Mislim da već ptice na grani znaju kako Hrvatska stoji po pitanju zakona u bilo kojem području. Nevolja nastaje kad se takvi zakoni prelamaju preko leđa onima kojima bi trebali koristiti, a još je gore što se u javnosti stječe dojam da ti zakoni imaju velikog učinka.
Kao jedan takav primjer niškoristi navodim Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Sigurno ste vidjeli natječaje za posao (mahom u državnim službama) u kojima se poziva kandidate koji ostvaruju pravo prednosti pri zapošljavanju prema posebnim propisima da se u prijavi na natječaj pozovu na to pravo, odnosno uz prijavu prilože svu propisanu dokumentaciju prema posebnom zakonu i imat će prednost u odnosu na ostale kandidate pod jednakim uvjetima.
Možda ovako na prvu sve to izgleda idealno i sigurno se pitate kako funkcionira ta prednost. Pa, zapravo ta prednost koju zakon spominje samo je mit, a zapravo ne postoji. Za početak, ako se na natječaj javi više kandidata koji se pozovu na ovaj zakon, npr. uz osobu s invaliditetom se javi netko tko ostvaruje pravo pri zapošljavanju prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, poslodavac u tom slučaju može izabrati koga će uzeti od ta dva kandidata.
E, sad slijedi najbolji dio. Ona prednost koja se gore spominje vrijedi samo u slučaju da kandidat, u ovom slučaju osoba s invaliditetom ostvari jednako dobar rezultat na testiranju ili razgovoru kao i ostali kandidati. I sad vas ja pitam, zašto bi se jedna osoba s invaliditetom uopće morala pozivati na neku prednost ako je bila najbolja na testiranju ili razgovoru? Zar ne bi bilo logično da ona dobije posao? I drugo, još važnije, može li neka osoba s invaliditetom uopće uvjeriti poslodavca da je baš ona dobar izbor i to u zemlji namještenih natječaja, veza i poznanstava jer zakon opet daje poslodavcu dovoljno prostora da zaposli koga hoće.
Kad se sve zbroji i oduzme, ispada da nemamo nikakav skup zakona koji će zaštititi i omogućiti osobama s invaliditetom da se uključe na tržište rada kao i njihove zdrave kolege. Zapošljavanje osoba s invaliditetom bi u 21. stoljeću trebalo biti normalna stvar, ali kod nas to nije slučaj. Puno razloga je za to koje sam često spominjao u kolumnama jer kod nas su osobe s invaliditetom očito stvorene da budu socijalni slučajevi, a ne da pridonose društvu kao i svi ostali.
E pa, kad svi znaju kako stvari stoje, država bi trebala biti ta koja će lupiti šakom i stvoriti zakone koji će pomoći u zapošljavanju osoba s invaliditetom, a ne zakone koji će, kao dosad, dati poslodavcu sve moguće opcije osim da zaposli osobe s invaliditetom. Ne znam znate li, ali Hrvatska među državama koje imaju najmanji postotak zaposlenih osoba s invaliditetom u Europskoj uniji. Tu činjenicu ne mogu suzbiti ni oni podaci o broju zaposlenih osoba s invaliditetom koje obično slušamo povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom. Sudeći po svemu to će tako i ostati do daljnjega jer političarima problemi njihovih građana nisu u fokusu, niti će biti do daljnjega.
