Dolazak Ivice Dačića, prvog potpredsjednika Vlade Srbije u Zagreb, doduše ne u službeni državni posjet, nego na božićni domjenak Srpskog narodnog vijeća na kojemu je bio i hrvatski premijer Andrej Plenković, svakako je pozitivan politički događaj. Simboličan znak revitalizirane želje srpskih vlasti da se razgovori s hrvatskom stranom potaknu i obnove. Jer, kako to reče Dačić, božićni blagdani se provode u krugu najmilijih, a nije baš da smo mi jedni drugima najmiliji, no razgovarati i dogovarati se moramo. I to je sva istina. Ali, za otvaranje dijaloga obje strane imaju svoje uvjete, ne shvaćajući da je dijalog bezuvjetan…
Hrvatski premijer Andrej Plenković prvom pretpostavkom priželjkivane normalizacije odnosa između dviju država smatra kakvo-takvo usuglašavanje oko istine o prošlosti. Prije svega, o Domovinskom ratu. Hrvatska je, rekao je u tom kontekstu Plenković, bila žrtva agresije Miloševićevog režima i ako se ta istina prihvati i u Srbiji, nema zapreka za ozbiljan politički dijalog i razvoj političkih odnosa dviju država. No, je li Srbija spremna odreći se ključne točke na kojoj počiva njezina populistička vlast zadojena interpretacijom rata po kojoj je agresor- žrtva? Je li, pak, Hrvatska, čiji premijer ne dovodi u pitanje potrebu pomirbe Hrvatske i Srbije, spremna konačno suočiti se s vlastitim ratnim zločinima počinjenim u njezino ime, a koji ni poslije 30 godina nisu sankcionirani?
–Hrvatska je bila žrtva agresije Miloševićevog režima i ta činjenica živi s nama, živi s obiteljima nestalih, s vojnicima, braniteljima, civilima. To je naslijeđe teško- kazao je na božićnom domjenku SNV-a Plenković. Pomirenje se, dodao je, mora temeljiti na činjenicama i istini. I što se Hrvatske tiče, Vlada će nastaviti činiti sve da se pronađu nestali, ali i da se grade mostovi solidarnosti.
Nepobitno je da Hrvatska i Srbija iste stvari vide različito, ali kao susjedi i potencijalno članice iste europske asocijacije ( EU-a ), te razlike ne mogu vječno potencirati na račun dobrobiti suradnje koja će u perspektivi biti sve više imperativ. Nešto bez čega se ne može. A zajedništvo, usuglašenost o istini iz nedavne prošlosti, teško da će se ikad postići. Jer, realno je Oluja doista za jedne ( Hrvate ) bila pobjeda i oslobođenje državnog teritorija nakon četverogodišnje okupacije, a za druge ( Srbe ) trauma, napuštanje doma, gubitak svega što su imali, pa i čvrstog identiteta, s obzirom da su u Srbiji dočekani kao nepoželjni “krajiški teret”, diskriminirani i zanemarivani godinama. Ergo, istina o prošlosti oko koje će Hrvatska i Srbija formirati jedinstven stav, zapravo je nedohvatljiva. Zato prošlost treba ostaviti u prošlosti i pokušati graditi bolju budućnost oko koje neće biti razloga za prijepore.
Nakon duge faze hibernacije bilateralnih odnosa, Dačićev dolazak u Zagreb stoga je svakako dobar, doduše, simboličan korak. I obje strane su toga svjesne, pa je susret premijera Plenkovića s Vučićevim ministrom Dačićem prošao korektno, ali bez euforičnih, predimenzioniranih izjava. Uostalom, sreli su se ne baš vlastitom zaslugom i inicijativom, nego zahvaljujući dvojici manjinskih predstavnika iz dvije države, Tomislava Žigmanova, Hrvata iz Vojvodine, nota bene ministra za ljudska i manjinska prava u Vladi Srbije, i Milorada Pupovca, čelnika manjinske srpske zajednice u Hrvatskoj, zastupnika SDSS-a i člana vladajuće većine u hrvatskom državnom parlamentu.
U smislu formalnih prava srpska manjinska zajednica u Hrvatskoj daleko je ispred položaja i prava hrvatske manjine u Srbiji, zbog čega hrvatska strana zahtijeva od srpske reciprocitet. Realno, bilo bi dovoljno da i jedna i druga manjina u državama u kojima žive ostvaruju sva svoja građanska prava jednaka onima koja uživaju pripadnici većinskog naroda. Ali, do toga će još puno vode proteći i Savom i Dunavom…
Rat je stvorio dubinske podjele između dva naroda, i kako to na ovim prostorima biva, one su produbljivane i u godinama mira. Srbija pod vlašću Aleksandra Vučića nema puno šanse ni za europeiziranje ni za normalizaciju odnosa sa susjedima, pa tako ni s Hrvatskom. I dalje se srpska povijest mitologizira, Srbi pokušavaju regiji nametnuti kao “nebeski narod” , i dalje se promiče ideologija “srpskog svijeta i srpskih zemalja”, što suradnju i dijalog hendikepira, a pozivanje na pomirbu čini neiskrenim i sračunatim na neke jednokratne dobitke.
