Propitujući opći dojam i stvorenu medijsku sliku o Šibeniku kao najtolerantnijem gradu u Dalmaciji, što je prije koju godinu i znanstveno potvrđeno istraživanjem koje je ukazalo na tolerantnost njegovih srednjoškolaca, Udruga TRIS je organizirala javnu tribinu na kojoj smo čuli koliko smo zapravo tolerantni prema manjinskim skupinama u društvu.
Na trećoj u ovogodišnjem ciklusu od šest javnih tribina o aktivizmu, medijima, toleranciji i okolišu koje Udruga TRIS organizira u okviru projekta Megafon sudjelovao je i Krešimir Krolo, sociolog sa Sveučilišta u Zadru, jedan od autora istraživanja kojim je još prije nekoliko godina utvrđeno da su među srednjoškolcima u šest većih gradova na Jadranu od šibenskih tolerantniji samo njihovi vršnjaci u Puli. Taj rođeni Splićanin koji je dvadesetak godina živio u Zadru uključio se na tribinu posredstvom video konferencijske aplikacije, iz tolerantne Pule u kojoj živi posljednje tri godine.
–Šibenik je statistički značajno iskakao po svim kategorijama koje ukazuju na toleranciju i izravan su iskaz tolerancije, puno je bliže Puli koja se pokazala najtolerantnijom nego Zadru i Splitu. Šibenik i Rijeka podijelili su drugo mjesto. Ni nama koji smo radili to istraživanje do kraja nije bilo jasno zašto je to tako. Jedno od mogućih objašnjenja koje sam čuo na jednom od predstavljanja rezultata istraživanja moglo bi biti da je Šibenik ispao sretni gubitnik tranzicije odnosno da mu se nije dogodilo sve ono što se dogodilo drugim dalmatinskim gradovima. Ostao je između ambicija Zadra i Splita, smješten između čekića i nakovnja, i nije se fundamentalno mijenjao – odgovorio je Krolo na pitanje moderatora Emira Imamovića Pirkea o uzrocima takvih rezultata odnosno je li Šibenik samo igrom slučaja grad s tolerantnim srednjoškolcima ili je njihova otvorenost posljedica i specifičnih unutarnjih odnosa u gradu koji iz bliske prošlosti ne nosi teret zločina nad pripadnicima manjinskih zajednica, dok ga u sadašnjosti krasi visok stupanj demokratičnosti zahvaljujući kojoj je u Šibeniku moguće puno toga što nije u drugim gradovima Dalmacije.
Testirajući toleranciju i uključivost šibenske lokalne sredine prema manjinskim skupinama u društvu, na javnoj tribini sudjelovao je novinar i fotograf Valerio Baranović, jedan od rijetkih muškaraca u Šibeniku ako ne i jedini koji se ne boji otvoreno govoriti o svojoj homoseksualnoj orijentaciji.
-Jedan od razloga zašto sam ja danas tu jest taj da sam svjestan da nitko ne bi javno govorio o svojim iskustvima života gay osobe u Šibeniku da nisam pristao. Poznam u Šibeniku ljude homoseksualne orijentacije koji su na pozicijama i koji se tresu da se to ne bi slučajno saznalo, da ne bi dobili otkaz, izgubili reputaciju ili položaj koji imaju. Prije ove javne tribine napravio sam i malu anketu među pripadnicima homoseksualne populacije u Šibeniku, pokušao sam dobiti njihova iskustva i pozvao sam ih da dođu ovdje i podrže me. Nitko nije došao, svi se boje. Ja sam istaknut zbog posla kojim se bavim, a i rječit sam pa nikome tko me uvrijedi neću ostati dužan. Čak mi je i gradonačelnik Željko Burić jednom prilikom rekao da se netko drugi u ovome gradu ponaša kao ja da bi ga vjerojatno odavno istukli – ispričao je Valerio Baranović.
Foto: TRIS/A.Tešić
Na tribini naslovljenoj ‘Je li Šibenik najtolerantniji u Dalmaciji?’ podijelio je i iskustvo da je otišao iz Zadra nakon dvije godine jer se zbog svoje homoseksualne orijentacije nije osjećao ugodno i doživljaj kako je Šibenik grad u kojem se osjeća najsigurnije nakon Zagreba. Iznio je i kako je dok je bio sedamnaestogodišnjak u Šibeniku bio pretučen i zgažen autom iz homofobnih motiva, te kako je to bio pokušaj ubojstva koji tada nije iznosio u javnost ali je poznatog počinitelja prijavio policiji.
