Žana Vukić je iz Zadra, gdje trenutno i živi, a danas otkriva kakav je njen zdravstveni problem i kolika joj je zapravo on „prepreka“ u ostvarivanju njenih životnih planova i ciljeva…
Recite nam nešto o sebi?
-Iz Zadra sam, imam 25 godina. Dijete sam gluhih roditelja, te sam majka dvoje zlatne djece koja također imaju oštećenje sluha (genetski). Vrlo sam vedra osoba, otvorena.
Koja je Vaša dijagnoza i kako je do nje došlo?
– Moja dijagnoza je obostrani gubitak sluha. S nekih dvije godine mog života su roditelji primijetili da se uopće ne odazivam na zvukove dok bi se moja susjeda okretala na zvukove, tad su me odveli u Suvag na kontrolu sluha i tamo su ustanovili da sam skroz gluha.
Kako je teklo Vaše obrazovanje s takvom dijagnozom, jesu li svi imali razumijevanja za Vaš problem?
– Iskrena da budem? U redu, teško je teklo moje obrazovanje. Neki su profesori bili susretljivi, ali jako malo njih nažalost… Do petog osnovnog nisam imala prevoditelja Hrvatskog znakovnog jezika uz sebe, pa se mama izborila da ga dobijem. I tek od šestog osnovnog do kraja faksa sam imala prevoditelja uz sebe da mi prevodi što profesori govore. Inače bez prevoditelja se ne bih snašla jer dosta profesora nije imalo strpljenja za mene, da polako objasne, da im mogu očitati s usana sto govore.. Na fakultetu je bilo malo bolje, tamo je par profesora bilo koji su bili tako divni prema meni.
Tko Vam je najveća podrška u životu?
– Roditelji. Prvo mama, ona je cijeli moj život moj oslonac… moj temelj. Uvijek me gurala na dobar put. Gluha je skroz, ali njeno majčinstvo je toliko divno i snažno bilo prema meni, kad god bih joj se požalila: ‘Mama, ne mogu vise, nitko me ne shvaća.’ – ona bi mene još vise pogurala. Tu gdje sam sada i kakva sam sada, to je sve zahvaljujući prvenstveno njoj, pa mome tati. On je također gluh, ali pun pozitive. Sve moje tužne trenutke bi pretvorio u šaljive i vesele trenutke.
Žana Vukić
Što Vam najviše stvara problem u Vašoj svakodnevnici s obzirom na Vaš zdravstveni problem?
– Komunikacija s ljudima koji kolutaju ocima kad im kažem da uspore s govorom, da sam gluha. Ljudi koji odmah odmahnu rukama samo da me se riješe, da mi ne moraju ponoviti , sto ih nisam isprva razumjela. Znači, ljudi koji nisu upoznati s gluhoćom. Oni mi predstavljaju najveći problem u svakodnevnici. Pogotovo za vrijeme korone kad smo nosili maske.. E tada je to bilo, Bože moj, nikako se sporazumjeti, niti su htjeli pismeno ‘papir na papir’..
Studirali ste? Što trenutno radite, kako komentirate situaciju sa zapošljavanjem OSI i općenito trenutno situaciju u društvu s OSI, Vaša iskustva na tim poljima?
– Jesam, završila sam predškolski fakultet. Samo nažalost još nisam stažirala jer kad sam trebala stažirati, ukinulo se jer kao država nije imala sredstva za stažiste.. Trenutno radim kao prevoditeljica Hrvatskog znakovnog jezika. Ne znam sto bih rekla sto se tiče tog zapošljavanja OSI. Nažalost, skroz smo diskriminirani… Imam jedan slučaj, moj najbolji prijatelj koji je gluh, njega su prvi i drugi šef iskorištavali skroz, da je toliko smršavio jer se bojao reći im nešto, jer ga ne bi razumjeli. A na papir kad bi im napisao nešto, samo su ga ignorirali… Ima dosta takvih situacija nažalost… Firme/šefovi se ni ne trude dati priliku OSI ,makar probni rad od 7 dana, pa da vide da smo i mi OSI sposobni kao i svi drugi… A što se tiče situacije društva s OSI ovdje u Zadru nema baš puno gluhih moje generacije, pa sam se okrenula i čujućima. Mada od čujućih imam samo jednu najbližu osobu, Antonelu. Samo što u Zadru ima puno nagluhih osoba koji nisu upućeni u gluhi svijet, a imaju čujuće roditelje koji su se hajdemo reći ‘sramili’ dijete dovest u klub gluhih ljudi jer su smatrali da će im dijete tako propast. Sada su ta djeca narasla, punoljetna i traže gdje je taj klub… Dio njih je dio nas, samo mi možemo razumjeti njihov gluhi svijet koji čuči u njima… Zato pokušavam osmisliti neku aktivnost da privučem djecu s osvećenjem sluha da vide da nisu sami, da postoji još netko poput njih…
Majka ste, i Vaš zdravstveni problem Vas nije spriječio da postanete majka, koliko je lako ili teško biti majka u Vašem slučaju? Što Vam je najteže? Ispričajte malo više o tome.
