Maja Šintić, sociologinja i pedagoginja, tajnica šibenske udruge mladih Š.U.M., aktivistkinja i volonterka, kao da je sveprisutna u društvenom životu grada. Godine predanog angažmana u civilnom društvu čine je gotovo veterankom u tom sektoru. Za razgovor s Majom tema je mnogo, a vremena malo, jer Maja svakodnevno „leti“ s posla na novu aktivnost, na novi projekt… Ovu subotu, prvu u mjesecu ožujku, sprema se, a što drugo nego na prosvjed, ustvari kontra prosvjed. Udruge su stale kontra molitelja i javno su rekle NE „novom društvenom fenomenu“.
Prije godinu dana iste udruge prosvjedovale su protiv rata u Ukrajini, ali prosvjednice su čitale rusku poeziju što je nekim Šibenčanima bilo previše, jer taman je uslijedila kultura otkazivanja, naravno svega ruskog.
Iza “molitelja” doslovce stoji gradska uprava…
Povod za razgovor nisu „molitelji“, već „molitelji kao novi društveni fenomen“ te kultura otkazivanja koja je stari društveni fenomen. Spomenule smo se Građanskog odgoja i obrazovanja, okvira koji bi trebao pomoći budućim generacijama da se kvalitetnije nose s društvenim izazovima i fenomenima.
Svaka prva subota u mjesecu „rezervirana“ je za molitelje koji se mole ispred zgrade šibenske gradske uprave, a istog dana događa se i kontraprosvjed kojeg organiziraju udruge Š.U.M. i Fotopoetika. Moli se i ispred šibenske bolnice. Što kažete na to ?
– Ono što je najvažnije oko šibenskih molitelja je tretman koji proživljavamo od strane gradske uprave i Policijske uprave šibensko-kninske, jer bez njih ne može da bi se uopće prijavilo mirno okupljanje žena, odnosno građana i građanki u svrhu zaštite i promicanja ženskih i ljudskih prava koja su dio svih propisa, strategija, nacionalnih i međunarodnih, Ustava RH i Zakona o nediskriminaciji, što bi trebao biti pravni okvir u kojem funkcionira naša država, a to je u Šibeniku palo na ispitu. Dolazimo u suludu situaciju pa nam iz Grada Šibenika kažu: „Možete se okupiti, ali kada vam mi kažemo“, što nam ne odgovara, i na što smo rekle NE, jer imamo ustavno pravo na javno okupljanje kao i na slobodu mišljenja i izražavanja, koje nije niti radikalno, niti je neprimjereno, na kraju krajeva, ono što zastupamo je Hrvatska priznala potpisavši različite međunarodne i nacionalne dokumente, zakone i strategije…
A na drugoj strani…
– Ovo što se događa na drugoj strani, ispred gradske uprave, puno je radikalnije, i iza čega gradska uprava doslovno stoji, i što nije usklađeno s „duhom hrvatskog ustava“ i s hrvatskim zakonima o čemu je pisala pravobraniteljica, pa je rekla da su organizirane javne molitve početak i temelj za nekakvu destabilizaciju politike koju RH vodi i koju je prihvatila ulaskom u EU, a to je rodna ravnopravnost i jednakopravnosti među građanima. Tražile smo i prvi put, prije mjesec dana, i sada, da naše okupljanje traje od 8 sati do 12 sati, no, svaki put nam je rečeno „NE, ne može, ali možete se okupiti od 10 sati do 12 sati i to na Trgu Poljana, dok nam ne dozvoljavaju okupljanje na trgu ispred zgrade Grada Šibenika, na kojem se organizira okupljanje molitelja. Imamo primjere iz Varaždina, Čakovca, Pule, Rijeke, Zagreba gdje se prosvjed i kontraprosvjed događaju na istoj lokaciji.
Je li riječ o molitvi ili prosvjedu?
– Dakle, prije četiri tjedna u Zagrebu je na Trgu Bana Jelačića organizirana javna molitva, kao i akcija inicijative Ženske mreže Hrvatske kojom je poslana poruka da takva javna molitva nije molitva, već prosvjed, a istu tezu zastupamo i mi. Znači, ne radi se o molitvi, već o najobičnijem prosvjedu kojim se želi žene vratiti nazad u kuće, u neke patrijarhalne postavke koje smo odavno napustili. No, nas se želi prikazati kao neke bijesne žene.