-U policijskom izvješću, međutim, nigdje ne stoji da je to bio homofobni napad iako sam to mogao dokazati, imao sam svjedoke i medicinsku dokumentaciju. Optužili su ga za prijetnje, nisu za pokušaj ubojstva. Homofobno nasilje uglavnom se niti ne prijavljuje jer se zlostavljani boje. Ja ne mogu otrpjeti nikakva omalovažavanja i homofobiju, svađam se s ljudima koji nešto pokušaju na tu temu. Osjećam društvenu odgovornost da to radim u Šibeniku i volio bih da nisam jedini koji pomiče granice. Danas više ne doživljavam izravne homofobne napade ali ima neizravnih. Recimo, odem s prijateljem na koncert i objavimo na društvenoj mreži fotografiju na kojoj smo zagrljeni i on dobije niz poruka da je gadljiv jer se grli s pederom. Ili kad sjednem s nekim muškarcem na kavu, počnu ga odmah upozoravati ‘pazi se njega, on je peder’ – otkrio je šibenski novinar i fotograf kako mu je kao deklariranoj gay osobi živjeti u gradu koji se doživljava najtolerantnijim u Dalmaciji.
Kako pravo svakog građanina da bude gay ili Srbin ili pripadnik neke druge manjine treba braniti po svaku cijenu, ustvrdio je na TRIS-ovoj javnoj tribini Branko Sekulić, teolog lijeve političke orijentacije, koji sebe ne smatra manjinom, osim onom antifašističkom. Pravoslavna tradicija njegove familije, nastanjene stoljećima u šibenskom Varošu, nije, kaže, dio njegove identifikacije.
– Ja sam više problema imao zbog svog antifašističkog stava. Moj svjetonazor je striktno građanski i smatram da svaka inicijativa koja bi narušavala građanski standard treba biti zgažena bilo da se radi o religijskim ili nacionalističkim zahtjevima. Nacionalne i religijske odrednice me uopće ne diraju da bih o njima raspravljao. Ako postoji ijedan identitet kojeg bih vezao uz geografsku odrednicu, onda bi to bila šibenska Varoš. Kao antifašistička manjina osjetio sam se više puta pa i na akademskoj razini kada sam u svojoj doktorskoj disertaciji branio antifašistički moment odnosno kada nisam dozvolio svođenje na istu razinu nasilje fašizma i antifašizma, ustrajavajući na obrani činjenice da je nasilje fašizma nastalo iz prirode fašizma da gazi one koji su drugačiji dok je nasilje antifašizma nastalo iz potrebe obrane od fašizma i iz osvete. Možemo i moramo moći raspravljati o zločinima počinjenim u ime antifašističkog otpora fašizmu ali ne možemo osporavati narav tog nasilja i činjenicu da je antifašizam u svojoj srži nešto hvale vrijedno – rekao je Sekulić.
Foto: TRIS/A.Tešić
Iznio je i primjer sa sjevera Europe u kojem se na pojavu porasta ksenofobije odmah institucionalno reagiralo različitim radionicama namijenjenim upoznavanju lokalnog stanovništva sa strancima. Objasnio je i kako je mržnja praksa koja dolazi iz neznanja te da ako za petnaest godina želimo živjeti u otvorenom i tolerantnom društvu da moramo stalno objašnjavati zašto je nešto dobro a zašto je nešto loše i kako ta objašnjavanja sa aktivističke moraju prijeći na institucionalnu razinu. Da se po pitanju tolerancije pokazuje manji napredak u odnos na prije pet godina, zaključio je na TRIS-ovoj javnoj tribini Krešimir Krolo, ali i da nedostaje građanskog odgoja i učenja o tome što znači biti kritički angažiran te da bi mogli u budućnosti dobiti i više tolerantnih sredina ako počnemo danas graditi kapacitete i aktivno raditi na izgradnji dijaloga i ravnopravnog tretmana svih.
Javne tribine, namijenjene podizanju svijesti, jačanju interesa, razvoju stavova i uključivanju ranjivih skupina u aktivno građanstvo na kojima se otvoreno razgovara o društveno važnim temama te otvara koncept javne rasprave u lokalnoj zajednici, jedna su od aktivnosti u okviru projekta Megafon. Projekt je to kojeg Udruga za promicanje civilnog društva, medijske kulture i razmjene informacija – TRIS provodi u partnerstvu sa Ekološkom udrugom Krka Knin. Projekt se provodi od 1. prosinca 2021. do 30. studenog 2022. godine, a sufinanciran je iz Europskog socijalnog fonda.
