Hrvatski predsjednik, Zoran Milanović, ove godine neće biti u vukovarskoj koloni sjećanja 18. studenoga. Tog dana poklonit će se žrtvama Škabrnje. Tako je odlučio jer, veli, od 2007. nije bio u Škabrnji. U Vukovar će otići dan ranije, 17. studenoga, Na otkrivanje spomenika Kati Šoljić i položit će vijence na spomen obilježja vukovarskim herojima i stradalnicima. Nikakve dvije kolone neće biti u Vukovaru, nisu nikad ni bile, osim kad je HDZ u opoziciji, a ne na vlasti, i kad rade nered i divljaju, jer to mogu, veli predsjednik. A kad nema njega u Vukovaru, nema ni pretpostavki za drugu kolonu. Je li se zato šef države dobrovoljno dislocirao na taj dan u Škabrnju? Da bi se sačuvao mir i pijetet vukovarskoj žrtvi…
Pomalo je teatralno Milanovićevo razočarenje pitanjem hoće li biti u vukovarskoj koloni. Kao da je ono nelegitimno. To su neosnovana nagađanja, puke medijske konstrukcije, ubačene u javni prostor kako bi se umjetno stvorio problem, a novinari imali o čemu izvještavati, sasvim vulgarno simplificira novinarski posao predsjednik. No, je li baš tako?
Milanovićeva “žrtva”
Ne radi li se možda o tome da na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara Milanović odlazi u Škabrnju kako bi i sam prinio žrtvu gradu-heroju svojim nedolaskom? Jer, time se eliminira i najmanja opasnost od incidenta i možebitnog formiranja dviju kolona, ili kakvih drugih psina koje uvijek dobro uspijevaju kad se dva ovna nađu na istom brvnu…? S njima dvojicom na istom mjestu, dostojanstvo vukovarskog Dana sjećanja uvijek je u pitanju. Ma koliko svaki od njih hrvatske građane pokušavao uvjeriti u suprotno…
Pa je, Milanović, u nastupu sikrenosti prema sebi i drugima, odlučio uzmaknuti kako ni na koji način on sam ne bi , eventualnim gubitkom kontrole, pridonio skrnavljenju spomena na ratnu tragediju Vukovara. Već smo to vidjeli u režiji HDZ-a i njegovih satelita, čime su dokazali da im nije ništa sveto, da sve podliježe njihovoj stranačkoj i osobnoj pragmatici, da su s nesretnim gradom spremni manipulirati do neslućenih razmjera, a dvije kolone, ili svojedobno miniranje i blokiranje one državne, s Josipovićem i Milanovićem na čelu, samo su neki od oblika primitivne destrukcije zakletih HDZ “domoljuba”. E, ovog puta Milanović u tome neće sudjelovati, pa što god se 18. studenoga u Vukovaru odigralo, neće biti njegova krivnja, ali bi mogla biti zasluga.
Je li zbilja Škabrnja ove godine po sebi dobila prednost kod predsjednika Republike, ili je postignut nekakav tajni dogovor o nenapadanju s Plenkovićem, makar na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara?
Milanoviću je to najlakše ispoštovati ako naprosto ne bude na licu mjesta. Plenković, pak, sa zadovoljstvom i olakšanjem dočekuje odluku šefa države da na taj dan ode u Škabrnju. To je dobro, tako ćemo pokazati da ne mora baš cijeli državni vrh biti na taj dan u Vukovaru, i da Škabrnja zaslužuje državni pijetet i počast.
Hm, teško je povjerovati u iskrenost tih premijerovih riječi, baš kao što je teško prihvatiti i tezu o Milanovićevom dobrovoljnom uzmaku samo Škabrnje i Vukovara radi.
Gdje će vojni vrh?
