Tko je, zaboga, Zoran Milanović, ovaj s Pantovčaka, u ulozi predsjednika Republike? Sve zbog čega je ikad itko za njega dao glas kao političkog kandidata, nestalo je u ove dvije godine njegovog mandata šefa države. Oni koji ga bolje i duže poznaju tvrde da je osnovna struktura njegovog karaktera oduvijek ista, ali se, izgleda, do izbora za predsjednika države kontrolirao, ili je naprosto iz javnosti izbivao, pa se nije mogao do kraja razotkriti. Ovaj čovjek koji nam se sada ukazuje u javnom prostoru, koji dijeli odličja inkriminiranim tipovima, od Glavaša do Josića, ostavlja dojam onog koji ima ozbiljnu ambiciju preuzeti poziciju novog, “modernog” Tuđmana, i njegovo ukupno nacionalističko nasljeđe.
O tome govori njegov egzaltirani odnos prema Hrvatima u BiH kao svome prioritetnom predsjedničkom fokusu, prema “hrvatskim vitezovima” koji su jednako branili Hrvatsku i HR Herceg Bosnu kao priželjkivani samosvojni entitet u BiH, s perspektivom mogućeg priključenja Hrvatskoj. O tome svjedoči i njegova dosljedna rehabilitacija hrvatskih “junaka” s teškim teretom optužnica za ratne zločine ili one koji su pridonosili ekstremnoj radikalizaciji društva. Milanović, u najkraćem, živi na incidentima i aplauzima radikala koji su ga prigrlili kao svoga najrođenijeg, a u koje je najviše i sam investirao.
Od ( navodno ) lijevog liberala do desnog radikala…
Za ovog Milanovića, nota bene kandidata kojeg je na predsjedničkim izborima podržao SDP, nitko od onih koji su ga doveli na Pantovčak, osim lijevih stranačkih fanatika, ne bi više dao svoj glas. No, Zoran Milanović, kako izgleda, s njima više i ne računa, nego se temeljito priprema pridobiti, za drugi mandat na čelu države, desno biračko tijelo, radikalnije i desnije od Plenkovićevog HDZ-a. Za račun toga, od pretpostavljenog lijevo-liberalnog predsjednika, Hrvatska je dobila ( retorički ) moderniziranu inačicu Franje Tuđmana, predsjednika koji ide Tuđmanovim “putevima revolucije”, obilazi Hrvate u BiH, prijateljuje s Draganom Čovićem, šefom tamošnjeg HDZ-a koji je najodgovorniji za današnji položaj i egzodus Hrvata iz susjedne države, i bez kompleksa šuruje s Čovićevim pajdašem Miloradom Dodikom koji BiH i ne priznaje, baš kao ni genocid u Srebrenici. Građani su vjerovali da su izabrali jednog čovjeka, a dobili su sasvim drugog, makar na ovoj javnoj razini…
Gdje god došao, s kojim god povodom, ne poštuje ni domaćine ni prigodu, od svukud šalje poruke gnjeva, prijetnje, omalovažavanja suparnika i svojih političkih protivnika, poput razjarenog bika oštri rogove i kopitom ruje zemlju pred sobom pripremajući se za napad. I u tom je gardu konstantno. Zanimljivo, njegovi vehementni izljevi verbalnog arsenala sve češće su motivirani temama o kojima je svojevremeno imao sasvim drugačije mišljenje.
Željko Komšić nekoć je bio njegov stranački kolega i prijatelj kojem je u izborno vrijeme ( 2010. ) Milanović dolazio poduprijeti kampanju, čak i kada je bilo jasno da ga ne vodi ideja građanske BiH, nego goli politički egoizam i želja da se zadrži na poziciji. Sada je, međutim, kao izabrani hrvatski predstavnik, većinski glasovima Bošnjaka, prvorazredni neprijatelj Hrvata, ergo i Zorana Milanovića koji ga naziva “lažnjakom”.
Milanovićevi su glavni politički sugovornici sada Dragan Čović i Milorad Dodik, njegova je top-tema položaj Hrvata u BiH, upravo raspisani izbori po starom izbornom zakonu, “po kriminalnoj proceduri”, kako kaže hrvatski predsjendik, samom sebi nalik “ucviljenoj šiparici” koja odjednom išće da se hitno sazove Vijeće nacionalne sigurnosti, koje ga nije zanimalo ni zbog rata u Ukrajini, ni zbog pada drona u Zagrebu, ni zbog galopirajuće inflacije koja prijeti dramatičnim srozavanjem standarda građana.
