Neovisni novinarski portal
28.9.2022.
INTERVJUI
Prvomajski intervju/ Katarina Peović, saborska zastupnica RF-a: Premijer se hvali da je naš minimalac dosegao preko 50 posto prosječne plaće, a naša prosječna plaća je na razini slovenskog minimalca…!?

Prvomajski intervju/ Katarina Peović, saborska zastupnica RF-a:
Premijer se hvali da je naš minimalac dosegao preko 50 posto prosječne plaće, a naša prosječna plaća je na razini slovenskog minimalca…!?

U prigodi 1. maja, Praznika rada, Katarina Peović, saborska zastupnica Radničke fronte i danas vjerojatno najartikuliranija i najglasnija zastupnica radničkih prava, čini nam se najboljom sugovornicom.  Kakav je danas, realno, položaj radništva u Hrvatskoj, zašto se tako dugo donose izmjene Zakona o radu, koliko Plenkovićeva vlada svojim politikama djeluje u korist poslodavaca, a koliko vodi računa o interesima radnika, sve to smo pitali Katarinu Peović, imajući na umu, prije svega, njezinu nesputanu iskrenost, a ne potrebu za političkim podilaženjem bilo kojem dijelu društva, pa tako i onom radničkom.

foto: Bojan Mrđenović

-Još jedan Praznik rada u Hrvatskoj čiji je domet besplatan grah i nova porcija ponižavanja radnika, umirovljenika, socijalno najugroženijeg dijela stanovništva. Kako komentirate činjenicu da se i sindikati i političke stranke, a ponajviše Vlada , zadovoljavaju takvim degradirajućim diskursom prema radničkim pitanjima?

Ne svi sindikati niti sve političke stranke, a Vlada svakako trlja ruke. Pozicija radništva u Hrvatskoj se najbolje može ilustrirati 1. majem – praznikom rada koji ove godine pada u nedjelju. Ne samo da će na praznik rada i u nedjelju mnogi raditi, već mnogima to neće biti niti dostatno plaćeno, jer je prema sadašnjem Zakonu o radu dovoljno da poslodavac te dane plati „više”, a to može biti i jednu lipu da zakon bude zadovoljen. Zakon o radu bi trebalo mijenjati ali ne u smjeru fleksibilizacije i deregulacije već  u smjeru zaštite radničkih prava.

HDZ-ova vlada vodi politiku „utrke prema dnu” pokušavajući postići konkurentnost niskom cijenom rada, a ne reindustrijalizacijom, tehnološkim i znanstvenim napretkom, ulaganjima u industrije koje imaju izvozni potencijal, koje imaju multiplicirajuće učinke na privredu – industrije koje na sebe vežu druge industrije. Ove godine Brodotrogir je zatvoren, Brodosplit u problemima, zatvara se Brodarski institut – to dovoljno govori o planovima naše Vlade vezanima uz proizvodnju visokosofisticiranog i tehnološki naprednog proizvoda – broda, gdje smo nekad bili na samom vrhu. Umjesto razvoja domaće industrije mi se svodimo na uslužne djelatnosti. Jasno da Vlada u takvim okvirima teži dodatnom pritisku na radnike – pokušavajući radnike prisiliti da rade za manje plaće, više sati, na nekvalitetnim i nesigurnim poslovima.

Uz to uništava se tekstilna industrija koja je godinama devastirana i gdje smo svedeni samo na tzv. lohn poslove (doradne poslove), uništili smo farmaceutsku industriju, prehrambena industrija je devastirana…

-Zakon o radu još se “kleše” kao da se doista ispisuje u kamenu. Možda ta dugotrajnost osmišljavanja  izmjena ZOR-a i jest s ambicijom da ostane ” u kamen uklesan”?

Dvije godine je Aladrovićevo ministarstvo rada potpuno netransparentno pregovaralo sa socijalnim partnerima oko novog Zakona o radu. Na promjene se odlučilo s dolaskom korone kada su praktički Plenković i Aladrović željeli suspendirati dobar dio Zakona kako bi pomogli poslodavcima. Zbog reakcije evropske konfederacije sindikata to je srećom zaustavljeno, ali od tada su krenuli „štrikati” po Zakonu o radu. Ono što je procurilo u javnost je izgledalo skandalozno – no, nadamo se da su od toga sada odustali.

-Kako vi vidite poziciju radnika danas, pogotovo u svjetlu enormne inflacije i dramatičnog rasta cijena  osnovnih životnih namirnica? Kako preživjeti u takvim uvjetom s minimalcem?

Mi spadamo u skupinu zemalja s najnižim minimalcem, koji je najslabije rastao zadnjih 10 godina od svih usporednih zemalja. Premijer se hvali da je naš minimalac dosegao preko 50% prosječne plaće, ali to je smiješno – jer je naša prosječna plaća na razini slovenskog minimalca, a u Sloveniji nisu cijene života više od naših. Dakle naš radnik će vrlo teško preživjeti jer naša minimalna plaća iznosi tek trećinu iznosa potrebnog za zadovoljavanje temeljnih potreba. Potrebno bi bilo zadužiti Državni zavod za statistiku da kvartalno donosi izračun troškova života – pogotovo uz rastuću inflaciju, te donijeti plan usklađivanja te plaće s troškovima života. Takav zahtjev smo u Saboru i uputili prema Vladi.

-Istodobno s reduciranjem radničkih prava događa se proces ekstremne eksploatacije radnika, pogotovo radnica, od kojih poslodavac zahtijeva da rade ne više jedan posao, nego 3-4 istodobno, pa su prodavačice i čistačice i skladišne radnice, pomoćno osoblje… ili će ostati bez posla? Trgovački lanci u tome su najradikalniji i najbezobzirniji. Kako tome stati na kraj?

