“6 glumica traži autora” inicijativa je koju su 2020. godine pokrenule glumice Tara Rosandić, Erna Rudnički i Marija Kolb s ciljem senzibiliziranja društva o problemu podreprezentacije žena u medijima. Kako su pojasnile, želja im je na jednom mjestu okupiti, objaviti, razvijati, predstaviti i postaviti tekstove suvremenih hrvatskih dramatičara koji u fokusu imaju prvenstveno ženska lica.
-Ideja je nastala kao reakcija na poznatu situaciju i, rekli bi, pat poziciju u našem glumištu. Glumice traže materijal kako bi mogle stvarati, a dramatičari i dramaturzi traže izvedbene timove koji bi postavili njihove materijale. Vjerujemo da se povezivanjem ovih dvaju neiskorištenih visokoškolovanih resora može potaknuti nova stvaralačka živost na hrvatskoj kulturnoj sceni. –kako se pojašnjava.
Nositelj inicijative je Kotar teatar uz podršku i pokroviteljstvo Ministarstva kulture i medija. Inicijativa okuplja javna, gradska i nezavisna kazališta, umjetničke organizacije, udruge i samostalne umjetnike te brojne partnere i suradnike poput Drame.hr, Urania, Vox Feminae, Kino klub Zagreb itd.
“Čitanje NJE”
Glavni projekt inicijative “6 glumica traži autora” pod nazivom “Čitanje NJE” bavi se prikupljanjem domaćih suvremenih drama koje u fokusu imaju prvenstveno ženska lica, predstavljanjem odabranih drama, organizacijom javnih scenskih čitanja te organizacijom stručnih predavanja. Projekt je inkluzivne prirode te potiče suradnju i umrežavanje umjetnika koji djeluju na području scenske i audiovizualne umjetnosti s ciljem stvaranja kreativnog okruženja koje će potaknuti nove suradnje, otvoriti prostor za predstavljanje umjetnika, potaknuti kritički odnos te upozoriti na problem podreprezentacije žena u medijima. Prva ambicija, kako se ističe, je osigurati financije za razvoj jednog namjenskog ženskog dramskog teksta godišnje.
-Želimo izbaciti ovaj zajednički problem glumica (i žena) iz konteksta razdvojenih kazališnih miljea i otvoriti nove prostore u komunikaciji i suradnji, multidisciplinarno. Sukladno tome se nametnula pomisao da se izuzmemo s poznatih kazališnih lokacija (kao i konotacija) te istražimo nova mjesta i izvedbeno. – napominju.
Tako je dosad priređen niz događanja u više hrvatskih gradova, a u suradnji s Umjetničkom organizacijom Gllugl i partnerima na sceni Centra za mlade i nezavisnu kulturu P4 u Varaždinu predstavljen je tekst nagrađivane dramaturginje Kristine Gavran U mojim cipelama u režiji Barbare Rocco i izvedbi samostalnih umjetnica Katarine Arbanas, Sare Ipše i Hane Kunić.
‘Kad žena mrzi ženu’
Nakon javnog scenskog čitanja uslijedilo je predavanje redateljice Ksenije Krčar Internalizirana mizoginija ili kad žena mrzi ženu koje tematizira ženska neprijateljstva, posramljivanja i stereotipe o ženama koje žene same nesvjesno projiciraju.
Ksenija Krčar
No što je to uopće ‘internalizirana mizoginija?’
-To je nešto što zvuči vrlo učeno i vrlo neshvatljivo, ali vjerujte mi, taj pojam uključuje ono s čim se mi žene redovito susrećemo. Mizoginija je mržnja prema ženama. Internalizirana mizoginija je kad žena mrzi ženu. I to ne samo neku konkretnu ženu. Nego kad žena mrzi ženski rod. Bez da je toga svjesna. – pojašnjava Ksenija Krčar.
Kako pojašnjava, svakome od nas trena neko vrijeme da shvati određene obrasce koje smo usvojili tokom života, što odgojem, što okolinom, što jednostavno svim onim porukama koje nas bombardiraju sa svih strana.
– I onda same, mi žene, te obrasce prikazujemo bez da smo toga svjesne. Dakle, najzanimljivije, odnosno, otkud to sve počinje je ona rečenica za koju ste mnogi sigurno već čuli, a to je: damned if you do and damned if you don’t. – napominje Ksenija Krčar.
To je engleska izreka koja hoće reći kako je neka osoba ‘prokleta’ odnosno krivo shvaćena odnosno nailazi na osudu svojih postupaka bez obzira što čini.
