Pod egidom “Ustani bane”, bivši potpredsjednik vlade, Boris Milošević, objavio je poučan i zanimljiv post na Facebooku, pokazujući da njegova politička preokupacija i fokus ostaju i dalje na spuštanju međunacionalnih tenzija i afirmiranju onoga što je Hrvatima i Srbima zajedničko, pozitivno povijesno iskustvo.
Objavu prenosimo u cijelosti:
–Puno loših riječi se proteklih dana čulo, o Srbima i Hrvatima, između Srba i Hrvata, vike, medijske galame, vrijeđanja čak i prijetnji. Kao da ne možemo ili ne želimo probleme rješavati dijalogom. A ne mora biti tako, jer zajednička nam povijest nije crna i negativna kako je se često želi prikazati.
Ona je upravo isprepletena zajedničkim borbama, uzajamnim pomaganjem i međusobnim doprinosom u svim društvenim sferama.
Podsjetio bi na jedan povijesni, pozitivni događaj koji se zabilježi još samo na tv kalendarima. A možda ni tamo.
Za koji dan će biti točno 174 godine, kada je 5.6.1848. Josip Jelačić svečano ustoličen za hrvatskog bana ponavljajući riječi zakletve pred pravoslavnim srpskim patrijarhom i mitropolitom Josifom Rajačićem. Inače, Ličaninom rođenim u selu Lučani kraj Brinja.
Dekret o imenovanju baruna Josipa Jelačića banom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije izdan je tri mjeseca ranije od strane cara Ferdinanda I. Jelačić je u tom trenutku bio još uvijek samo pukovnik u Glini.
Nakon što je saznao za imenovanje izdao je uz latinični i ćirilični proglas za Srbe, »Narodu hrvatskom i srpskom u Trojednoj Kraljevini Dalmacije, Hrvatske i Slavonije…« u vezi sa svojim imenovanjem za bana.
Na dan svečanog ustoličenja Josip Jelačić je ušao u Zagreb u pratnji čak 93 kočije husarske lake konjice i serežana koji su graničari i carinici, i to su bili uglavnom Srbi. Kada se Zagrebom pročuo glas da u grad ulazi srpski patrijarh Rajačić, pozdravljen je zvonjavom svih zvona zagrebačkih crkava, a pucalo se i iz topova.
Domaćin patrijahu Rajačiću u Zagrebu tih dana je bio zagrepčanin Hristofor Stanković, pristaša ilirskog pokreta, središnja ličnost i predsjednik zagrebačke pravoslavne općine, koja se upravo tada proglašava „srbskim obščestvom sv. preobražanske crkve u Zagrebu“.
Svečano ustoličenje i banska prisega su obavljeni na Trgu svete Katarine. Sam obred ustoličenja je nastavljen u crkvi Sv. Marka, a zatim i u pravoslavnoj crkvi Sv. Preobraženja, gdje je srpski patrijarh Josif Rajačić ustoličio bana, budući da je zagrebački biskup Juraj Haulik bio spriječen.
Vrhunac dana je bio na Trgu sv. Marka. Nakon što je Hrvatski sabor koji je tad po prvi put u povijesti izabran putem javnih izbora, pod predsjedanjem Bana Jelačića izglasao deklaraciju kojom se kaže „Hrvati i Srbi, istorodna braća, imaju u Hrvatskoj ista prava imati“, narod je oduševljeno na rukama od Sabora do crkve sv. Marka nosio srpskog patrijarha Rajačića i hrvatskog bana Jelačića.
Zgrada u kojoj je zasjedao prvi izabrani hrvatski narodni sabor je u to vrijeme bila Stankovićevo kazalište, danas zgrada Gradske vijećnice.
U gradu je vladalo svenarodno veselje, a tadašnje novine su o tom svečanom trenutku pisale „Što može više povezati dva naroda jedne kèrvi nego da zajedničkog bana iz hrvatskih zemalja ustoliči crkveni otac pravoslavnih Srba.“
Zamislimo danas na trenutak tu atmosferu.
Završio bih s riječima patrijarha Rajačića koje je uputio Saboru Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije
„Kad je ovima narodima suđeno, da tamo zajedno živu, valja da živu u ljubavi i prijateljstvu, i da svetinje narodne jedan u drugoga jednako ljube i poštuju, da nebi njihovom razdoru treći poradovao se, i od tuda svoju hasnu brao.“
Ja tako živim i tako želim živjeti- poručuje u svojoj objavi Milošević.
Hrvatski sabor 1848.