Veto
Nije sporno da Hrvati u BiH, kao i ostala dva naroda, Srbi i Bošnjaci, trebaju imati pravo na izbor svojih predstavnika u državna tijela, ali zar se to postiže ucjenama i prijetnjama vetom na ulazak Finske i Švedske u NATO, uvjetovanjem njihova ulaska u taj vojni savez promjenom izbornog zakona u BiH koji će omogućiti Hrvatima da sami biraju svoje predstavnike? – Pokušavaju me uspavati, “uspavanka za Zoroa”- kaže, široko se osmjehujući dok komentira kako ga se pokušava onemogućiti u stavljanju veta na finski ulazak u NATO. Ali, hrvatski predsjednik ne odustaje, tražit će da se na razini ambasadora to blokira, on će, kaže, svoje napraviti i njegova je savjest mirna… A njegova tranzicija od lijevog-liberala ka desnom radikalu na vrhuncu.
Kad Zoran Milanović odlazi u BiH, zapravo obilazi Tuđman-Bobanovu HRHB, zaobilazi Sarajevo, kao da ga, poput Dodika, i ne priznaje sjedištem susjedne, međunarodno priznate države. Uostalom, svojedobno se bez kompleksa ( i razuma) proglasio predsjednikom ne samo Hrvata u matičnoj državi, nego i Hrvata u BiH. Izjavio je to nakon obraćanja u Generalnoj skupštini UN-a u New Yorku, i izazvao opću konsternaciju medija. Na njihovo pitanje kako može biti predsjednik Hrvata iz BiH, kad je predsjednik Republike Hrvatske, dakle, druge države, Milanović je odgovorio da i Hrvati u BiH i u New Yorku imaju pravo glasa u Hrvatskoj. Na opasku nisu li tri člana Predsjedništva BiH predsjednici te države, kazao je kako to nije politika koju je on provodio, ali je “danas takva i to su političke i formalno-pravne činjenice”.
No, to su pitanja koja dvije susjedne države Hrvatska i BiH trebaju rješavati razgovorima, diplomacijom, dogovorom, a ne međunarodnim ultimatumima, prijetnjama i ucjenama koje dugoročno pridonose samo još većim tenzijama između Hrvata i Bošnjaka u BiH, a ne konstruktivnom rješenju. Konačno, hrvatsko državljanstvo, temeljem kojeg Hrvati u BiH imaju izborno pravo u Hrvatskoj, pa dakle, participiraju u izboru parlamenta, vlade i predsjednika države u kojoj ne žive niti joj plaćaju poreze, ne dokida njihove obaveze prema državi u kojoj žive, rade i plaćaju poreze i koju bi trebali primarno respektirati i ustrajno graditi, umjesto što je razgrađuju, jer je primarno to njihova država.
Svojim ostrašćenim zagovorom jednakopravnosti Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH, osnaženim dodatno najavljenim vetom, i prijetnjom da će sve one koji budu protiv toga smatrati izdajnicima, Milanović se prometnuo u zakletog borca za prava BiH Hrvata. No, propustio je, kad već hoće tako, biti “predjednikom svih Hrvata u BiH”, jer Hrvati ne žive samo u Hercegovini koju ekskluzivno pohodi, zaboravljajući na one u Republici Srpskoj koji su prepušteni (ne)milosti Zokijevog “partnera” Dodika, gdje im je i dalje zabranjen povratak…
Rehabilitacija “hrvatskih vitezova”
Koliko Milanović ozbiljno doživljava tu svoju fiksaciju na “tuđmanovski koncept hrvatstva” pokazuje i njegov, odjednom patetični, novogovor u kojem se Hrvatima u BiH obraća “tuđmanovski” s – “braćo i sestre”, što nije slučajno, naprotiv. To je model kojim Zoran Milanović, novi predvodnik hrvatskog suverenizma, pokušava na vrijeme konstituirati i omasoviti svoje biračko tijelo, podupirući ga u nacionalističkoj isključivosti kao formuli opstanka, umjesto da ih potiče na toleranciju i suradnju koje nemaju alternativu.
Da ga pok. Mate Boban može čuti prigrlio bi ga trenutno kao sina rođenoga, a Tuđman bi ga, da je živ, proglasio “nasljednikom krune”.
No, to je samo dio Milanovićeve “neotuđmanizacije” koju protekle dvije godine svoga predsjedničkog mandata dokazuje i kontinuiranom rehabilitacijom “hrvatskih vitezova” osuđenih za ratne zločine ili, pak, za nacionalističku radikalizaciju društva, svojevrsnom milanovićevskom “pomirbom ” s najradikalnijim krilom branitelsjke populacije koja mu je tijekom premijerskog mandata “radila o glavi”.
Svojevremeno je izazvao konsternaciju dobrog broja građana Hrvatske vraćanjem odličja i činova Branimiru Glavašu koji je bio osuđen za ratne zločine, ali je postupak obnovljen, a Milanović u tom intergenumu iskoristio prijedlog za pomilovanje i reodlikovao notornog Glavaša.
