Tanja Budimir Gulan, zadarska odvjetnica koja je posvojila petoro djece iz DR Konga, gostovala je u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 gdje je pokušala demistificirati kojekakve priče koje se vezuju uz posvojitelje djece iz Konga, pa i optužbe da trguju djecom. Na posvajanje djece iz DR Konga odlučila se, kako je kazala, nakon što je u Hrvatskoj potpuno obeshrabrena duljinom postupka koji je čeka i to s neizvjesnim epilogom. Na javni istup ju je nagnala drama kroz koju prolaze četiri para ( posvojitelja ) iz Hrvatske zatočena u Zambiji, a oko kojih se kontinuirano generiraju kojekakve nedoumice. Stoga je odlučila ispričati kako je ona posvajala djecu iz Afrike i kroz što je sve prolazila.
– Ne mogu reći da sam ja sad glasnik svih obitelji koje su posvojile djecu u Hrvatskoj iz DR Konga, ali se svi u ovom trenutku nalazimo u jednoj jako teškoj situaciji jer smo izloženi neviđenom medijskom linču. Lako za nas posvojitelje, ali su izložena naša djeca. Ja danas ne nastupam kao odvjetnica, ne kao Tanja Budimir Gulan. Ja danas nastupam kao majka. Mislim da svaka majka ima poriv zaštititi svoju djecu pa tako i ja- započela je, prenosi HRT, svoju priču koju je, kako reče, naprosto morala ispričati.
Sve to što se događa u zadnjih mjesec dana oko priče s posvajanjem djece iz Konga, njoj izgleda kao “lov na djecu”, pogotovo ako se pogledaju komentari na društvenim mrežama koji su toliko degutantni da ih ne želi ni prepričavati, a niti se na tu razinu spuštati. Ali, kad pogledate nacrtano vješalo, na što vas to asocira, upitala je voditelja Aleksandra Stankovića.
Politika je ne zanima i ne želi nikoga politički prozivati, ali mora reći, kazala je, da ljudi u politici koji govore o ovoj temi o tome pojma nemaju, i morali bi doista razmišljati o djeci na čiju se dobrobit kunu, a njihove posvojitelje prozivaju za trgovanje djecom, kao da su neka kriminalna međunarodna organizaicja koja se bavi trgovinom djece. Eto, i to je dio razloga koji su je nagnali da dođe u Nu2 i javno progovori o tome tko su zapravo posvojitelji.
Sve ono što se zadnjih mjeseci događa i odjek te priče u javnosti nimalo dobro ne utječe na posvojenu djecu. Njezina najstarija kći ima 10 godina, gleda televiziju, u kući se od nje ništa ne skriva jer je to besmisleno, s obzirom da je netko putem do škole može nešto pitati o tome…Uostalom, kazala je, imali su takvih slučajeva da su djecu pitali: “Koliko te mama platila?”, govorili im da su kupljeni, prodani. I zato njena kći zna sve. Kad je prvi put pogledala Dnevnik, uznemirila se i tada joj je Tanja sve ispričala, a dijete se na sve to nasmijalo.
-Rekla je: “Oni nisu normalni”. I ja sam joj odgovorila: “Da ljubavi, ali oni to tako misle”. A onda je rekla: “Daj, pusti mene da ja objasnim tim novinarima kako sam došla u Hrvatsku”.
Tanja Budimir Gulan ne strahuje od toga da bi joj netko mogao oduzeti djecu koja su već posvojena, smatra da je to naprosto nemoguće. Demistificirala je i kojekakve insinuacije o trgovanju djecom, o tome da ih kupuju od njihovih bioloških roditelja, da potplaćuju kongoanske institucije i sl. Ukupan postupka posvajanja za koji je angažirala odvjetnika, stajao je sa svim dokumentima koej je trebalo pribaviti, oko 5500 dolara.- Pa vi sad ocijenite može li se tim novcem korumpirati sve u tom lancu posvajanja- rekla je, dodajući da u Americi, primjerice, za posvajanje treba izdvojiti 40-50 tisuća dolara.
Njezina je životna priča doista iznimna. U ito vrijeme je izgubila oca i supruga, a i sama je bila onkološki bolesnik, operirala je karcinom debelog crijeva 2009.. Pričekala je da prođe pet godina kako bi vidjela hoće li biti recidiva. Tada je imala 40 godina, razmišljala je i o umjetnoj oplodnji, ali je od te ideje odustala jer, reći će, čemu mučiti svoje tijelo ako postoje djeca koja nemaju roditelje i čekaju na posvojenje. U Centar za socijalnu skrb u Zadru otišla je prvi put 2015., prošla je kompletnu obradu i upozorena je da se pripremi jer bi to moglo ići jako teško, s obzirom da je puno više posvojitelja nego djece slobodne za posvajanje. Pitala ih je koliko bi trebala čekati i dobila odgovor- “godinama”! U međuvremenu, slučajno ili ne, srela je poznanicu s malom crnom djevojčicom i odlučila je pitati kako je ona posvojila dijete, i tako je započela njezina priča s posvajanjem djece iz Konga.
Nasuprot onome što većina ljudi misli i što je prevladavajuća percepcija javnosti, centri za socijalnu skrb nisu krivi što ima ovako malo posvajanja kod nas. Ona sama ne može, izjavila je, reći baš ništa loše za Centar.
Posvojila je petoro djece iz DR Konga, nije posvajala bebe, nije birala djecu, uzimala je onu koja su bila slobodna za posvajanje, i silno joj je žao što nije u mogućnosti, zbog posla koji radi ( odvjetnica je ), uzeti dijete s poteškoćama jer mu jednostavno ne bi mogla pružiti skrb kakvu ono treba.
