izazovnih situacija s obzirom da živim sama u studentskom domu u Zagrebu. Trudim se biti što samostalnija i što više toga raditi sama, ali se ne sramim tražiti pomoć u područjima gdje mi je ona potrebna, mislim da samo tako mogu napredovati i svladavati nove vještine.
Što mislite o položaju osoba s invaliditetom u poslovnom svijetu?
Smatram da i dalje osobe s invaliditetom nemaju istu mogućnost zapošljavanja kao osobe koje nemaju nikakav invaliditet. Iako se danas o tom problemu mnogo govori, mislim da će proći još mnogo vremena dok zapošljavanje osoba s invaliditetom ne postane pravilo, a ne iznimka. Osobe s invaliditetom moraju biti vrlo uporne te konstantno raditi na sebi kako bi bile što kompetentnije na tržištu rada. Vodim se onim načelom da se trud uvijek isplati te smatram da nam svako učenje i rad na sebi može koristiti u nekom segmentu života. Svjesna sam da će i za mene pronalazak posla biti izazovan, ali ako bih već sada razmišljala negativno i pretpostavljala da neću uspjeti pronaći posao vjerujem da ne bih imala ovoliku motivaciju za završetak fakulteta
Koji je vaš glavni cilj u životu u ovom trenutku?
Trenutno mi je najveća želja završiti fakultet te nakon toga pronaći posao u struci. Studijski program koji sam izabrala mi pruža široki spektar mogućnosti za rad. Velika mi je želja raditi s djecom bez adekvatne roditeljske skrbi, ali socijalni se rad još bavi i osobama s invaliditetom, starijim osobama, marginaliziranim skupinama i općenito radom za dobrobit ljudi, pa još nisam sigurna gdje ću se točno pronaći.
Imate li hobije? Čime se sve bavite?
Uz akademske obaveze u slobodno se vrijeme bavim pjevanjem i glumom te volontiranjem. Izrazito uživam u pjevanju i glumi, to mi pomaže da se na pravi način nosim s fakultetskim obavezama, ali i životnim situacijama općenito. Kroz glazbu i glumu mogu lakše izraziti emocije. Pjevanjem se bavim od kad znam za sebe, a nedavno sam upisala individualne satove pjevanja u školi pjevanja Mikrofon. Hr. To me veoma ispunjava i potiče dalje razvijati svoj glas. Što se tiče glume, aktivno sudjelujem u amaterskoj kazališnoj udruzi MIST gdje trenutno igramo predstavu „Drugačiji si, to je baš kul“. Cilj nam je na zabavan način prikazati publici da se osobe s invaliditetom ne razlikuju od ostalih ništa više no što se svaki pojedinac razlikuje od ostatka društva. Kada mi to obaveze dozvoljavaju s velikim užitkom volontiram u Udruzi za kreativni socijalni rad gdje pomažem djeci u savladavanju školskog gradiva, mada se vrlo često događa da od njih imam priliku mnogo toga naučiti.
Kakav je vaš društveni život? Utječe li vaš invaliditet na njega?
Mislim da osobe s oštećenjem vida nisu prihvaćene u društvu onoliko koliko bi trebale biti. Moj društveni krug trenutno čine moje dvije prijateljice Kristina i Danijela, one su mi velika podrška. Ponekad se susrećem na kavi s kolegama s fakulteta, ali su ti susreti uglavnom vezani za obaveze na fakultetu. Smatram da sam vrlo otvorena kada je riječ o upoznavanju novih ljudi te stvaranju novih poznanstava, ali sve više osjećam da su mladi ljudi današnjice jako okrenuti samima sebi, žive vrlo brzim načinom života pa su i ta međusobna druženja ponekad vrlo površna što doprinosi isključenosti osoba s invaliditetom.
Koji su vaši svakodnevni rituali bez kojih vam ne prođe ni dan?
Iznimno uživam u čitanju knjiga. To me opušta i vodi me u neke druge svjetove mašte. Tako mogu učiti o drugim kulturama, ali i pomoću riječi dočarati mnoge stvari koje ne mogu vidjeti. Iako ima perioda kada ne stignem mnogo čitati, stekla sam ritual da svakodnevno prije spavanja pročitam barem nekoliko stranica neke audio knjige, to mi pomogne da se odmaknem od svih problema i obaveza toga dana, te da mirnije i lakše zaspim.
Što biste poručili svima koji pročitaju ovaj tekst?
Čitateljima ove kolumne bih poručila da osobe s invaliditetom mogu uvelike doprinijeti zajednici i društvu, ponekad im je potrebno malo pomoći, ali i pružiti pravu priliku da bi bili ravnopravni članovi društva.
