-Snove snuju stari maslinici- riječi su pjesme Dragutina Tadijanovića kojima je Angela Bilić (Javna ustanova Priroda) započela edukativno-interpretacijsku šetnju Visianijeva Poljica u sklopu festivala Flora Dalmatica u Šibeniku, kojoj smo se rado pridružili.
Zajedno uz brojne sudionike interpretacijske šetnje prošetali smo od dječjeg igrališta i park šume Šubićevac do vidilice i saznali što skriva povijest zelenog Šubićevca i zašto je uopće tako šumovit ovaj krški kraj.
Okupljenim sudionicima oko velikog čempresa u park šumi Šubićevac Angela Bilić za početak je skrenula pozornost na to vazdazeleno stablo, plamenog oblika, koje potječe iz Perzije (Irana) i kod kojeg se jasno razlikuje muško od ženskog. Tako smo saznali da su muški čempresi visoki, piramidalni i oštri, dok su ženski čempresi obliji i pupastiji, i inspiracija su pjesnicima.
“Dubravka” kao ruševina iz Beiruta
Ubrzo smo stigli do starog, oronulog objekta „Dubravka“ i poslušali zanimljivu priču o njemu i životu Šibenčana iz prve polovice 20. stoljeća koju nam je ispričala Sandra Grgas, vodičica iz Udruge turističkih vodiča Mihovil. Stariji sudionici interpretacijske šetnje živo se sjećaju vremena kad na mjestu Dubravke nije bilo ničega, dok su drugi veselo opisivali plesnjake i svirke Miovaca. Spomenuli su se i zoološkog vrta, nabrajali životinje koje su tu nekada živjele. Čak se spomenula urbana legenda koja kaže da je jednog nesretnog pelikana ukrao šibenski taksist i napravio od njega pečenku.
Tako „Dubravka“ na trenutak postaje živahno mjesto oko kojeg šetaju pelikani, magarac, koza, srne, fazani, lisice… Spominje se i sova koja je živjela u jami.
Dok stojimo ispred ruševnog objekta, Sandra nam pripovijeda priču.
– „Dubravka“ se izgradila nakon Drugog svjetskog rata, pedesetih godina prošlog stoljeća, po nacrtu tehničkih crtača Relje i Marottija koji su zamislili restoran s baštom i koji je tako divno zaživio u gradu koji je tada imao četiri plesnjaka, Dubravku, Barone, Krku, Jadran – priča nam Sandra.
Nažalost, „Dubravka“ sada izgleda sasvim drugačije pa je mlađa sudionica šetnje pitala kako to da izgleda tako ruševno i jadno, što je bio povod za živu raspravu.
Angela, djelatnica JU Priroda, pokušala je objasniti kako se ta ustanova brine o održavanju šume dok se o objektima brine Grad Šibenik. Sudionici šetnje ipak su se složili kako „Dubravka“ sada izgleda kao ruševina iz Beiruta.
Vode Šubićevca i pošumljavanje alepskim borom
Sandra nastavlja priču o vodama Šubićevca za koje gotovo nitko ne zna da postoje, ali kojima ova park šuma obiluje. Saznajemo kako je nekad tu žuborio i maleni potočić.
– Zaplienica se prvi put u spisima spominje prije 500 godina što je ujedno i prvi spomen na Šubićevac.
Prije 150 godina Francuska je uprava istraživala područje Šubićevca, i to na 20 metara dubine. Nakon prvih iskapanja razmišljalo se o podizanju cisterne i fontane s obzirom da je bio nedostatak pitke vode, no odustalo se od te zamisli jer je 1879. godine dovedena voda sa Skradinskog buka u Šibenik.
– I dan danas, ispod nas, na 60 metara dubine nalazi se krška ponornica koja teče od Danila preko Šubićevca i Varoša do Vrulje – kaže Sandra i nastavlja priču o pionirima pošumljavanja 20. stoljeća, zbog kojih Šibenik i danas obiluje šumom.
Šime Grubišić Rovilo je društvo Šubićevac osnovao 1912. godine koje se prvo počelo brinuti o gradskoj hortikulturi.
Rovilo, osim što je bio pionir pošumljavanja Šubićevca alepskim borom, bio je i prvi turistički vodič u Šibeniku pa je našim vodičicama još značajniji u ovoj priči. Ovaj vizionar idejni je začetnik kupališta Jadrija i jadrijskih kabina koje su izgrađene po uzoru na talijanski model kabina, koje su se svidjele Rovilu dok je putovao jugom Italije.
– U spisima se spominje i šumski povjerenik Mate Baranović koji je napravio desetogodišnji plan pošumljavanja i gospodarenja šumom te ga je i ostvario – priča Sandra.
Šetnja se nastavila, a priču o alepskom boru ispričala nam je Angela i postavila pitanje.
– Zašto je baš ovdje šuma alepskog bora?
Alepski bor potječe iz Alepa koji se kasnije krenuo širiti po Mediteranu, dok ga u Alepu više nema. On je pionirsko stablo, što znači da kad dođe na neko opustošeno tlo, služi za pošumljavanje.
– Nekad je na mjestu alepskog bora rastao hrast crnika kojeg je naš narod istrebljivao za razne potrebe. Stoljećima smo se služili s tim kaloričnim, teškim drvom dobrim za ogrjev, za gradnju brodova… – završava svoju priču Angela.
