Riječi su ubojito oružje. Zato ih treba koristiti promišljeno kako bi se izbjegle nepotrebne žrtve. Ovo je na neki način poruka i zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću koji je u “smećarskoj krizi” koja danima trese Zagreb, vrlo nezgodno samom sebi skočio u usta dovodeći u pitanje svoju vjerodostojnost. Prvotno je na pitanje zašto nije došao među radnike Ćistoće koji su u višednevnom štrajku a glavni grad zatrpan smećem, s indignacijom odbio takvu mogućnost, jer, “ja nisam Bandić”, rekao je, da bi onda došao na pregovore s radnicima i obukao radno odijelo identično njihovome, štoviše, odradio šihtu s radnicima, vlastitim rukama uklanjajući smeće sa zagrebačkih ulica. I tako se Zagrepčanima ponovo ukazao Milan Bandić…
Gradonačelnik koji uči od radnika…
Doduše, Tomašević je anticipirajući kritike i neizbježne usporedbe koje ga čekaju, odmah dao do znanja da za razliku od svoga prethodnika nije obukao kombinezon radnika Čistoće da bi im pokazao kako trebaju raditi, nego da bi on nešto naučio, bolje se upoznao s problemima radnika u štrajku i bolje shvatio njihovu situaciju i uvjete u kojima rade. Šteta što mu je trebao štrajk da osvijesti problem onih koji imaju najmanje, a rade u najgorim uvjetima.
No, najvažnije je ipak da je štrajk prekinut, da su radnici zadovoljni postignutim ( 5 od 11 zahtjeva radnika bit će ispunjeno odmah, a o preostalih šest nastavljaju se pregovori ), pa je Tomašević mogao dramu okončati s onom prepoznatljivom bandićevskom- “Idemo raditi” ( Bandić bi rekao, “idemo delati” ).
U pregovorima s Upravom Holdinga radnici su postigli ono najvažnije- povećanje plaća. Za najniže plaćene poslove plaće će se povećati 700 kuna, a za vozače kamiona 600 kuna. O svemu ostalom, pregovaranje tek počinje. Ali, radnici će sudjelovati i u dogovoru oko nove sistematizacije, a do konca veljače riješit će se i pitanje povećanja radničkih koeficijenata. Kako veli gradski zastupnik Zagreba, Trpimir Goluža, iz ovog štrajka radnici Čistoće izlaze kao apsolutni pobjednici.
I ad hoc otpuštena trojka, kao okidač štrajka, zbog tri vreće različitog otpada u istom kamionu, bit će vraćena na posao. Dakle, moglo je sve proći i bez dramatičnog zapleta kojim je gotovo ugroženo zdravlje Zagrepčana.
“Jedan od njih”
Nije Tomašević Bandić, i nije sporno da je novi zagrebački gradonačelnik čovjek dobrih namjera, ali ” ubi ga teška riječ”. Njegova izjava kako on nije Bandić “koji je za svako zapošljavanje u Holdingu, od čistačice do direktora, davao svoj potpis”, zazvučala je oporo, tvrdo, neempatično prema radnicima koji doista rade u teškim, nehumanim uvjetima za malu plaću od koje je teško preživjeti. Malo tko bi prije dvije godine takvu reakciju očekivao od Tomaševića, po vokaciji ljevičara, kojemu bi radnička prava trebala biti prioritet. Umjesto toga, zbog tri pogrešno odložene vreće sa smećem, tri radnika su dobila otkaz, s njima su se sve kolege solidarizirale i uskoro se Zagreb gušio u vlastitom smrdljivom otpadu. Je li se to moglo izbjeći?
