Ima li u HDZ-u, ima li među Plenkovićevim izabranicima u Vladi, poštenog, korupcijom , kriminalom i klijentelističkim silovanjem zdrave pameti, neokaljanog čovjeka? Vjerojatno ima, ili samo svi nisu otkriveni, svi nisu bili pod povećalom javnosti i tijela progona, pa ih njihova nedjela još nisu sustigla? Zvuči pretjerano, kao neumjesno generaliziranje, ali kod tolikog broja inkriminiranih HDZ-ovaca, smijenjenih Plenkovićevih ministara kompromitiranih sumnjom i optužnicama za korupciju, pogodovanje kod dobivanja unosnih poslova ili kod zapošljavanja, dodjelu bespovratnih državnih poticaja mimo kriterija, kod toliko osumnjičenih i optuženih lokalnih šerifa i inih HDZ-ovih namjesnika na svim razinama, naposljetku, imajući na umu i brojnost velikih državnih afera poput Ine ili Vjetroelektrana te presudu samoj stranci za sustavnu korupciju, što drugo nego zaključiti da je to modus vivendi u HDZ-u?!
A ako je tako, ako teorijski u korupciji živi 200 tisuća članova jedne političke stranke, pače one na vlasti, ako njezino vodstvo benevolentno prelazi preko osumnjičenika i optuženika u svojim redovima relativizirajući njihovu i negirajući svoju odgovornost,, ako pomaže u njihovom zbrinjavanju ( optuženik Horvat uhljebio se u Končaru, optuženik Aladrović u tvrtki brata ex- ministra Ćorića, koji je, nota bene, na vrijeme, prije negoli eventualno i sam ne postane optuženik, instaliran u HNB kao viceguverner…), ako podupire njihov ostanak u navodno časnom Hrvatskom saboru, neovisno o krimenima za koje se terete, i šteti koju neprivilegiranima nanose, to više nema pravu težinu kaznenog djela kako je ono definirano zakonom. Za te se krimene počinju koristiti eufemizmi poput ” kod nas je to -uobičajeno”, a kad je nešto “uobičajeno” onda to nije ništa strašno…
To je uobičajeno…
Braneći svoga klijenta pred licem javnosti, bivšeg potpredsjednika Vlade i aktualnog saborskog zastupnika Borisa Miloševića, čak i njegov odvjetnik, iskusni Anto Nobilo, bez krzmanja ističe da “ako se izmaknemo iz predmeta i vidimo koji je to tip kaznenih djela, onda ćemo vidjet da su to u nekim slučajevima zapošljavanje, natječaj i dodjela sredstava- to su pojavni oblici koji su karakteristični za sustav u Hrvatskoj koji smo izgradili- klijentelistički kapitalizam. To je uobičajeno“, zaključuje Nobilo kao da i sam prihvaća postojeće stanje sveprisutnog izigravanja, odnosno klršenja zakona, kao nešto posve normalno.
No, odvjetnik k’o odvjetnik, ima na umu prije svega obranu svoga klijenta, pa je i eho njegovih rijeći manjeg dometa od, recimo, premijerovih.