Ksenija Krčar
-Dakle, od malih nogu, a to se događa oduvijek, a znam jer se događa od onda kada sam ja bila mala… Učili su nas što svjesno, što direktno, što indirektno kako bi se djevojčice trebale ponašati, što im priliči, npr. roza boja je za djevojčice… Kasnije, djevojke, žene se moraju ponašati pristojno, lijepo, uglađeno… i tako dalje. Nose suknje, imaju duge kose… itd. E sad: u svemu tome je zanimljivo da otkad smo male pa dođemo do određenih godina odjednom to što su nas učili zapravo nije dovoljno dobro. Odnosno nije dovoljno dobro u odnosu na ono kako su muškarci dovoljno dobri. To su sve poruke koje mi stalno primamo. Dakle dolazimo do one rečenice: damned if you do and damned if you don’t. Trebate se ponašati lijepo, fino, milo, krasno, pristojno… ali niste dovoljno progresivne. A kada se pokušate zauzeti za sebe, onda ste kučke. I tako dalje. – veli Ksenija Krčar.
Zakoni ženstvenosti
-Druga stvar je da se inzistiralo dosta, još uvijek, iako smo to počele rušiti – na ženstvenosti. Što god to bilo. Odnosno kako su nas prikazivale, kako bi žena trebala izgledati, ponašati se, odjevati se da bi tu ženstvenost počeli seksualizirati. A kada su žene pokušal tu seksualnost preuzeti počeli uzimati u svoje ruke, onda su se odjednom svi počeli sablažnjavati. Tako se žene prvo ne cijeni zbog toga što su žene jer se smatra da su nedovoljno dobre, odnonso nikd neće biti dovoljno dobre, odnosno toliko dovoljno dobre kao muškarci. A onda ih se ponižava kada ispune sve zakone ženstvenosti, smatra ih se manje vrijednima, a kad se pobune onda im se kaže kako nisu prave žene. Uglavnom kaos. I nikad nije dovoljno dobro. – upozorava Ksenija Krčar.
Onda se događa da se žena suprostavi ženi…
-E sad: zašto to sve govorim. Zato jer svaka od nas. Svaka. Ima neku percepciju o tome što je to žena, i kakva bi žena trebala bit. Godinama, srećom, jer ipak je 2021. godina, s obzirom na puno groznih stvari koje nismo uspjele riješiti, neka samosvijest postoji. Na temelju toga što mi smatramo kakva treba biti žena, procjenjujemo i druge. Većina nas nesvjesno. U tome svemu dolazi do toga, ali doista, da neki put druge žene ocjenjujemo i procjenjujemo, ismijavamo i kritiziramo, no ne na temelju toga kakve su osobe, nego na temelju toga što svi mislimo kakva bi žena trebala biti. I to je ta velika zamka internalizirane mizoginije. Kada se žena postavi protiv žene, odnosno protiv svog vlastitog roda. Svi ste čuli za termin girlhate, svi ste čili za određene slupine mladih djevojaka koje se međusobno ne podnose. Svi ste to čuli. Kad bi to bilo ono na što bi bi trebali doći na temelju karaktera, ponašanja, oko toga je li netko doista dobar ili loš. Ali nije. Nego sve to dolazi iz toga čime smo bombardirani svaki dan i što su nas naučili kroz godine, koiko god bili naši roditelji progresivni. Nije se lako tome othrvati. – primjećuje Ksenija Krčar.
-Evo iznijet ću vam jedan primjer iz vlastitog života. Dakle, s prijateljicom sam jednom davno razgovarala, kako volimo glazbu, volimo plesati…, kako bismo htjeli imati klub. I da bi nam se klub zvao NBA. NBA bi bila kratica za No Bitches Allowed (Nedozvoljen pristup kučkama op.a.).To je sve bilo super, jer mi smo znale tko su te ‘bitches’, dok, koju godinu kasnije, nisam čula od jedne druge skupine djevojke da sam ja za njih bila ta ‘B’. I to mi je dalo misliti. 
Same nismo svjesne koliko odbacujemo žene na temelju raznih predrasuda kojih nismo niti svjesni. – nastavlja.
Čuvarice patrijahata
Ksenija Krčar potom ukazuje na jedan, kako kaže, krasan pojam na koji je naletjela dok sam čitala odličan tekst na ugašenom portalu Libela, a to je: čuvarice patrijahata.
