Sara Renar zagrebačka je glazbenica i kantautorica, vlasnica pet studijskih albuma i dobitnica nagrade Porin, što je samo kratki sažetak desetljeća umjetničke karijere i povod našem razgovoru. Kad kažemo umjetnička karijera mislimo na stvaralaštvo koje izlazi iz glazbenih okvira i zalazi u teatar i druge scensko-glazbene formate u kojima Sara spaja glazbu, dramu, poeziju što je karakteristično i za njene koncerte o kojima je ovisna, kojih broji petstotinjak, duž Europe. „San i ludilo“ projekt je za koji je skladala glazbu te se pojavljuje na sceni s Goranom Matovićem u Teatru &TD. Aktivizam joj nije stran, i ovih dana aktivna je zagovornica prava slobodnih umjetnika, a ženska pitanja u svojim pjesmama naprosto ne može izbjeći.
Zadnji, umjetničko-edukativni projekt „Četiri bunara: neispričana priča“ u kojem Sara kao skladateljica i aranžerka sudjeluje u suradnji s Muzejom grada Šibenika, Ministarstvom kulture i medija te klubom Azimut. „Četiri bunara: neispričana priča“ tek će se moći pogledati u travnju, u šibenskom klubu Azimut. Sara će desetljeće djelovanja obilježiti slavljeničkim koncertom u zagrebačkom KSET-u 13. travnja.
Sara Renar u koncertnom zanosu (foto Vedran Metelko)
– Tvoja je karijera počela „u velikom stilu“, hit pjesmom s albuma „Djeca“. Od tada je, dakle, prošlo deset godina, a tvoja glazba je mijenjala oblike. Poslušaš li ponekad svoj debitantski album i kako ti danas zvuči?
Reći ću ti posve iskreno – jednom kad pjesmu snimim i objavim, ne slušam je više gotovo nikad. Kao da dođe do nekog zasićenja, jako se intenzivno bavim muzikom dok je radim, ali jednom kad je gotovo – vrijeme je za nešto novo! Ipak, u posljednje vrijeme sam više puta preslušala neke starije stvari jer pripremamo nove aranžmane za predstojeće koncerte.
– I ti se u tih deset godina neminovno kao osoba mijenjala. Koliko je to imalo utjecaja na tvoj odnos i poglede prema glazbi koju stvaraš?
Neke stvari su ostale iste – od početka radim glazbu koja mene zanima, a ne nešto što se od mene “očekuje”. A kako sam sve više učila i stjecala sve više iskustva, tako je naravno rasla i razvijala se i muzika. Nadam se ipak da sam uspjela zadržati to dječje “čuđenje” i znatiželju.
– Album „Jesen“ izašao je 2014., a iduće godine ti donosi i Porina za najbolju žensku vokalnu izvedbu. O Porinu možemo sad nabrajati bezbroj njegovih mana, no takve nagrade ipak nešto dobroga donesu. Što je tebi Porin donio?
Nedvojbeno mi je Porin donio veliku medijsku vidljivost i strukovnu afirmaciju.
– Mediji te tada već vole, no ti se ne utapaš u medijskoj slavi i sveprisutnosti, već beskompromisno mijenjaš smjer bez obzira na trendovska očekivanja… Na koji način promišljaš vlastitu glazbu?
Uvijek krećem vrlo intuitivno i onda tek kada pjesme dobiju neke konture napravim zoom out i tražim zajednički nazivnik – to pak utječe na harmonijska, zvučna i tekstualna rješenja u samim pjesmama i tako – konstantno gledanje od detalja prema cjelini i obratno.
Sara Renar pjeva u Azimutu (foto Valerio Baranović)
– U tvome umjetničkom stvaralaštvu progres je stalna konstanta. „Tišina“ je tvoj treći album iz 2016. godine, koji je nominiran za nagradu Porin 2017. u dvije kategorije (za najbolji album godine i za najbolji alternativni album). Dok slušamo tvoje stihove ulazimo u vrtlog pjesničkih slika a sve prati eksperimentalni zvuk. Stih kaže „bez signala i struje sada konačno je mir“. Koliko ti je katkad potrebno stvaralačko povlačenje u ovom ludom, užurbanom svijetu, ili stalno kopaš po mislima pa ti pjesme dođu u naletu?
Strahovito mi je potrebna tišina i samoća za stvaranje. Fragmenti ideja se mogu javiti bilo kada, ali ozbiljnije mogu raditi tek kada se izborim za pošten komad vremena bez distrakcija i u kojem sam u kakvom takvom psihičkom miru. Namjerno kažem izborim – svi patimo od viška sadržaja.