Lako je organiziranu molitvu prebaciti u politiku
Niste baš bijesne?
– Potpuno smo benigne, imamo mirne prosvjede kojima šaljemo poruku da imamo pozitivne zakonske propise koje trebamo njegovati jer su važni za svaku ženu.
Razgovarali smo sa više različitih ljudi o moliteljima, jedan šibenski sportaš nam je komentirao kako moliteljima možda ne treba davati previše važnosti, niti ih zabranjivati jer bi tako od njih napravili žrtve pa bi dobili status mučenika, drugi će reći: „pa pustite ljude da mole“, dok su treći nezainteresirani i kako nam se čini, radi se o većini. Ima i komentara da se radi o marginalnoj skupini ljudi. No, žene u našem društvu su jake i zastupljene su u svim segmentima društva i vlasti, imamo vrhunske sportašice, intelektualke, umjetnice, političarke, poduzetnice, znanstvenice… koje su nas proslavile diljem svijeta, uz sve nabrojeno, žene su i majke. Postoji li bojazan da nam se ukinu stečena i zaslužena prava, i je li to uopće u današnjem društvu moguće?
– Dobro je i pozitivno što smo dio EU, i postojat će pritisak na RH kao tzv. „poluperiferiju Unije“ (H.Hromadžić usp.), kako bi se usklađivali s pozitivnim naslijeđem koju EU nosi, i to nas kao žene trenutno najviše štiti od nekog ozbiljnijeg narušavanja ženskih prava. Ali ako pogledamo što se događa u zadnjih godinu dana, možemo vidjeti da zakon o prekidu trudnoće ide u proceduru, ide se s izradom potpuno novog zakona. Ustavni sud je rekao da mu je prošao rok, jer je donesen ’74 godine, u tom trenutku su se pojavile organizacije koje stoje iza javnih molitvi i počeli su s velikom kampanjom kojom se traži da se u sam zakon ugradi odredba kojom bi se ženi zabranio pristup i pravo na pobačaj. Dakle, ako mislimo da su to neki „marginalci“ moramo se sjetiti da su čelni ljudi tih organizacija zastupljeni i medijski, pa na primjer, govore na saborskom Odboru o rizicima pojave povećanja broja transrodnih osoba, iako sa zdravstvom veze nemaju, niti rade s transrodnim osobama. Radi se o ljudima koji imaju društveni utjecaj i moć koja može biti opasna. Ljudi koji mole u Šibeniku možda jesu marginalci, ali sam pokret je sve masovniji, kao što je i broj stranica preko kojih indoktriniraju ljude sve veći. Ako se napravi analiza sadržaja tih stranica može se vidjeti gomila spornog sadržaja koji je neprihvatljiv, ustavno i zakonski, u smislu diskriminacije i ravnopravnosti, tako da mislim da cijelu situaciju treba šire sagledati od puke identifikacije tko je na trgu i što ta osoba može napraviti kao individua. Lako je organiziranu molitvu prebaciti u politiku, oni tu politiku već imaju spremljenu u ladici jer nisu benigni ljudi koji eto malo drugačije promišljaju o svijetu, nego se radi o ozbiljnoj politici koja stoji iza svega i koja pokušava preko vladajuće stranke koja, rekla bih, koketira s religijskim uvjerenjima i stavovima i balansira između jednog ozbiljnijeg, krutog religijskog okvira, intervencije religije u državu i ovog europskog kojeg naprosto mora zastupati. Okvir za sve hrvatske građane mora biti prilagođen svima, a ne jednoj grupaciji.
Molitva je osobna, duhovna i intimna. Vjernici prakticiraju svoju vjeru na misama, suprotno tome je javna molitva koja je novi društveni moment. O čemu se radi?
– To bi bila obična molitva kad uz to molitelji ne bi imali proglase, jer oni na svojim web-stranicama pozivaju na molitvu i identificiraju za što se točno mole, a to za što se mole intervenira u tuđa prava i slobode. Svatko ima pravo na svoju molitvu i vjeroispovijest i na javno iskazivanje svoje vjere, ali to znači da možeš javno reći primjerice „ja živim u tradicionalnoj obitelji“, i to je u redu, i dapače, nadam se da će svatko od nas živjeti u onom obiteljskom i javnom okruženju kakvo nam odgovara, što ne znači da možemo ukidati neka ljudska prava i štetiti drugima.