Naravno da jest. Samo, pitanje je zašto je Tomašević “na prvu” stao uz upravu, odmah počeo s prijetnjom tužbama, kvalifikacijama štrajka kao nezakonitog, umjesto da posluša što imaju za reći radnici, pa tek onda donosi zaključke. Ovako, stvorio se dojam da taj “zeleni aktivist” i ljevičar, sada, kad je na poziciji prvog čovjeka Zagreba, na one u Čistoći gleda s visoka. U jednom trenutku je toga i sam postao svjestan, što ga je emotivno ( teško je vjerovati da je Tomašević to učinio proračunato ) gurnulo u populizam.
Ne samo da je došao među radnike kako bi iz prve ruke čuo koje su njihove muke, nego je odlučio na jedan dan biti i jedan od njih. Obukao je radno odijelo radnika Čistoće i zajedno s njima ubacivao vreće s otpadom u kamione. No, taj njegov potez suviše je asocijativan, toliko podsjeća na Bandića koji kosi travu na Trgu žrtava fašizma da je trenutno za Tomaševića postao kontraproduktivan.
Prije negoli je postao “jedan od njih”, Tomašević je radnicima u štrajku poručivao da je aktualna vlast poštivala, poštuje i poštivat će kolektivni ugovor, za razliku od one bivše koja je tužena upravo zbog nepoštivanja KU, a ipak nitko iz Čistoće tada nije ni pomišljao na štrajk.
Višegodišnje zanemarivanje? Pa ova je vlast tu tek godinu i pol!
Ova vlast je, podsjetio je gradonačelnik Tomašević, zagovarala socijalno pravednije i inflaciji primjerenije povećanje plaća u Holdingu, tako da u većem postotku rastu najmanje plaće, a u manjem postotku onima koji imaju najveće. No, sindikati su se tome usprotivili i inzistirali na linearnom povećanju svih plaća u Zagrebačkom holdingu. Pitanje je – zašto?
Osim toga, isticao je Tomašević, plaće onih koji su se odlučili na štrajk povećane su pod aktualnom lijevo-zelenom vlašću za 13 posto, jednostranom odlukom Holdinga, a na isti način su povećane za 500 kuna i božićnice svima u Holdingu.
-Za razliku od prošle vlasti koja je stotine radnika zapošljavala u Holdingu kroz tzv. agencijski rad, ti radnici nisu imali nikakvih prava, na njih se kolektivni ugovor nije odnosio, mi smo taj agencijski rad ukinuli. Znači, svim radnicima, koji nisu imali nikakva prava, dali smo ugovor o radu i sad uživaju sva prava koja prije nisu imali. I sad mi ispadamo neosjetljivi prema radničkim pravima. I sad sindikati kažu da se radi o višegodišnjem zanemarivanju. Višegodišnjem. A mi smo godinu i pol na vlasti- čudio se nepravednom tretmanu kojemu je izložen Tomašević. Uz sve to, nova vlast je preuzela Zagrebački holding kad je bio pred bankrotom i da nije bilo gradske uprave radnici ne bi dobili plaće. Zbog njih je dodatno opterećena likvidnost zagrebačkog proračuna kako plaće ne bi kasnile ni dana, nijednom od osam tisuća radnika Holdinga. I eto, ni to nije dovoljno…
Kad je već “vrag odnio šalu”, a ulice Zagreba od gomila neodvezenog smeća zaudarale do neba, Tomašević je stao radnike pozivati na razum, uvjeravati ih da shvaća njihov bunt zbog višegodišnje potplaćenosti i najavljivati odgovarajuće korake koje gradska vlast kani poduzeti kako bi se to stanje promijenilo. Pozivao ih je da se vrate na posao i obećavao da neće biti sankcionirani. Ali, nastavak štrajka, govorio je, ima financijske posljedice i na cijelu Čistoću, doći će do reklamacija, i bit će ih problem podnijeti u uvjetima kad Holdingu u srpnju dospijeva na naplatu dug od 2,2 milijarde kuna koje nije potrošila ova vlast, ali ih svejedno mora podmiriti.
