Znate onu staru narodnu: “puno baba, kilavo dite”. I tako doista jest. Gdje god se nakon lokalnih izbora formirala ekstenzivna koalicija kojoj je jedini cilj i smisao bio rušenje dotadašnje vlasti (uglavnom HDZ-ove ), nema od nje puno koristi. Mahom se pokazuje nefunkcionalnom. Puno je tu rogova u vreći i svaki vuče na svoju stranu, a čvrstog vezivnog tkiva među njima nema. Održava ih tek želja za očuvanjem vlastitih pozicija i strah da bi na nekim novim, prijevremenim izborima, mogli ostati i bez toga. Izgubiti se u anonimnosti, ostati bez sinekura. Najnoviji primjeri Splita i Pule, te Šibensko-kninske županije, taj koncept okupljanja svih i svakoga u “akciji” rušenja autoritarnih, okoštalih struktura na vlasti, pokazuje se neodrživim već u prvoj godini mandata. Jer, dočim cilj ostvare i staru vlast sruše, kreće –autodestrukcija!
Egzemplar per se je Šibensko-kninska šarena koalicija koja je uspješno demontirala vlast HDZ-a i dugogodišnjeg župana Gorana Pauka, i demonstrirala trijumf “nezavisnih” na čelu sa županom Markom Jelićem. Naravno, bivši kninski gradonačelnik, koji je već imao iskustvo rušenja jednog HDZ-ova kapitalca, nekadašnje “kninske kraljice” Josipe Rimac koju je u Kninu izbacio iz sedla, ne bi u županiji ponovio uspjeh da nije bilo Nezavisne lite Stipe Petrine koja ga je snažno podržala. Neki kažu i da je upravo Petrina bio kreator njihovog zajedničkog izbornog nastupa. Pa i jedan od najzaslužnijih za pobjedu. Ali, pobjeda je trebala biti zajednička satisfakcija i zajednička odgovornost za vlast, a ne podjela zona utjecaja i međusobno vječito nadigravanje ključnih aktera.
Dva nepomirljiva ega, Petrina i Jelić
U slučaju Šibensko-kninske županijske vlasti sve se svelo na “igre bez granica” dvaju nepomirljivih ega- predsjednika Županijske skupštine Stipe Petrine i župana Marka Jelića, koje su postale iritantne i odbojne. Nitko od njihovih vječitih duela nema koristi, ni stanovnici županije, a bogme ni”duelisti”.
U samo deset mjeseci otkako je Jelić izabran za župana, Petrina je ispucao kompletan arsenal u javnom dokazivanju da je to bio potpuni promašaj. Ni tri mjeseca nisu prošla kad ga je prozvao za neučinkovitost, za netransparentnost, zadržavanje starih HDZ-ovih struktura koje su bile i ostale leglo kriminala, korupcije, klijentelizma i nepotizma, kako je govorio. Optužio je Jelića da ima “mesijanski kompleks”, da je manipulator, niš’ koristi, a potkraj prošle godine otvoreno ga pozvao da podnese ostavku i okuša se na izborima, ali ovaj put bez njegove pomoći i potpore. A onda je rat “nesložne braće” eskalirao u Zaključak o oportunosti donošenja odluke o raspisivanju referenduma za opoziv župana Jelića. Predlagač- osobno, Stipe Petrina.
Prvo testiranje raspoloženja unutar koalicije koja se pretvara da je nekakva programska suradnja, odigralo se prošlog tjedna na sjednici Županijske skupštine u Drnišu. Prva točka dnevnog reda bio je famozni Zaključak o opozivu. Ali, shvaćajući da nema potporu kolega u koaliciji, a čak je i HDZ odbio sudjelovati u tome i naputio Skupštinu, naposljetku je i sam Petrina s vijećnicima svoje NL SP napustio sjednicu i srušio kvorum Skupštine, pa je morala biti prekinuta.
No, s istim dnevnim redom, ergo i Zaključkom o opozivu pod točkom broj 1, Skupština je nastavljena ovog petka, ali ništa od “uvertire” u opoziv ni ovog puta. Petrina sam kao predlagač povlači prijedlog Zaključka, navodno zato što su sjednicu opstruirali i vijećnici HDZ-a i Hrvatskih suverenista. A predsjednik ŽS htio je znati jesu li oni za opoziv Jelića ili on uživa njihovu podršku, što bi ga, dakako, kompromitiralo pred biračkim tijelom koje mu je dalo povjerenje.
