I dok nam se nova godina polako zahuktava, a stara nam ostaje u uspomenama, naravno da se svi nadamo boljoj godini. Jer, red bi bio reći da stara godina nije donijela nikakva značajna poboljšanja kvalitete života osoba s invaliditetom. Nije mi namjera vraćati u staru godinu, ipak jedan događaj mora se prokomentirati…
Radi se o, kako ih ja zovem Božinovićevim natječajima za zapošljavanje odnosno o natječajima Ministarstva unutarnjih poslova. No, prije nego što objasnim zašto smatram da je sve farsa i da su osobe s invaliditetom po ne znam koji put namagarčene, krenimo redom.
Sredinom studenog prošle godine Ministarstvo unutarnjih poslova na čelu s ministrom Božinovićem objavilo kako raspisuje natječaje za 139 radnih mjesta u MUP-u na koja se mogu prijavljivati i osobe s invaliditetom. Da je sve unaprijed osuđeno na propast bilo mi je jasno kad sam čuo nespretnu izjavu ministra Božinovića kako natječaj nije dizajniran za osobe s invaliditetom, ali jest natječaj kojim će osobe s invaliditetom biti ravnopravno tretirane.
I zaista, kad su natječaji službeno izašli, pokazalo se da moje zle slutnje nisu bile uzalud i da natječaj stvarno nije dizajniran za osobe s invaliditetom, kako to reče ministar Božinović. Uvjeti natječaja su takvi da ih nezaposlene osobe s invaliditetom ne mogu ispuniti, pa samim time ne mogu se ni „ravnopravno“ natjecati. Nezaposlene osobe s invaliditetom nemaju tu godinu radnog iskustva na odgovarajućim poslovima (ironično, jer ih nitko ne želi zaposliti), a kamoli da imaju državni ispit koji je tražen u uvjetima. Zbog toga je mnogo mojih prijatelja i poznanika s invaliditetom ostalo neugodno iznenađeno po izlasku natječaja, jer je većina očekivala napokon nešto konkretno.
Koja je namjena ovog i sličnih natječaja? Pozivati osobe na testiranje jer će ih tamo ravnopravno tretirati? Koliko znam, poslodavac je po zakonu dužan omogućiti ravnopravno testiranje svim kandidatima. Što je bit svega? Da li je bit dodatno ubiti u pojam osobe s invaliditetom ili ih se stvarno želi zaposliti? Ako stvarno postoji dobra volja da ih se zaposli, zašto se uporno čini sve da ih se ne zaposli, nego da ostanu socijalni slučajevi? Da ne bi krivo shvatili, nisam za zapošljavanje bez ikakvih uvjeta, određeni stručni uvjeti kao što su stupanj obrazovanja i određene vještine svakako moraju postojati.
U Hrvatskoj je, podsjetimo, više od 600 tisuća osoba s invaliditetom, a to je ogroman izvor radne snage koju treba znati iskoristiti. Pohvalno je to, da se država, kako se čini, odlučila pozabaviti zapošljavanjem osoba s invaliditetom, ali ne na ovakav način. Ovakvim načinom one osobe s invaliditetom koje su nezaposlene i dalje ostaju nezaposlene. Kada zapošljavanje osoba s invaliditetom bude stvarni prioritet države, a ne medijska senzacija za bolju sliku u javnosti, da se stekne dojam da se nešto radi, (a ne radi se ništa), moći ćemo reći da napredujemo prema društvu kakvo želimo biti.