Da se gradonačelnik odmah uključio u rješavanje problema, umjesto što se gnušao “bandićevskih metoda”, da bi im naposljetku dijelom pribjegao, situacija bi se vjerojatno bezbolnije, i uz manje dodatnog novca, riješila. Jer, od jednog ključnog zahtjeva-povećanja plaća- radnici u štrajku nanizali su ih čak 11, koristeći prednost koju su u srazu s gradskom vlašću dobili. Uz ostalo, traže i povećanje koeficijenta na 1,8 za najniže plaćene radnike, a na 2,4 za vozače.
Danas rade za 700-800 eura u iznimno teškim uvjetima, po snijegu, kiši, ledu, po danu i po noći, a s tim primanjima u glavnom gradu teško da se može preživjeti. To je gradonačelnik morao imati na umu kada se suočio s višednevnim štrajkom u kojemu nije bilo unutarnjih opstrukcija. Samo neiskustvom može opravdati svoje nespretnosti u ovoj zagrebačkoj krizi s otpadom.
Antipod Bandiću
Nije lako Tomislavu Tomaševiću voditi Zagreb nakon 20 godina voluntarizma i populizma Milana Bandića. Tko može sve te “krive Drine” ispraviti u godinu i pol dana. Pogotovo one u biznisu s otpadom koje je Tomašević obećao ispraviti, a sad ih, kaže, lomi. No, malo toga se u tom biznisu promijenilo, ponajmanje ljudi, iako je baš njih aktualni zagrebački gradonačelnik prioritetno htio eliminirati iz poslova s Gradom. No, želje i obećanja su jedno, stvarni život nešto drugo…I to će, s vremenom, Tomašević morati naučiti ili se trajno iz politike udaljiti.
Nema nikakve dvojbe da je u pozadini ovog štrajka radnika Čistoće odlučujući boj starih i novih struktura, onih premazanih svim mastima koje su svoje pozicije učvršćivale dva desetljeća, i onih novih, neiskusnih, koje se teško mogu nositi s tako čvrstom interesnom mrežom u koju se lako uhvatiti ali je iz nje gotovo nemoguće izaći.
Ne može se Tomaševiću zamjeriti što nije postigao nemoguće, što nije uspio dekontaminirati Grad, i pogotovo Zg holding, od tumoroznih stanica i procesa, ali mu se može zamjeriti ishitrenost, brzopletost, i nervoza koja samo generira nepovjerenje prema vlasti i unekoliko razočaranost njezinim potezima koji odveć nalikuju onima koji su bili imanentni bivšim strukturama. Nije to najveći grijeh Tomislava Tomaševića, ali se najbolje vidi, i stvara opasan dojam da se nova vlast radije priklonila, negoli otklonila od starih, grješnih struktura koje je obećavala ukloniti kao atavizam jednog kvarnog vremena.
Aktualni gradonačelnik treba više isticati razlike u pristupu i načinu rješavanja problema u odnosu na svoga prethodnika, i nastojati ne koristiti ni pod razno njegovu prepoznatljivu metodologiju podilaženja svima. Od njega se ne očekuje da bude Milan Bandić, nego naprotiv, antipod Bandiću, i svaka sličnost s njim ne dolazi u obzir čak ni slučajno.
Nije to lako. Jer, da je Tomašević ustrajao na onom početnom “ja nisam Bandić” i pokušao problem eskalirajućeg štrajka rješavati s gradonačelničke distance, izazvao bi još veći gnjev radnika, ali i javnosti, kao dužnosnik koji se ne želi spuštati na radnički nivo. A kad je, pak, došao među njih ( radnike ), dokazujući i praktično da može biti jedan od njih, osuđen je zbog jeftinog bandićevskog populizma. Što mu je, dakle, činiti? Kretati se srednjom trasom, između ta dva pola, ali uvijek čuti iz prve ruke, i bez odgode, one koji prosvjeduju. Prije toga suzdržati se od zaključaka i kvalifikacija, a pogotovo od teških riječi. 