Glasna manjina koja iz nekog razloga podržava molitelje u stvari ne zadovoljava okvire ponašanja koje zahtijevaju molitelji, štoviše, često upravo oni koji se ne pridržavaju moralnih načela i zakona, zagovaraju nešto sasvim suprotno od onog što ustvari jesu. Kako to da su ponekad baš takvi najglasniji?
– Na to je teško odgovoriti, no u zadnjih tridesetak godina gradimo mitove, i tako preživljavamo, prvo ide domovina, za koju se molitelji mole, pa tradicionalni oblik zajedništva muškarca i žene, prisjetimo se da smo prije desetak godina imali čitavu inicijativu i kampanju da se brak stavi u Ustav kao nešto posebno važno, naravno da ako ste vjernik da ćete se vjenčati u crkvi, a matičar je sporedna stvar koju ćete napraviti jer živite u pravnoj državi. Ali neki su polupali lončiće pa smo imali inicijativu da bi se zadovoljile potrebe samo određene grupe u društvu, u tom slučaju se radi o odredbi koja ne pokriva sve građane i građanke RH. Živimo u vrijednosno osiromašenom društvu u kojem nas par mitova o važnosti nacije i države drže zaokupljenima tako da ne vidimo što se paralelno događa, i ne možemo prihvatiti da živimo na margini EU i da nas čekaju izazovi sa kojima ćemo se sve teže i teže nositi.
Građanski odgoj
Radi li se o manipulaciji?
– S emocionalnošću je najlakše upravljati. Nacija i država su teme koje kod ljudi bude emocionalni odgovor i tako su usredotočeni na to da identificiraju nekog imaginarnog neprijatelja koji je zapravo nepostojeći, jer kad smo prihvatili demokratsko uređenje, prihvatili smo činjenicu da će u našoj državi postojati različitosti koje ćemo uvažavati, također prihvatili smo i stvaranje okvira koji pogoduje najvećem broju stanovnika. Stoga je opasno kad politike nekih zajednica prerastaju u javnu politiku koju zastupaju ljudi koji su na pozicijama moći i koji ne shvaćaju u kakvom se društvenom (demokratskom op.a.) uređenju nalaze.
Kako bi društvo demokratski napredovalo i jačalo potrebno ga je sustavno odgajati i obrazovati o građanskim vrijednostima od najranijih dana kroz školski sustav kakav je u europskim zemljama. Govorimo o Građanskom odgoju i obrazovanju…
– Upravo su vjerske zajednice rušile kurikulum građanskog odgoja i kurikulum cjelovitog seksualnog odgoja prikazujući ga kao ideološki alat ljevice kojim bi progurala zla vrijednosna uvjerenja sa zapada, to je taj „neprijatelj“.
Sada su nam neprijatelji, strah i trepet, transrodne osobe?
– Da, a istovremeno ne vide da je kurikulum spolnog odgoja kojeg su vjerske organizacije predlagale uskraćivao djeci pravo na znanstvenu informaciju. Pitanje je koja će vlada i politika smoći hrabrosti i uvesti seksualni odgoj u škole. Za sada smo u statusu quo, jer imamo Građanski odgoj koji je uveden kao međupredmetni kurikulum. Rijeka je odličan primjer gdje se perfektno provodi Građanski odgoj kao izborni predmet, no, imamo škole koje nemaju takvih sadržaja i koje nitko ne prati i nitko ne zna je li kurikulum građanskog odgoja na kraju realiziran ili nije.
Društvo dobiva manjkave informacije jer o kurikulumu Građanskog odgoja i obrazovanja (GOO) najviše se u javnosti govori kao o nečemu vezanom za seksualni odgoj koji je, primjerice, prvi put 1955. godine uveden u Švedskoj. Tako Građanski odgoj postaje okidač za ideološke rasprave, pa posebno radikalne struje dobro u tome „plivaju“. No, djeca iz Rijeke služe se priručnikom „Učenik građanin“ koji broji tridesetak tema o kojima raspravljaju (kako čuvati okoliš, pomagati životinjama, biti tolerantan, učenik potrošač, volontiranje, prijateljstvo, kućni red, financijska pismenost, samo su neke od tema). Čemu fama i zašto Građanski odgoj nije uveden u Šibeniku?