– „Gdje povlačiš crtu“ album je iz 2018. godine, a nastao je kao rezultat jednog muzičko-scenskog događaja u sklopu Međunarodnog dana umjetnosti. Koja je zapravo ideja iza njega?
“Gdje povlačiš crtu” je zanimljiv format jer nije samo ni koncert, ni radio drama ni teatar, a pomalo je zapravo sve od toga. Ideja je bila istražiti naslovno pitanje – kada i zašto radimo kompromise, kada ne, postoje li neke granice koje se nikada ne prelaze, može li itko za sebe odlučno tvrditi da ih ima, itd. Originalno sam taj projekt u suradnji s dragim kolegama muzičarima i glumcima napravila na poziv uredništva Trećeg programa Hrvatskog radija za Međunarodni dan umjetnosti, a kako smo bili jako zadovoljni rezultatom snimili smo i zvučni zapis tog performansa te ga izdali u formatu albuma.
– „Šuti i pjevaj“ zadnji je tvoj album nastao u vrijeme globalne stanke (pandemije) 2021. godine. Pjesme propituju ženska prava, kapitalizam, religiju… Album je zaokružena priča, no koliko danas konceptualni albumi poput ovoga imaju odjeka među publikom koja je sve više orijentirana isključivo na singl-izdanja?
Čini mi se da u krizna vremena šira publika intuitivno traži eskapizam, odnosno veselije i lakše note. “Šuti i pjevaj” je album na koji sam najviše ponosna i zvučno i tekstualno, ali koji je ujedno i daleko najslabiji odjek naišao među publikom. To je uvijek lutrija u ovom pozivu, ali ne shvaćam to nimalo tragično, dapače. Osim toga, nerijetko se dogodi da se neki album “otkrije” tek godinama nakon što je izašao, vidjet ćemo kako će “Šuti i pjevaj” izdržati test vremena…
Sara Renar
– „Hana je već dugo budna“ je pjesma koja mi je odmah „sjela“. Tko je Hana i koga ona predstavlja?
Jednom kada otkriješ duboke nepravde koje si donedavno smatrao ili smatrala normalnim, ne možeš to više ne vidjeti. Jutarnji i kasno večernji razgovori s mojom dragom prijateljicom i bivšom cimericom Hanom su tako meni što direktno, što indirektno otvorili oči za mnoge stvari. “Hana je već dugo budna” je ujedno i svojevrsni nastavak pjesme “Ona se budi”, a ujedno i moj osobni hommage našem prijateljstvu.
– Pjesme su ti protkane feminizmom…
Žena sam koja se bavi javnim poslom u još uvijek vrlo patrijarhalnom društvu, tako da žensko pitanje naprosto ne mogu izbjeći, stalno me udara u glavu!
– Često si u Šibeniku, kakva je to veza?
Za Šibenik me vežu prvenstveno dragi Šibenčani i Šibenčanke, a onda i kulturni sadržaj i naravno prekrasan ambijent grada i okolice. Nastupala sam na Terraneu 2012, više puta u Azimutu, u HNK Šibenik te u Kući Arsen. Kroz sve ove godine sam upoznala zaista drage ljude koji su mi u međuvremenu postali najbliži prijatelji.
Sara na pozornici (foto Sonja Stavrova)
– Na proljeće pripremaš premijernu prezentaciju projekta virtualnog postava „Četiri bunara: neispričana priča“ u suradnji s Muzejom Grada Šibenika i klubom Azimut. O čemu se tu radi?
Riječ je o umjetničko-edukativnom projektu koji je prošao na natječaju Ministarstva kulture – digitalne prilagodbe umjetničkog sadržaja. Četiri kompozicije za četiri šibenska bunara govore o manje poznatim zanimljivostima iz zlatnog doba Šibenika. Moram istaknuti da su svi sudionici projekta Šibenčani – sudjelovala je tako ljetna orguljaška škola Pavla Mašića, učenice Glazbene škole Ivana Lukačića, šibenski profesionalni glumci glumice te mlađi članovi dramske skupine. Projekt se nalazi na web-stranicama Muzeja Grada Šibenika kao stalni virtualni postav. Vizual projekta je napravio Ante Filipović Grčić, a sve skupa ćemo u travnju predstaviti javnosti izložbom u klubu Azimut.
– Slavljenički koncert za desetljeće djelovanja je 13. travnja u zagrebačkom KSET-u. Što pripremaš?
Pripremam jedan presjek karijere, svirat ćemo i neke pjesme koje jako, jako dugo nismo svirali, a nastupiti će i dragi gosti. Čast mi je ovim putem najaviti da odmah nakon zagrebačkog koncerta stižemo i u Šibenik tako da će 15.4. šibenska publika moći doći provjeriti kako smo to odsvirali.
Sara Renar (foto Tajana Dedić Starović)