Šetnja se nastavlja prema predivnom predjelu park šume Šubićevac gdje se krije spilja pokraj koje se nalazi bunar, u kojem se umjesto vode sada nalazi smeće, pa se mislimo što bi na takav prizor rekli pioniri šibenske ekologije čije spomen-ploče upozoravaju na ekološku svijest.
Visianijeva Flora Dalmatica
Zlatka Rodin, vodičica iz Udruge turističkih vodiča Mihovil, priča nam priču koja se odnosi na glasovitog Roberta Visianija i njegova Poljica.
– Ova tura se nazvala Visianijeva Poljica jer ovo što mi danas zovemo Šubićevac nije se oduvijek zvalo tako. Posjedi obitelji Šupe zvali su se Šupina Poljica. Poljica su puno širi toponim koji se odnosi na cijelo područje Šubićevca, dok je ovaj dio koji vodi prema vidilici poznat po imenu Rupine gdje su Francuzi 1808. godine tražili vodu. O ovoj bunarskoj kruni kraj koje se nalazimo nismo pronašli nikakve podatke – nastavlja priču Zlatka Rodin.
Poznato je kako su vrijedni sudionici ove interpretacijske šetnje sudjelovali u akciji čišćenja koje je organiziralo društvo sportske rekreacije “Sport za sve” 08 FORCA Šibenik, u veljači ove godine, s porukom da svaka udruga napravi barem jednom nešto za šumu Šubićevac. Tako su vrijedne ruke očistile područje oko udoline, bunara i spilje, dok je za samo čišćenje bunara ipak potrebna asistencija vatrogasaca.
Zlatka Rodin vodi nas stotinu godina u prošlost. Zaboravljamo na radne akcije i ulazimo u svijet bez plastike i nepotrebnog smeća.
– Šibenski težak s početka prošlog stoljeća zaista ne bi znao odgovoriti što je to Šubićevac, kao ni sam, rođeni Šibenčanin, Roberto Visiani (9. travnja 1800. godine). Kad je Visiani imao pet godina, u Šibenik dolazi Francuska uprava. Djed mu je bio apotekar, a njegova apoteka nalazila se na Maloj loži i zvala se „Zelena pijaca“. Tako je mali Visiani uz svog djeda apotekara mogao dotaknuti sve te ljekovite biljke i učiti o njima. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Šibeniku. U školu je išao i družio se s Nikolom Tommaseom. Nadalje, Roberto Visiani odlazi u Padovu gdje je upisao studij medicine i gdje ostvaruje zavidnu karijeru. Bio je ravnatelj najstarijeg botaničkog vrta u povijesti, do kraja života, koji je pod zaštitom UNESCO – a. Bio je redovni profesor botanike na padovanskom sveučilištu.
Već sa 26. godina u Padovi je objavio knjigu „Ogled dalmatinskog bilja“, dok je nakon dvadesetak godina napisao Floru Dalmaticu po kojoj ova inicijativa i festival prirode nose ime. Da bi napisao takvo djelo, ustvari mu je bio potreban cijeli život.
Na području Poljica, mladi student Roberto za svoj herbarij prikupljao je prve uzorke biljaka, koje je sušio, spremao, crtao i skicirao te je zatim opisivao njihova svojstva. Prvi je popisao svojstva biljke buhač koja je insekticid i koja je značajna za šibensko i dalmatinsko gospodarstvo jer je bila jedna od najvećih izvoznih proizvoda toga vremena.
Kad bi za vrijeme ferija došao u Šibenik, obišao bi cijelo šibensko područje, dio trogirskoga, Split, Makarsku, otok Brač… u potrazi za biljkama – i tako svoj dio priče završava Zlatka Rodin.
Rovilo i Frua…
Nedaleko od spilje i bunara nailazimo na skrivenu spomen ploču podignutu 1954. godine u spomen na Ivu Jadronju, kako se ne bi nikada zaboravio njegov doprinos u pošumljavanju, uređenju i čuvanju Šubićevca.
Šetnja nas vodi do vidilice gdje se nalazi još jedna spomen-ploča u počast Anti Frui koji potječe iz Padove i koji je svoj život također posvetio pošumljavanju Šubićevca kao i uređenju staza.
Završnu riječ, Sandra će posvetiti vizionaru i društveno odgovornom entuzijastu Frui po kojem je nazvan i poučni planinarsko-ekološki put.
– Nevjerojatan je njegov doprinos ekološkom razvoju Šibenika, između dva svjetska rata i nakon drugog svjetskog rata. Frua se družio s puno starijim Rovilom, koji mu je po godinama mogao biti otac, povezala ih je ljubav prema prirodi i planinarenju. Rovilo je Društvo Šubićevac osnovao 1912. godine, baš kada je u Šibenik doselio Ante Frua koji je tada imao dvadeset i devet, a Rovilo pedeset i šest godina. Najistaknutiji i najstariji član društva Šubićevac bio je Frua koji je osnovao i planinarsko društvo Kamenar.
Njih su dvojica, nazire se iz oskudne dokumentacije, bili pokretači čitavog niza osobnih i zajedničkih projekata među kojima je i realizacija projekta gradskog kupališta Jadrija – pojašnjava Sandra.