– To je pitanje za lokalnu samoupravu koja je morala Građanski odgoj prepoznati kao neku društvenu vrijednost koja bi doprinijela da se grad Šibenik razvija kao građanska sredina gdje se pozitivno vrednuje uloga aktivnog građanina, koji želi politički sudjelovati u društvu, jer mi i jesmo politička bića. Grad Šibenik je mogao alocirati određena sredstva i pozvati profesore i stručnjake da napišu kurikulum u suradnji sa Sveučilištima ili preuzeti neki od postojećih .
Već postoje priručnici koje Grad Rijeka nudi kao i svu potrebnu pomoć vezanu za Građanski odgoj.
– Šibenik ima GOO, postoji stručni aktiv koji se time bavi, primjerice ima ga Medicinska škola Šibenik. Infrastruktura postoji, samo je pitanje lokalne uprave kojim će se novcem GOO financirati kako bi se doveo na ozbiljniju razinu. Nacionalni kurikulum za GOO je raspisan i on je u provedbi, no škole ga provode kao međupredmetni kurikulum što znači da će se različiti učitelji/ce baviti kurikulumom GOO u okviru svog predmeta ili nekih izvannastavnih aktivnosti pa će primjerice temu GOO koja se odnosi na financijsku pismenost ili kreditno zaduživanje predavati profesorica matematike. Za sada Šibenik nema izborni predmet GOO koji ima Rijeka, Zagreb…Također organizacije civilnog društva pripremaju sadržaje i materijale za GOO koji se mogu besplatno preuzeti i koristiti u nastavi i dobar dio nastavnika to kvalitetno radi. Poražavajuće je da u osnovnim školama ne postoji alternativa izbornom predmetu vjeronauku, za razliku od srednjih škola koje imaju etiku, stoga bi bilo normalno da za one učenike koji ne pohađaju vjeronauk postoji alternativa, a čini se, da bi to mogao biti nastavni predmet ŠIZ (Škola i zajednica).
“Kultura otkazivanja”
Može učenik biti vjernik i svejedno izabrati GOO?
– Ako dijete ima neki interes ne treba ga ograničavati. Može dijete biti iz obitelji ateista i pohađati vjeronauk.
Jeste li vi rusofilke? (smijeh) Prije otprilike godinu dana ste se okupile na Trgu Poljana i prosvjedovale ste protiv rata u Ukrajini tako da ste čitale rusku poeziju?
– Nažalost dio javnosti je to tako krivo percipirao, čak i dio visokoobrazovane javnosti u Šibeniku što je možda zabrinjavajuće, ali naši stavovi koji su se tada formirali u trenutku događanja rata u Ukrajini, naši motivi su bili nevjerica i nemoć s obzirom da u našem okruženju dolazi do rata kojeg smo i sami proživjeli. Radilo se isključivo o kontekstu pacifizma i pozivu na prekid rata.
Prije godinu dana čitala sam roman „Vojni rock“ autora Wladimira Kaminera, no taman je počeo rat u Ukrajini, jesam li trebala baciti knjigu kroz prozor ili je spaliti kako ne bih bila rusofilka, trebamo li Anu Karenjinu izbrisati iz vlastite memorije? Također, prije godinu dana iz programa Lisinskog uklonjen je Čajkovski, dok je HNK Zagreb iz programa uklonio „Rusku serenadu“, kao izraz solidarnosti s ukrajinskim narodom…
– Diljem Europe zabranjivani su koncerti klasične glazbe ruskih skladatelja, bio je čak prijedlog da se ukinu ruski pisci iz lektire. Živimo u cancel culture ili „kulturi otkazivanja“ gdje je otkazivanje uzelo maha zbog drugačijeg načina na koji komuniciramo, što se događalo i u povijesti, pa su se zabranjivali, najčešće umjetnici, kako bi se poslala neka politička poruka.
Ali evo nas u 21. stoljeću…
– U sociologiji je poznat pomak od cjelovitog narativa kakvog smo imali u „modernoj“ u kojoj se uvažavala povijest, kako je do nečega došlo i cijeniš je, no danas se ne vidi dalje od onog što se desilo danas, jučer, i ako ključna djela kao što je „Ana Karenjina“ ne stavimo u kontekst, potpuno je jasno da zabranom takvih djela ne sankcioniramo Rusiju već sebe same, jer ruska književnost i umjetnost dio su povijesnog naslijeđa Europe, pa se time zabranjuje vlastita povijest.
Jedno blic pitanje za kraj, treba li zabraniti cajke?
– NE!