– Majka sam dvoje male djece. Lucas ima 3 i po godine, a malena Leana će uskoro 9 mjeseci. Nisam vidjela zašto bi me zdravstveni problem sprječavao da budem mama. Samo što sam znala da postoji velika mogućnost da će i djeca naslijediti oštećenje sluha. Na to sam bila spremna. Koliko je lako/teško biti majka u mome slučaju? Teško je jer ne mogu ćuti da li je moje dijete reklo ispravnu riječ, ne mogu ga ispraviti ,ako je pogriješilo u izgovoru. A lako je jer su djeca oštećenog sluha kao i ja, pa ću znati kako s njima, kako da im pomognem u budućim danima. Najteže je kad su djeca prehlađena, kašlju ,a ja ne mogu poslušati kakav je kašalj. Pa moram snimati, poslati baki koja čuje pa mi ona kaže je li kašalj zreo, suh i tako. Al sve u svemu nije teško. Tehnologija je napredovala, imam budilicu za dječji plač što znači ,ako netko od njih dvoje zaplače, budilica za vibrira i svijetli pa me probudi.
Žana Vukić
Koliko Vam znači podrška Vašeg partnera u svemu?
– Uh… Ne živimo zajedno. Nažalost su nas životni putevi tako odveli. Također ima oštećenje sluha, živi u Zagrebu, tamo ima dobar posao i plaću kakvu ovdje u Zadru ne bi mogao naći. Još živi daleko od centra Zagreba, a ja sam morala stalno voziti sina u Suvag kod logopeda, (nekih 50 km skoro sa povratkom). Onda sam ostala trudna s kćerkom, pa sam rekla da ne mogu više. Pa sam se vratila s djecom u Zadar gdje žive moji roditelji. Jasno, on dođe vikendom kod nas, ili mi odemo kod njega kad su praznici. Kad je s nama, pomaže mi uvelike. Kad on bude s djecom,ja odem vani s prijateljicama jer sam svaki dan s djecom i on ima razumijevanja.
Htjela bih još istaknuti i ovo: Ono što gradu Zadru najviše nedostaje vezano za OSI, pogotovo kad su u pitanju djeca s oštećenjem sluha jest LOGOPEDI! Sin mi ima 3 i po godine i u Zadru nema logopeda. Imao je vježbe kod rehabilitatorice , onda nekoliko puta kod logopedice jedne koja ga dobrovoljno primila jer joj je bilo žao sto dijete raste, a ne pruža mu se nikakva logopedska pomoć u razvoju govora. Zadar hitno treba intervenirati oko dovođenja što vise logopeda. Jer će mi i sad kćerka uskoro trebati logopeda, pa se sad brinem sto će biti. Sina vodim iz Zadra u Zagreb u Suvag kod logopedice nekoliko puta godišnje ,ali njemu to ništa ne znači jer njemu to treba vise puta tjedno, a ne samo par puta godišnje…
Što su Vaši ciljevi ili planovi, gdje se vidite recimo za 5 ili 10 godina, s čim bi bili zadovoljni?
– Kao maloj djevojčici san mi je bio biti veterinarka i spašavati životinje, onda kao djevojci da budem teta u vrtiću. A sada? Maštam o tome kako ću jednog dana držati edukacije o gluhim ljudima, baviti se aktivnostima vezanim s time, biti podrška čujućim roditeljima koja imaju gluhu djecu. Bila bih zadovoljna kad bi svijet konačno imao razumijevanja za nas.
Imate li hobije, koliko vremena za sebe imate u danu?
– Imala sam, no sad pored dvoje djece sama cijeli dan nemam baš vremena ni za što, kamoli za sebe ili neki hobi. Najveći hobiji su mi bili čitanje knjige i putovanja. A sad kako su mi i djeca s oštećenjem sluha moram se više njima posvetiti.
