Poruke ovogodišnjeg Hoda za život ni po čemu se na razlikuju od dosadašnjih – radi se o politizaciji religijskih sadržaja i zahtjeva da se naruši princip sekularnosti kako bi se, navodno, zaštitio ljudski život od začeća do naravne smrti. Da nema politizacije, Hod za život bi predstavljao aktivnost koja doprinosi pluralnosti. Vjernici imaju pravo javno manifestirati sadržaje svoje vjere, to nije sporno. Branit ću do zadnjeg atoma snage pravo na slobodu vjeroispovijesti. Štoviše, zbog obrane tog prava, potrebno je prozivati sve trgovce koji u vjeri vide robu koju na društvenom tržištu mogu trampiti kako bi došli do političke moći.
Vigilare, U ime obitelji i ostala trgovačka društva osnovana kako bi na političkom tržištu prodavala vjeru, ne drže previše do prava na slobodu vjeroispovijesti, zato su u stanju instrumentalizirati vjeru i podrediti je ostvarivanju političkih ciljeva. Jedan takav cilj je promjena zakonodavnog okvira kako bi se, zbog religijskih razloga (svetosti života, boga koji u činu začeća stvara dušu itd.), zabranio medicinski zahvat prekida trudnoće.
Hod za život, Vigilare, U ime obitelji …
Sekularna država je ta koja širi, jamči i razvija ljudska prava i slobode, ona, uostalom, donosi slobodu i vjernicima. Da se pita, primjerice, Katoličku crkvu ili Srpsku pravoslavnu crkvu, svijet bi i danas, kao i onda kada ih se pitalo, bio prepun lomača, sprava za mučenje, zabranjenih knjiga, poniženih žena, utamničenih nevjernika, prokletih krivovjernika i seksualno iskorištene djece osuđene na šutnju i nametnutu krivnju. I, naravno, u takvom svijetu bi raslo materijalno bogatstvo te iste Katoličke crkve, baš kao i Srpske pravoslavne crkve. Crkva, budući da počiva na objavi koja se ne dovodi u pitanje, od vjernika traži posluh kako ne bi Crkvu propitivali. Hod za život je, sudeći po porukama i zahtjevima, zloćudni derivat takvog posluha. Hod za život ne pita, on sluša i od drugih zahtjeva posluh.
Nemam ništa protiv toga da vjernici, želeći se osjetiti zaštićenima u nesigurnom svijetu, javno prezentiraju vlastiti moralni sustav, a unutar njega i uvjerenje da je, zbog toga što smatraju da je bog pravi vlasnik ljudskog života i darivatelj slobode, ljudski život, od samog začeća – upravo zato što je čovjeku tuđ jer u svijet ulazi kao nesvjesni stranac sebi samome – nepovrediv i svet. Vjera je, prvenstveno, osjećaj zaštite. No, kada se ta „zaštita” želi drugima nametnuti, riječ je o nasilju nad drugima. Hod za život, U ime obitelji i Vigilare, upravo to rade – čine nasilje nad drugima nudeći im, u formi licemjerne brige, božju zaštitu u formi zakona koji obvezuje državu i sve građane u njoj.
Kada se vjera izvanjšti, kada nečija vjera bez ikakvog obzira lomi slobodu drugog čovjeka, riječ je o nasilju. Zašto se sudionici Hoda za život ne zalažu za to da država donese zakon koji će svima koji su se izjasnili kao katolici zabraniti pravo na prekid trudnoće? Zato što su licemjeri. Oni, koristeći licemjerne katolike, žele uspostaviti dominaciju nad društvenim i političkim odnosno javnim životom u Hrvatskoj. Takvi ne vode računa o vjeri i bogovima, sve je to potrošna roba kako bi se ostvario puno veći cilj, a to je politička moć i financijski uspjeh. Ako već sekularna država, u nekom pomahnitalom scenariju, treba donositi zakone pod pritiskom religijskih zajednica, neka onda donese zakone koji će obvezivati samo tu religijsku zajednicu.
Referendum i kršćanstvo političkih kršćana
Uistinu, zašto Hod za život ne zahtjeva da se isključivo katolicima u ovoj državi zakonom zabrani medicinski zahvat prekida trudnoće jer je to, sukladno katoličkom moralnom nauku, ubojstvo? Možda zato što bi se drastično smanjio broj katolika, a, sami time bi opala i politička moć ovih iskvarenih političko-religijskih trgovaca? Zašto kojekakvi trgovci vjerskim sadržajima ne zahtijevaju da se izbornim zakonom zabrani kandidiranje onim kandidatima koji se pozivaju na kršćanstvo, a, primjerice, sada, nakon neuspjelog crkvenog braka i destruiranog sakramenta, žive u griješnoj sablazni civilnog braka? Možda zato što bi politički prostor ostao bez vodećih figura licemjernog političkog katoličanstva? Političko katoličanstvo je u osnovi licemjerno.
Zato licemjernim trgovcima katoličanstvom takvi ne smetaju – njihovi mogu, zato što su njihovi, abortirati i o zlu abortusa javno svjedočiti, oni mogu zaboravljati prethodne brakove i zanemarivati djecu iz tih brakova, ništa im se za zlo neće uzeti, ali, kada je riječ o drugima, tada će organizirati referendume kako bi im pokazali koliko su bezvrijedni i društveno kužni. Takvi neće pristati da Srbi glasaju o premijeru i ministrima, baš kao što neće pristati da homoseksualni parovi udomljavaju ili posvajaju djecu. Ne, za takve je lijek referendum. Referendumom se brak definirao kao životna zajednica muškarca i žene pa je onda razumljivo da se referendumom pokušalo saborskim zastupnicima nacionalnih manjina, neovisno o tome što misle o prekidu trudnoće i koliko su u životu brakova sklopili, oduzeti puna prava saborskih zastupnika. Ta prava moraju biti umanjena jer takvima nacionalne manjine sadrže i umanjenu ljudskost. Srećom, ovaj drugi referendum nije uspio, propao je kao i kršćanstvo političkih kršćana.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
