Jadrijska borova šuma, pored čuvenih kabina, skriva pravu malu koloniju mačaka koju nekolicina dobrih ljudi svakodnevno hrani ostacima hrane ili pravom mačjom hranom.
Prvi dojam je da su jadrijske mace lutalice fino uhranjene i da uživaju slobodu divljih životinja koje žive u svom prirodnom staništu te gotovo da bi im svaka domaća mačka mogla zavidjeti. Biti slobodan i dobro uhranjen sigurno je san svake mačke.
Ali to je samo dojam, jer ove su mačke napuštene domaće životinje koje se nekontrolirano razmnožavaju, a one tek okoćene često umiru od hladnoće i ostaju bez hrane kad i zadnja duša koja ih je bila voljna hraniti napusti ljetovalište.
Slobodnoživuće mačke trebalo bi, dakako, sterilizirati i postaviti im hranilišta te ih redovno hraniti, a takva inicijativa traži koordinaciju udruga s lokalnim vlastima.
Na javnim površinama udrugama za zaštitu životinja dozvoljeno je postavljati hranilišta za mačke (ako podnesu zahtjev Upravnom odjelu za komunalne djelatnosti i dobiju Rješenje).
Trenutačno bismo za jadrijske mace lutalice mogli reći da žive na rubu Zakona o zaštiti životinja koji bi ih trebao čuvati, jer do nikakve humane akcije nadležnih ili koordinacije do sada nije došlo.
Zakon o zaštiti životinja i Odluka o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim, izgubljenim i divljim životinjama koju je donijelo Gradsko vijeće Šibenika (na temelju navedenog zakona) jasno propisuju postupanje s napuštenim životinjama.
Sklonište za napuštene životinje ili šinteraji čiji rad financira jedinica lokalne samouprave, odnosno Grad Šibenik, dužno je organizirati samostalno ili u suradnji s jedinicama lokalne samouprave sakupljanje i prijevoz izgubljenih i napuštenih životinja do skloništa, osigurati im smještaj i veterinarsko-zdravstvenu zaštitu kao i sve druge zakonom propisane obveze.
Komunalni redari po službenoj dužnosti trebali bi obavijestiti sklonište kada zateknu napuštenu ili ozlijeđenu životinju a građani bi jednako trebali postupati po svojoj savjesti.
Međutim, možda je bolje za mace da ovlaštene službe nisu postupale prema zakonu, već samo građani pojedinci, jer svakako im je bolje živjeti u borovoj jadrijskoj šumi, negoli u kavezima šinteraja.
Zakoni o zaštiti životinja su jasni u teoriji, ali često manjkavi i loše provedivi u praksi mladih demokracija jer malo je birokratskog razumijevanja kada su u pitanju nezbrinute životinje.
Šibenski dobri gradski projekti koji se odnose na zaštitu životinja su prava rijetkost, a najčešće nisu zaživjeli u praksi zbog svojih manjkavosti tako da teško možemo stati uz bok gradovima kao što je Novalja, gdje je u povodu obilježavanja dana zaštite životinja gradonačelnik Ivan Dabo uručio Udruzi za zaštitu životinja „Novaljske šapice“ ključeve za radni prostor kojeg im je Grad Novalja donirao te tako ukazao na nužnost poštovanja i uvažavanja svih životinjskih vrsta koje su svakodnevno žrtve ljudske sebičnosti i nasilja.
Socijalno napredni gradovi razvijaju svijest javnosti, a osobito mladih, o zaštiti životinja jer to im je i dužnost tako da bi se Novalja trebala shvatiti kao dobar primjer upravljanja.
Vodeći se dobrim primjerom Novalje i mnogih drugih gradova, jedna inicijativa o osnivanju parka za mačke lutalice u kojoj bi profitirale ne samo one već i strukture upravljanja, svakako je više nego poželjna i već nekako nametnuta i to baš od strane jadrijskih mačaka koje su zauzele svoj prirodni prostor, a na nama ljudima je da ga oplemenimo postavljanjem hranilišta i skrovišta, te nadzornih kamera koje bi ih štitile od nasilnih pojedinaca.
Bitnu ulogu u ovoj inicijativi osnivanja parka za mace imala bi koordinacijska radna skupina te svakako udruge za zaštitu životinja koje ionako odrađuju veliki dio posla.
U ovu priču, htjeli ili ne htjeli, već su uključeni neznani pojedinci koji se brinu o jadrijskim macama lutalicama.
Možemo se nadati da će volonteri i „volonteri“ koji nikad nisu dobili zasluženi status volontera i pripadajuća prava te entuzijasti velikog srca koji nerijetko udomljavaju veći broj životinja u svojim domovima nego što to mogu podnijeti, doći na svoje.
Možda je vrijeme da sustav pokaže svoje humano lice, umjesto da bude upamćen kao sustav koji kontinuirano ne nudi trajna i humana rješenja, a sve zahvaljujući ustaljenoj praksi neprovođenja odluka koje su sami donijeli, tako da zakoni i odluke o zaštiti životinja često ostaju mrtvo slovo na papiru.
Poruka je jasna: osnivanjem, odnosno uređenjem parka za mačke na Jadriji ili bilo kojem drugom (alternativnom) sličnom i pogodnom mjestu, dobit ćemo atraktivno mjesto gdje mace uz nadzor ipak žive svoj mačji san.