A kad Andrej Plenković, prvi čovjek i HDZ-a i Vlade, na četiri optužnice u jednom danu, sve redom njegovim ljudima od najvećeg povjerenja, trojici ministara i potpredsjedniku Vlade, hladno kaže da to nije nikakav teret za Vladu, jer nitko od njih nije ( više ) u Vladi,, jasno je i da je njegova percepcija korupcije u državi krajnje bagatelizirajuća. I za njega je to uobičajeno, baš kao i za Nobila. Normalno je da se pogoduje stranačkim ljudima, da za njih ne vrijede isti kriteriji kao za ostale građane, da su bespovratni poticaji primarno rezervirani za one s iskaznicom HDZ-a i blizu oltara. Ali, koliko god to bio uobičajen postupak, kad se korumpirani, recimo, ministar otkrije, odlazi iz Vlade a ta diskreditirana Vlada ide dalje. Po još jednog novog potencijalnog kandidata za Remetinec, jer otkako su premijerovi radari u kvaru ( navodno nikad nisu bili ispravni! ), ispod njih prolazi svakojaki nesposobni polusvijet s bedžom “zna se”. Svatko od njih ima svog mentora…
“Staleške stečevine”
Danas su s optužnicama završili Darko Horvat, Boris Milošević, Josip Aladrović, i Tomislav Tolušić, jučer je to bila Gabrijela Žalac, Lovro Kušćević… Zaboga, tko bi ih sve pobrojio, čak 20 ministara je u 6 godina svoga kontinuiranog mandata Plenković morao otpisati. Mahom zbog sumnje na korupciju, ili same korupcije. No, ni mikron arogancije i bahatosti nije zbog toga izgubio…
Ali, da se ne bi krivo shvatilo kako je to uža specijalnost ministara, a ne, ne, taj je običaj široko rasprostranjen u HDZ-u ( vjerojatno i u drugim strankama, ali one nisu imale toliko prilike vladati i biti pod svjetlima reflektora ).
Od jednog bivšeg načelnika male seoske općine, kao jednog od najnižih oblika primitivne ljudske vrste koja lupeštinu podrazumijeva, pa do potpredsjednika vlade i ministara koji namještaju svojim bliskim prijateljima, rodbini , znancima i stranačkim ljudima poslove, ili još bolje bespovratne državne novce mimo zdravog razuma i pokrića, ispada da u HDZ-u bez iznimke, svi kradu i ignoriraju zakone koje su sami donijeli, uvjereni da ih to “staleški ” pripada, da su to njihove “staleške stečevine”. A riječ je o staležu samoprozvanih Hrvatina, domoljuba i pravovjenrih katolika koji su odavno privatizirali hrvatsku državu. Njima je lopovluk neka vrst stranačke inicijacije. Ako vas i pripuste u svoje redove, bez dokaza da ste spremni na sve za osobne i eventualno stranačke interese, nema vam u HDZ-u napretka. Poštenju kao vrlini i načinu života, mora biti da se u HDZ-u grohotom smiju, kao nekakvom rudimentu svojih neprilagođenih kolega…
Tko god je vjerovao da će se stvari u HDZ-u stubokom promijeniti dolaskom Andreja Plenkovića na čelo stranke, računajući na njegovo europejstvo, obrazovanje, političku kulturu i širinu, gadno se prevario. Poštenjačina Plenković, unatoč masovnoj proizvodnji afera, i dalje ponosno predvodi opskurno stranačko društvo i zbog toga ne osjeća ni najmanji sram. Machiavelli u njemu vjerojatno ima stalno na umu da cilj opravdava ( sva ) sredstva. A njegov je cilj, kako se odavno nagađa, njegova respektabilna međunarodna politička karijera. Za to vrijedi žrtvovati bar neka od deklariranih načela, recimo, nultu toleranciju na korupciju. Jer, kad bi zbilja bila nulta, nema šanse da bi Plenkoviću ministri padali kao prezrele, trule kruške! Nikad do tih pozicija ne bi ni stigli. Kod Plenkovića mnogi od njih dolaze već s puno putra na glavi, ali njemu to ne smeta, jer mu trebaju, pa kakvi god da su, za njegove ciljeve.
Kako može biti normalno nekome s reputacijom inteligentnog, obrazovanog političara da na serije afera koje su isproducirali njegovi ljudi, bez imalo nelagode tvrdi da u tome nema ni najmanje njegove osobne, makar zapovjedne, odgovornosti? A kontinuirano i njega i Vladu diskreditiraju lopovlukom, korupcijom i klijentelizmom ljudi koje je on sam izabrao i uz njih zdušno stao.