-Dakle, žene same nesvjesno postaju čuvarice patrijahata. Znate koje? Kad čitate komentare o zlostavljanim i silovanim ženama i zgražavate se, kad ne možete vjerovati. Kada vidite mnogo ženskih komentara koji govore, pa sama si je kriva. Neke direktno, a neke ne dovoljno direktno. No neke to zaista misle. Jer su tako naučene. Jer su naučene da si si sama kriva. Jer se nisi ponašala onako kako su te naučili. Žene se konstantno smješta u određene kalupe. Lijepa, pristojna, krasna… nekakav standard ženstvenosti. A kad to kažem svakako se možete sjetiti takovog stereotipnog standarda. Svaka koja izađe iz tog standarda biva napadnuta. Biva svakako. Ajde se probajte zamisliti koiko puta ste – evo sjetimo se primjera bivše predsjednice – zapravo krivo napali ženu. Sjetite se svih onih pogleda preko trepavica, haljina, ne znam čega… umjesto da ju se napada zbog onoga što je radila, činila, govorila, odnosno nije radila. Eto to je internalizirana mizoginija jer ju se napadalo zbog njezina spola. – smatra Ksenija Krčar.
Iz toga izlazi i još jedna rečenica koju je, kaže, upotrijebila u srednjoj školi, ponosna i sretna.
Ksenija Krčar
-A to je bilo: ja nisam kao druge cure. No to je rečenica koja konstantno potiče neprijateljstvo među ženama. Zato jer ispada da je kao biti kao neka cura jako loše. Opet se vraćamo na početak i tvrdnju kako žene nisu jednako dobre kao muškarci. Da uvijek nešto fali. Ja nisam kao druge cure je rečenica koja djevojke potiče na međusobno natjecanje. Ali ne na natjecanje u matematici ili u plesu ili ne znam čemu, nego na natjecanje koja je bolje jedna od druge kao osoba, koja će prije ispuniti nekakav ideal. Na jednoj strani ili na drugoj. Da li će biti dovoljno ženstvena, misleći na stereotipe, ili će biti ona koja ruši te grozne društvene norme i prezire djevojke koje u štiklama i minicama nabadaju odlazeći do nekakvog kluba. Dakle ‘ja nisam kao druge cure’ nije ništa pohvalno: to samo govori da smatramo da žene nisu dovoljno dobre. Koje je naše prvo da drugu ženu ocjenjujemo na temelju toga kako ona sebe samu doživljava, vidi, kako se oblači, i ponaša. Uopće, da li to išta govori o njoj? A ona na drugoj strani možda samo prihvaća neke uvjete kako bi bila prihvaćena u svojoj sredini. To je sve internalizirana mizoginija. Ta jedna prikrivena, perfidna mržnja prema vlastitom rodu. Je mi smo super i mi se jako volimo, ali onu koja hoda na cajke fakat ne volimo, mislim, ona je grozna… O tome se radi.- smatra Ksenija Krčar.
Empatija je nešto najbolje
Iz toga ide još jedna rečenica vrlo bitna koja se često pojavljuje a to je: žena je ženi vuk, kaže.
-E pa žena je ženi vuk ne zbog toga što je žena, nego zbog toga što je tako odgojena. Žena ženi nije vuk. Ženu uče da ženi bude vuk. Ona samo stalno ponavlja neke obrasce ponašanja. Tu se opet vraćam na ono: Sama si je kriva, to se meni nikad ne bi dogodilo, ja nju uopće ne razumijem, zašto nije otišla, ma kaj si je ona mislila, prodala se za novce… U stanju smo jedna drugu osuđivati bez da išta znamo jedna o drugoj. Uglavnom, radi se o vrlo neosviještenom ponašanju. Čak i mi koji osvijestimo o tim problemima dođemo u poziciju da preko stereotipa osuđujemo druge žene. Znači određujemo ih prema spolu odnosno rodu. I to sam vam sigurna. I meni, koja se smatram osviještena, zna mi se to na prvu dogoditi. To znači da smo doista naučene, i kroz godine, da tako gledamo na određene žene. Vjerujte, kada biste nekome prišli, kada biste prišli određenoj ženi, kada bi im pokušali osvijestiti o čemu se radi, od svih tih ‘bitchies‘ bi ispalo jako, jako malo doista loših osoba. To sam uvjerena. Molim sve: znam da je neki put teško i da se razne žene znaju ponašati na razne načine, i da nas nekad to jako nervira, ali pokušajmo biti empatičnije jedna prema drugoj. Empatija je nešto najbolje što čovjek može imati. – zaključuje Ksenija Krčar.