Ali, sudeći po izjavama Ivice Dačića u Zagrebu, postoji svijest o potrebi uspostave hrvatsko-srpskog dijaloga i normalizacije odnosa dviju država.
– Najbolji odnosi RH i Srbije su u najboljem interesu naša dva naroda, ali i čitave regije– izjavio je Dačić, ocjenjujući svoj dolazak u Hrvatsku snažnom porukom o potrebi razgovora i redefiniranja trenutnih odnosa Beograda i Zagreba. Jer, kako reče, “mi ne mislimo isto o mnogim pitanjima, ali moramo razgovarati i dogovarati se.”
Pozvao je i da se Srbija i Hrvatska umjesto natjecanja u mržnji, natječu u izgradnji mira i dobrih odnosa, da se, neovisno od onoga što je bilo prije 10 ili 30 godina pokuša sagledati dio pitanja koji se odnose na prošlost i dio koji se odnosi na sadašnjost i budućnost, da se pokuša pronaći “zajednički interes čak i onda kada ne mislimo isto”.
Dobro je da tako govori netko tko je dosad s političkih pozornica u Srbiji slao u pravilu otrovne strelice prema Hrvatskoj ( prilikom pada drona na zagrebački Jarun izjavio je s podsmjehom da “Hrvati nisu ni za dron spremni, a kamoli za dom”), pa će možda biti ipak nešto teže da već sutra samom sebi skoči u usta.
No, ne treba očekivati previše od jednog blagdanskog domjenka na kojemu su, iz pristojnosti, Dačić i Plenković jedan drugome pružili ruku. Učinili su to svojevremeno i Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić, ali odnosi između Srbije i Hrvatske nisu se pomakli s mrtve točke. Na tom stisku ruke sve može i ovog puta ostati ne bude li se s obje strane uložilo itekako puno truda da se odnosi Hrvatske i Srbije normaliziraju i uljude. I to ne ovisi samo o srpskoj strani koja se mora suočiti s istinom o prošlosti, jer suočenje s prošlošću čeka i hrvatsku stranu.
Za početak, bilo bi dobro da Srbija napokon ne spekulira i ne ucjenjuje s grobnim mjestima nestalih Hrvata, a da Hrvatska opere svoj obraz od neprocesuiranih ratnih zločina poput onih počinjenih egzekucijom obitelji Zec, jer joj to daje za pravo i inzistirati na procesuiranju ratnih zločina nad Hrvatima koji nikad nisu došli pred sud. Za jednu europsku državu, članicu elitnog EU kluba bilo bi oportuno i trajno obračunati s reustašizacijom, dobrim dijelom manifestiranoj i kroz reafirmaciju ustaškog pozdrava Za dom spremni, toleriranje govora mržnje i glorificiranje ratnih zločinaca koji se javno promiču kao heroji. Kome, zaboga, trebaju takvi heroji?!
Ako je zazivanje pomirbe imalo iskreno, a ne samo politička floskula za prigodnu upotrebu koja ničim ne obvezuje, tada će svaka strana na tom putu pomirenja činiti što treba, ne gledajući što radi ona druga. Samo ukoliko obje strane budu činile što moraju, pomirba se može dogoditi, i zato je ne treba uvjetovati. Ili je žele ili ne žele, pa nema potrebe ni da se prigodno razmeću praznim riječima.
Svaki civilizirani razgovor i svaka ljudska, pristojna gesta dobrodošli su, ali je pretenciozno reći ( pogotovo misliti ), s obzirom na sva dosadašnja iskustva u pokušajima uspostavljanja konstruktivnijih i korektnijih odnosa između dvije zemlje, koji su u pravilu neslavno završavali, onako kako to, čini Milorad Pupovac.
-Nismo mogli znati da ćemo nakon tri desetljeća mi predstavnici Srba iz Hrvatske i predstavnici Hrvata iz Srbije crtati zlatni most između dva naroda i dvije države– izjavio je čelnik SNV-a nakon domjenka uoči pravoslavnog Božića.
Ma i da je tek viseći most bilo bi dobro, a od zlatnog je svakako jako daleko…