(Ne)odgovornost
-Moja odgovornost počinje i završava na povjerenju ljudi na izborima, na provođenju programa, na izgradnji željezničke pruge do Mađarske, na članstvu u Schengenu i ulasku u eurozonu…- tako na oporbeno zazivanje njegove ostavke replicira Plenković, istodobno nipodaštavajući svaki oporbeni glas kao sasvim irelevantan i njegovih komentara nedostojan. Oporba ga, kaže, ne zanima, oni skaču s jedne teme na drugu, skaču na ono što im serviraju ili mediji ili DORH, ali, ne , nema tu nikakvog tereta za Vladu. Nitko od njih nije u Vladi. Zašto? E, to prešućuje. Ne kaže da su iz Vlade morali otići nakon što je Horvat priveden, a protiv ostalih osumnjičenika pokrenuta istraga.
A ne vidi ni zašto bi njegov donedavni potpredsjednik Boris Milošević trebao otići iz Sabora, pa on je izabrani zastupnik, nije jedini s optužnicom, eno Grgića, Barišića...veli, a osim svega ovo je samo jedna strana u postupku, DORH-ova, druga strana je obrana, a sud će reći svoje, sasvim relativizira svoju najnoviju političku katastrofu hrvatski premijer. Saučesnik, pokrovitelj hrvatskog korupcijskog sunovrata.
U šest godina doživio je i rekordnu pljačku milijardu kuna iz državne Ine, dakako od “svog čovjeka”, HDZ-ovca, jednog od politički instaliranih direktora u naftnoj kompaniji koja je predana u ruke Mađara i temeljito opljačkana, ali ne samo zahvaljujući Ivi Sanaderu, nego, kako neki iz Ine svjedoče, i participaciji Andreja Plenkovića u tom prljavom poslu. Ako je doista točno da je zbog hrvatskog ulaska u Schengen, koji su Mađari blokirali, pristao na njihovu ucjenu isporučujući im hrvatsku naftu na preradu, iako je to značilo gašenje sisačke rafinerije i bacanje na koljena brojnih sisačkih obitelji čije su egzistencije bile vezane za rafineriju, zar nije i Plenković, kao i njegovi prethodnici, izravno ugrozio strateške nacionalne interese radi vlastite političke karijere?
HDZ-ov “zulum”
Da skratimo priču: što uopće misliti o političaru koji je do koljena u malaričnoj močvari, a njezin mu smrad, koji se godinama u koncentričnim krugovima nezaustavljivo širi, nimalo ne smeta? Tko bi pametan, častan, s neupitnim moralnim i ljudskim integritetom stao na čelo družbe kakva je HDZ? I to nakon Fimi Medije i optužnice za zločinačko udruživanje radi sustavne korupcije i otimačine javnog novca iz državnih tvrtki?
Tko bi htio imati bilo kakve veze s tako duboko kompromitiranom strankom koja kao na tekućoj traci proizvodi kojekakve “zulime” koji u svojim općinama u 27 godina načelničkog mandata nisu kadri ni ambulantu izgraditi nego medicinsko osoblje ordinira u kontejneru, a gazda Zulim javni novac, bogme preko 400 tisuća kuna, troši na lažne goste i lažne ručkove i večere po restoranima s kojima je u dealu.? Zar nije dosta tog HDZ-ovog “zuluma”?
Što radi ozbiljan, inteligentan čovjek s ekipom kojoj zbog nerada i nesposobnosti izmiče 5 milijardi od sredstava europske solidarnosti i nikom ništa? HDZ i Andrej Plenković pripadaju istom filmu, i nisu nimalo slučajno zajedno. Koliko god članovi HDZ-a dominantno stranku vide kao sredstvo za vlastiti boljitak, tako je vidi i njihov šef.
Plenković je u proteklih šest godina pregnantno radio samo na vlastitom probitku, stavljajući ga iznad državnog. Pa, ako je tako, po čemu se razlikuje od svojih prethodnika? Možda samo po prioritetima, jer neki su naprosto kleptomani, drugi pak karijerni ovisnici, opsjednuti svojom veličinom i značajem. Naravno, izvan Hrvatske. Ovakva, ni njima nije dobra. Ali, poslužila je za ostvarenje njihovih prioriteta…