Župan bez većine u Skupštini?
No, to je tek izgovor za Petrinino taktičko povlačenje. Jer, nije problem ni izostanak vijećnika HDZ-a ni “Suverenista”, jer Petrini za njegovu inicijativu treba podrška partnera i saveznika u tzv. programskoj suradnji, a nju – nema! Ni Most, ni SDP, ni SDSS, ni Domovinski pokret, a pogotovo NL Marka Jelića, nitko nije spreman nakon samo deset mjeseci županu pokazati “palac dolje”. Jelić je još jedan “udar” preživio, ali je pošteno išamaran uvredama ( beskrupulozni lažov, prevarant, manipulator, čiji je izvještaj o radu na razini osnovne škole, epiteti su kojima ga je zakitio Petrina ), pa se postavlja pitanje koliko je tvrda Jelićeva koža da bi mogao kliziti kroz cijeli mandat unatoč takvim ponižavanjima.
Ali, ako župan i jest “preživio”, tu više ni suradnje, ni dogovora nema. I ne treba se nadati da će se stvari promijeniti, pa je moguće da će Jelić funkcionirati od proračuna do proračuna, pa dokle izdrži. U međuvremenu, vijećnici će glasati po slobodnoj volji, vjerojatno bez usuglašavanja stavova, bez koordiniranja aktivnosti, bez neke vizije koja bi ih čvršće okupila i prisilila na kompromis. Ili će im to jalovo silovanje demokracije od koje nema nikakve koristi za županiju, tek za pojedince, jednom ipak preliti čašu i nagnati ih na ostavke i nove izbore ( što je manje vjerojatno )
Teško je zamisliti da bi u postojećem destruktivnom ozračju župan sa svojim zamjenicima ( pogotovo s Iris Ukić Kotarac, desnom rukom Stipe Petrine, koja je u posebno neugodnom položaju ), ali i Županijska skupština, mogli potrajati još tri godine. Ne promijene li se radikalno postojeći odnosi i ne uspostave kakvi takvi uvjeti za rad u javnom interesu, gledati još tri godine ovakvo društvo kako se trese kontinuiranim sukobom “na vrhu”, bilo bi pravo mučenje koje bi dodatno ogadilo građanima politiku i natjeralo ih na dugoročnu izbornu apstinenciju.
Naravno, posljedice ovako dramatičnog neslaganja, pače sukobljavanja, unutar vladajuće grupacije i potpuna blokada sustava iznutra, mogu samo rezultirati povratkom HDZ-a na vlast, a potom, proći će godine i godine prije negoli neka druga politička opcija iz oporbe dobije novu priliku i povjerenje građana.
Puljak i Ivošević
Moglo bi se to dogoditi i u Splitu gdje je okidač za izbore bio Bojan Ivošević, zamjenik gradonačelnika Ivice Puljka, dugogodišnji aktivist koji je volontiranje “ekipe u udruzi” zamijenio ozbiljnom politikom. A da nije dovoljno radio na sebi i svojim komunikacijskim vještinama. Nastavio je javno komunicirati birtijskim vokabularom, neobavezno, kao sa “svojim društvom” koje neće zamjeriti koju previše. Nije mu palo na pamet da to u politici za sobom ipak povlači neke posljedice. Zaboravio je i da smo kao društvo postali nešto senzibilniji na uvredljivo prostačenje i bizarne prijetnje neistomišljenicima.
U činu upućivanja psovačke poruke novinarki Slobodne Dalmacije koju upozorava “napit ću vam se krvi”, Ivošević ne prepoznaje nešto zbog čega bi trenutno morao podnijeti ostavku. A gradonačelnik, umjesto da na tome inzistira, ma koliko zahvalan bio Ivoševiću za odrađen lavovski dio “prljavih poslova” u obračunu, kako tvrde, s neredom u Gradu, staje čvrsto iza svoga zamjenika kao da je ovdje posrijedi dokazivanje lojalnosti, a ne političkog i moralnog sustava vrijednosti ispod kojeg dužnosnici ne smiju ići.
