Hrvatska kuna odlazi u povijest. Sa subote na nedjelju, 15. siječnja 2023., kuna prestaje biti platežno sredstvo u Hrvatskoj, a zamjenjuje je euro. Do zaključno s 14. siječnja bilo je moguće plaćati dvojno, i kunama i eurima. Od 15. siječnja 2023. euro je službena valuta u RH, ali će kunu biti moguće zamijeniti do kraja 2023. godine u svim bankama, poslovnicama Hrvatske pošte i Fine, a od 1. siječnja 2024. u HNB-u.
Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj uređeno je da banke, Hrvatska pošta i Fina svim potrošačima od dana uvođenja eura, 1. siječnja 2023. pa narednih 12 mjeseci, dakle, do 31. prosinca 2023. mijenjaju kunsku gotovinu za eursku i to po fiksnom tečaju konverzije 1 euro= 7.534,50 kuna. Za zamjenu se neće u tom razdoblju plaćati naknada, a bit će moguće zamijeniti najviše 100 novčanica i 100 kovanica kune, kako je priopćeno iz HNB-a.
Od ovog vikenda završava i razdoblje u kojem se gotovina mogla podizati bez naknade na bankomatima svih banaka, neovisno o tome jeste li klijent te banke ili niste.
Tako će kuna pomalo otploviti u povijest. Po drugi put. Ovog puta služila je hrvatske građane gotovo 28 godina. Uvedena je na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. godine, uz veliko slavlje, pogotovo establishmenta čijom voljom je kuni po drugi put udahnut život.
Doduše, Tuđman je želio da se hrvatska nacionalna valuta zove hrvatska kruna, a njezin stoti dio-banica. Tako je odlučila i komisija za izradu novčanica u kolovozu 1991., blagoslovila tadašnja Vlada s premijerom Franjom Gregurićem na čelu, pa je, kako bilježi Večernji list od 25. siječnja 2021., u Narodnim novinama objavljena “Uredba o Narodnoj banci Hrvatske” u kojoj je pisalo: „Novčanice i kovani novac koji glase na hrvatsku krunu zakonsko su sredstvo plaćanja na području Republike Hrvatske“. Uredba je ostala snazi do ljeta 1993. godine.
Umjetnici Miroslav Šutej, Šimun Šutej i Vilko Žiljak, koji su pobijedili na natječaju za izradu novčanica, već su bili dizajnirali osam apoena tih novčanica te su 1993. u münchenskoj tiskari Giesecke & Devrient izrađivali pokusne otiske. Tri su mjeseca boravili u Münchenu, piše VL, kad je iz Zagreba stigla depeša da se novac neće zvati kruna, nego kuna. Žiljak je poslije svjedočio da je samo izbacio „to jedno slovo viška“ te da nikad nije doznao tko je donio takvu odluku. Neslužbeno, svi se slažu s tim da je takvu odluku mogao donijeti samo Tuđman kojemu je, navodno, smetalo da se hrvatska nacionalna valuta naziva prema austrougarskoj kruni i što se ignorira kuna kao “drevno hrvatsko platežno sredstvo”. Većina građana je, prema tadašnjim istraživanjima, preferirala kunu, a ne krunu, a s Tuđmanovom željom suglasio se i tadašnji guverner Ante Čičin Šain.
U svibnju 1993. skupina od deset saborskih zastupnika predložila je izmjenu Zakona o Narodnoj banci Hrvatske kojom se predlaže da naziv domaće valute bude kuna a ne kruna, što je izazvalo žestoke polemike. Zanimljivo je da je HSLS, kao tada jaka politička stranka, u čijim je redovima bio i Mate Meštrović, sin velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, srčano navijao za krunu, a Meštrović je i otvoreno izrazio bojazan da bi mladoj, samostalnoj hrvatskoj državi uvođenje kune štetilo na međunarodnom planu zbog njezinog povezivanja s ustaškom NDH ( Nezavisnom državom Hrvatskom ) u kojoj je kuna bila službena valuta. Lako što je u to vrijeme jedan od ključnih SDP.-ovaca Zdravko Tomac bio protivnik kune, uvjeren da bi njezino revitaliziranje rezultiralo samo novim podjelama, ali, i književnik Ivan Aralica, blizak Tuđmanu, tvrdio je da kuna nikad u povijesti nije bila novac!
Kuna je naposljetku ipak postala nacionalna hrvatska valuta, a njezini zagovornici tvrdili su da njezino korištenje u platnom prometu datira puno ranije od uspostave NDH, štoviše, da se njome plaćalo u naturi u 11. stoljeću, te da su čak i partizanske vlasti u razdoblju 1941. – 1945. izdale 35 novčanica čija je vrijednost bila izražena u kunama i dinarima. Hrvatski sabor je 29. srpnja 1993. s premoćnim brojem glasova zastupnika ( 70 ZA od 101 ukupno ) izglasao kunu kao službenu hrvatsku valutu. Polemike, međutim, time nisu prestale, a dodatno ih je raspirivao odabir povijesnih ličnosti i motiva na njima. No, kuna se uz sve prijepore s godinama stabilizirala, prihvaćena je od svih kao domaća valuta i ostala je u upotrebi, bez značajnijeg variranja njezine vrijednosti, nešto manje od 28 godina. Njezin odlazak, na kraju balade, mnogi građani, kako su sami ovih dana kazivali, ispraćaju s puno nostalgije.
Prilikom uvođenja kune kao novca samostalne RH, najveći uteg joj je ipak bilo nasljeđe NDH, ustaške tvorevine čija je to bila službena valuta od 1941. do 1945. Uvedena je kao platežno sredstvo NDH 8. srpnja 1941., a dijelila se na 100 banica. U razdoblju 1941. – 1945. kuna je, kako navodi Wikipedija, imala fiksni tečaj, 20 kuna za 1 Reichsmarku ( RM ), a u vrijeme zamjene kuna za jugoslavenski dinar 1945., kune su se mijenjale u omjeru 7 dinara za 1000 kuna na području Hrvatske i BiH ( do najviše 3500 dinara) , a u dijelu Srijema koji je pripadao Srbiji, stoji na Wikipediji, 25 dinara za 1000 kuna ( do najviše 5000 dinara ).
Kuna je povučena iz optjecaja u razdoblju od 30. lipnja do 9. srpnja 1945. A u promet se, redizajnirana, vratila s Tuđmanom i samostalnom Hrvatskom, 30.svibnja 1994. i potrajala gotovo 28 godina.
500 kuna (foto HNB)