Jer, Milanović kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga uvijek, u svakoj službenoj prigodi, pogotovo ratnih obljetnica, ima svoju visoku vojnu pratnju. Hoće li načelnik Glavnog stožera OS RH biti uz predsjednika u Škabrnji? Tko će još iz vojnog vrha, Plenkoviću i Banožiću unatoč, biti u pratnji Milanovića? Kako će to percipirati u Vladi, hoće li to biti razlog novom zaoštravanju odnosa prema vojnom vrhu i njegovim ključnim ljudima zbog pretpostavljene lojalnosti vrhovnom zapovjedniku Oružanih snaga? Ili je i odgovarajuća vojna pratnja predsjednika u Škabrnji dio dogovora dvaju ljutih protivnika? Sve za mirni Dan sjećanja u Vukovaru…
Milanović je Škabrnju, kao mjesto ratnog masakra, nekako naglo osvijestio. Čak 15 godina mu je trebalo da se vrati na to povijesno stratište, baš 18. studenoga, kada je u fokusu cijele Hrvatske ipak – Vukovar. Istini za volju, 18. studeni je po svojoj službenoj definiciji Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, pa je njegova gesta tim pravednija i opravdanija, makar se događala i u ciklusu od svakih 15 godina…
Šef države će u Vukovar dan ranije, 17. studenoga, na svečano otkrivanje spomenika Kati Šoljić, a bit će to prilika, kazao je, i da se pokloni svim žrtvama Vukovara i položi vijence tamo gdje ih svaki pristojan čovjek treba položiti. Što to implicira? Što čine oni nepristojni, i tko su oni? Pupovac i SDSS?
Dvije kolone- novinarske konstrukcije ( ?! )
-Nemojte kuhati čorbu gdje nema divljači, nema mesa. To je kao da netko pita hoće li biti pucnjave u Vukovaru– karikira Milanović, pokušavajući u javnost plasirati tezu da su dvije moguće vukovarske kolone neodgovorna novinarska konstrukcija.
Gle vraga , identičan stav s njim dijele i šef Sabora Gordan Jandroković i šef Vlade Andrej Plenković.
-Ne znam tko priča o dvije kolone, ali taj tko priča, ne misli ništa dobro- izjavio je predsjednik Sabora Gordan Jandroković, hineći da “nije odavde”, ništa on ne zna… osim da je 18. studenoga dan koji sve obvezuje i na koji su svi obvezni u drugi plan staviti eventualne netrpeljivosti. I naravno, ne vjeruje da će biti bilo kakve stvari koja bi narušila dostojanstvo toga dana.
Kao da toga nikada nije ni bilo…
Jednako se čudom čudi i premijer Plenković.
-Čija je to teza, ima li taj ime i prezime- isljednički će Plenković na novinarsko pitanje o moguće dvije kolone u Vukovaru. Za njega je to “nerelevantna tema kompletno”, to je izmišljotina koja se namjerno plasirala u medijski prostor, a onda novinari propitkuju dužnosnike o tome kao da je relevantno, a zapravo je nepostojeća teza. Ukratko, on jednostavno to nije ni čuo…
A ako se na spomen paralelnog mimohoda Vukovarom svi čude, od šefa države preko šefa Sabora do šefa Vlade, što drugo do li da je dogovor o “dobrovoljnoj deložaciji” predsjednika u Škabrnju, puno prije 18. studenoga, postignut.
Ako je to točno, to je zapravo žalosna spoznaja. Jer, proizlazi da je mirno i dostojanstveno obilježavanje pada Vukovara moguće samo fizičkim razdvajanjem predsjednika i premijera. U protivnom, neizbježno bi bilo “krvi”. A tu sreće nema. To nije čin odgovornih, ozbiljnih političara koji su sposobni izdignuti se iznad osobnih animoziteta, egoizma i taštine u slavu grada koji je 1991. potpuno iskrvario za slobodu. To nije ni gesta dobre volje, tek klasična politička pogodba onih koji vjeruju da politika postoji radi njih, a ne radi javnog dobra. Koji misle da su važniji i od Vukovara, nekmoli Škabrnje, i s njihovom se žrtvom pogađaju kao na pijaci. Ove godine Milanovića neće biti u vukovarskoj koloni, dogodine, naći će se već razloga, možda trebamo očekivati da izostane Plenković. A sve drugo, netrpeljivost, svađe u državnom vrhu, nepoštivanje institucija i Ustava, sve će ostati isto. Čak i vukovarski Dan sjećanja…