Jedan po jedan Puljkov partner okreću leđa Ivoševiću, uvjetuju svoj ostanak u tzv. programskoj suradnji smjenom vehementnog zamjenika, i gradonačelnik ostaje bez potpore u Gradskom vijeću. Izlazak na izbore čini mu se jedina oportuna opcija. Nada se da će njegov potez “visokog rizika”, jer kao neposredno izabrani dužnosnik praktično je nesmjenjiv, birači ipak nagraditi. Ali, da nije bilo ovog Ivoševićevog ispada, splitska kvazikoalicija poskliznula bi se na nečem drugom. Jer, među njima nema potrebnog, čak ni elementarnog programskog sadržaja koji bi ih čvršće vezao. Kamoli neke zajedničke vizije grada za koju su svi spremni pošteno vuči bez fige u džepu.
Ivica Puljak
Samodostatni Zoričić
Filip Zoričić, pulski gradonačelnik, kojemu se raspala koalicija u Gradskom vijeću, zapravo je u situaciji Marka Jelića. I on je kao nezavisni kandidat na lanjskim lokalnim izborima srušio vlast IDS-a u Puli, a njegova Nezavisna lista je sa SDP-om i Možemo! formirala većinu u Gradskom vijeću. Ne zadugo. I ovdje je “sloga” pukla, savez se raspao, a Zoričić ležerno najavio da sa svojom vizijom ide – dalje. Spreman je, kaže, nastaviti upravljati gradom bez koalicijskih partnera, bez potrebne većine u GV-u. Optužuje Možemo!da su kočili projekte koristeći kojekakve bizarne i njemu neshvatljive izlike, a SDP etiketira kao uhljebe.
-Ako ne možemo proširiti i urediti derutno nogometno igralište na kojem trenira 300 djece zbog toga što bi trebali posjeći 80-ak stabala, onda ne možemo napraviti niti jedan projekt u gradu. Bez obzira što bismo posadili, ako treba, i dvostruko više. A ja nisam izabran da radim jalove političke kompromise, nego da pokažem da je drugačija politika u Puli moguća. Bez projekata koji će ostati iza nas, to je nemoguće. SDP je ionako izjavio da nisu smatrali da smo u koaliciji, jer koalicija podrazumijeva “puno veću integraciju političkih opcija u rad Gradske uprave” pa sami zaključite što pod time misle – izjavio je Zoričić.
Možemo!, pak, decidirano tvrdi da je jedini okidač za Zoričićev raskid suradnje bio njihov zahtjev da o gradnji ( hotela i ugostiteljskih sadržaja ) na popularnom pulskom šetalištu ( Lungomare ) odluče građani na referendumu. Sutradan nakon tog zahtjeva, Zoričić je raskinuo koaliciju, kažu. A to sve govori…
Zoričić je na lokalnim izborima prošle godine kao politički solist bio veliko iznenađenje. Vijeće se strukturiralo po jednom principu, gradonačelnik se birao po drugom. I ta dva segmenta vlasti, iako ovisni jedan o drugome, s vremenom postaju međusobni oponenti. Zoričić, baš kao i Jelić, za razliku od Puljka, vjeruje da može i bez saveznika u Gradskom vijeću upravljati gradom. Ali, to je kratkog daha i vrlo ograničenog dometa. I tu nema velike sreće, pogotovo rezultata.
Nezavisnost, ali od koga?
Nezavisni kandidati i liste od početnog osvježenja i velikih očekivanja građana, s vremenom su se pretvorili u svoju suprotnost. Ovisnost o vlastitom egu. Neovisnost ne može biti samodostatnost, kad je u pitanju javni interes. Neovisnost o stranci i stranačkoj stezi ne znači samovolju u političkom djelovanju. Još manje nekooperativnost i isključivost. Njihova sloboda od stranke, nije i sloboda od suda građana, od suda javnosti.
Stranke imaju svoje čvrste standarde i definirane politike. Neovisne liste imaju samo potrebu distanciranja od profaniranih stranačkih politika i solističko inzistiranje na “svome”, kao dokazu vlastite slobode i neukroćenosti, de facto političkog integriteta. I svaka nezavisna lista ima svoga predvodnika čiji ego s izbornim rezultatima raste, kao i svijest o vlastitoj važnosti, bezmalo moći. A tada se počinje i zloupotrebljavati na štetu onoga što bi svima trebalo biti primarno, esencijalno i izvan pregovora, a to je opći, javni interes, boljitak lokalne zajednice kojoj su se ponudili, ne da bi na njenoj potpori gradili karijeru, nego da bi joj služili.
Filip Zoričić