Glavaš
General-bojniku Glavašu odlikovanja je 2010. oduzeo tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović, zbog ” postupanja protivno pravnom poretku i moralnim zasadama u Republici Hrvatskoj’,kako je stajalo u obrazloženju odluke. No, Milanović je derogirao odluku svoga prethodnika na prijedlog Državnog povjerentva za odlikovanja i priznanja, temeljem dviju sudskih odluka koje su dovele do preokreta u slučajevima “garaža” i “selotejp”, a u kojima se Glavaša tereti za teške ratne zločine, i vratio mu odličja. Iako je postupak vraćen na početak, pa je ova Milanovićeva rehabilitacija Glavaša koliko nepristojna toliko i prejudicirajuća.
Inače, u prvom suđenju Glavaš je osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, ali je Ustavni sud pravomoćnu presudu ukinuo, a Vrhovni sud postupak vratio na početak. U međuvremenu je Glavaš veći dio svoje osmogodišnje kazne “odradio” u zatvorima u BiH gdje je pobjegao ( kao i mnogi drugi…) neposredno prije izricanja presude u Hrvatskoj.
Činjenica je da je opskurni osječki “gospodar života i smrti” kako su ga tijekom rata nazivali, otvoreno, javno dao podršku Milanoviću u njegovoj predsjedničkoj kandidaturi, ali tada se Zoran Milanović distancirao od Glavaša opaskom kako “to nije njegovo društvo”…
Zlatan Mijo Jelić, Tomislav Josić…
Da mu se rehabilitacija Glavaša nije omakla, pokazuje i slučaj Zlatana Mije Jelića, optuženika za ratne zločine, kojega je Milanović odlikovao na državnoj svečanosti, u povodu obilježavanja godišnjice Oluje, na kninskoj tvrđavi. Umirovljenog generala HVO-a tužiteljstvo BiH optužilo je za teške ratne zločine, ali Jelić nije ostao u Mostaru braniti se od optužbi nego je na dan podizanja optužnice ( 30. prosinca 2015. ) dao petama vjetra i zajedno s obitelji pobjegao u Hrvatsku gdje se sklonio od ruke pravde. Uzeo je hrvatsko državljanstvo kao jedino, onog BiH se odrekao, što ga je zaštitilo od izručenja, i sad od šefa države kao uglednik usred Hrvatske prima odlikovanja!
Hoće to Hrvatska, ide to Milanovića…
I nedavno, na Dan grada Vukovara, Zoran Milanović u funkciji predsjednika Republike, dodjeljuje odlikovanje vukovarskim braniteljima, među kojima i Tomislavu Josiću, danas savjetniku vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave za braniteljska pitanja, a hrvatskoj javnosti poznatog kao organizatora blokade državnog vrha tijekom mimohoda u Koloni sjećanja u Vukovaru 2013., koji je, zajedno sa stranim izaslanicima, bio 40 minuta zatočen u jednoj vukovarskoj ulici. Upravo zahvaljujući Josiću i njegovim “junacima” koji su se, predvođeni tim istim Josićem, u Vukovaru čekićima obračunali s tek postavljenim ćirilićnim pločama, opstruirajući hrvatske zakone i državne institucije. I gle, sve to Josić i njegova sljedba izveli su baš u mandatu premijera Zorana Milanovića. Koji sada tog destruktivnog junošu koji čekićem ide na zakon, odlikuje državnim znamenjem! Živjela pravna država Hrvatska!
Mesić i Rojs
Milanovića se, per fin, odriče i njegov donedavno najuporniji zagovornik, bivši šef države Stipe Mesić. Na Milanovićeve prijetnje vetom na ulazak Finske i Švedske u NATO , kaže:
-Svi funkcioneri u Hrvatskoj imaju jako puno posla u Hrvatskoj, mogu se oni baviti i međunarodnim poslovima, ali to im ne mora biti njihovo osnovno zanimanje. Mi imamo problema dosta, i ne mogu se oni koji vode Hrvatsku baviti samo Bosnom i Hercegovinom. Oni su prije svega birani da se bave Hrvatskom– poručio je Mesić, napominjući kako on sigurno ne bi radio kao Milanović
Ali, ako je izgubio Mesića, Milanović je dobio novog, svome političkom zaokretu sasvim prikladnog, adoranta u Ljubi Ćesiću Rojsu koji je nedavno, u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2, izjavio da poslije Tuđmana, nema većeg državnika od Zorana Milanovića. Pa nazdravlje!
Je li Milanović doživio lobotomiju, ili je danas sebi vjerniji no ikad ranije?