Svi negativni pokazatelji – visina plaće, prosjek radnih sati, uvjeti rada i tome slično se na radnicama još okrutnije prelamaju. U nas žene ne samo da imaju niže plaće, da mahom rade u radno intenzivnim industrijama, u trgovini gdje gotovo da i nemaju sindikalne zaštite i tome slično, već se na žene sve više prebacuju i socijalni servisi kojih se država sve više rješava. Briga za djecu, za starije, za nemoćne, sve je to u koroni palo na žene. K tome se iz nacrta ZOR-a koji je procurio u javnost jasno vidjelo da se famozni „rad od kuće” nije mislio urediti tako da ide na ruku radnicima već tako da se na radnike, odnosno radnice, prevali što veći dio socijalnih servisa, sve više rada, uz što manje plaćanja.

-Rad od kuće i nedefinirano radno vrijeme nove su “dosjetke” poslodavaca koji preko leđa radnika štede, bezobzirno kršeći radnička prava. A sve pod egidom pandemije, a i kada su epidemiološke mjere ukinute, ove “mjere” su preživjele. Znači li to da dio troškova rada radnici dobrovoljno preuzimaju kao svoj “režijski trošak” i šute jer ne žele riskirati da ostanu bez posla?

Ne samo troškovi režija – već je u tom tajnom nacrtu Zakona o radu bilo jasno da se uvodi u potpunosti nepredvidiv raspored radnog vremena prema kojem bi radnik praktički trebao biti stalno dostupan, a ukoliko to nije slučaj da ima mogućnost prijeći na pola radnog vremena, naravno uz pola plaće. Tako bi poslodavcima omogućili da na isti broj radnika „prebace” duplo posla, te spriječili potrebu daljnjeg zapošljavanja. To bi jednako „rasteretilo” poslodavce koji imaju višemilijunske dobiti godišnje kao i male poslodavce -drugim riječima pojačala bi se eksploatacija radnika.

– Koje  su ključne promjene ZOR-a za koje se zalaže Radnička fronta?

U sklopu inicijative Za radnički ZOR (https://radnickizor.hr/) za 1. maj izašli smo s niz izmjena i dopuna Zakona o radu koje su proradničke. Najvažniji zahtjevi su: skraćivanje ugovora na određeno s najviše 3 na 1 godinu; automatsko produljenje ugovora o radu na određeno vrijeme trudnici, odnosno roditelju koji koristi rodiljno/roditeljsko pravo, dok traje to pravo; zabrana noćnog rada za trudnice; zaštita agencijskih radnika tako da ukupno trajanje svih ugovora o ustupanju radnika između agencije i korisnika također ne smije trajati duže od 1 godine, te da se na agencijske radnike moraju primjenjivati sva prava iz kolektivnih ugovora, a ne samo visina plaće; skraćivanje radnog tjedna s 40 na 35 sati i jasnije definiranje radnog vremena, skraćivanje prekovremenog radnog vremena, pravo na “isključivanje”; definiranje dodataka u minimalnim postocima (za otežane uvjete rada i prekovremene sate, rad blagdanom); snažnija zaštita sindikalnog djelovanja, zaštita radnika u štrajku; pooštravanje kazni za kršenje Zakona o radu.

Ove zahtjeve ćemo u utorak, 5.ožujka, predstaviti i svim saborskim klubovima, a onda ćemo ih uputiti prema Vladi. U inicijativi sudjeluje 12 sindikata – Novi sindikat, Nezavisni sindikat radnika Hrvatske, Jadranski sindikat, Sindikat prometnika vlakova Hrvatske, sindikat Preporod, RIS i mnogi drugi sindikati koji ukupno okupljaju oko 20.000 članova, a uz sindikate su stale i udruge, političke organizacije (Crveni) i stranke, osim RF-a tu je SRP, a inicijativu su podržali i Možemo i SDP.

-Kako komentirate činjenicu da Plenkovićeva vlada i njezini eksponenti navode kao jedan od svojih velikih projektnih uspjeha, primjerice, projekt Zaželi kojim je , europskim novcem, zaposleno ruralno stanovništvo ( mahom žene )  na čuvanju starih i nemoćnih, umjesto da se država sa svojim resursima pobrinula za skrb o njima?

To je mjera koja prikriva mnoge probleme. Država ukida socijalne servise koji osiguravaju temeljne potrebe starijima i nemoćnima i onda „krpa rupe” tako da prebacuje te servise na nezaposlene žene iznad 50-te koje se ne mogu zaposliti i koje su spremne prihvatiti bilo koji posao za naknadu koja zapravo ruši cijenu rada. Ta je mjera sigurno bila korisna nekim ženama koje su nezaposlene i nezapošljive kao i starijima i nemoćnima koji su na taj način sebi osigurali osnovne potrebe. No realno država je izdala jednu i drugu skupinu – nezaposlene jer je sve manje normalno plaćenih i sigurnih radnih mjesta, i nemoćne i starije – jer je sve manje domova umirovljenika, socijalne zaštite i sredstava za socijalne programe.

-Jesmo li kao društvo generalno u regresu, i u odnosu na radnička prava ( pogotovo ona u socijalizmu ), i u odnosu na društveni i politički ambijent u kojem živimo?

Svakako možemo govoriti o svojevrsnoj društvenoj regresiji, nazadovanju uzmemo li u obzir da je jedna trećina ljudi u socijalizmu živjela u društvenim stanovima, primjerice. Danas je većina mladih osuđena na život s roditeljima do ranih tridesetih, te jedva da mogu očekivati vlastiti stan čak i ako se zaposle. Mnogi radnici mogu samo sanjati osmosatno radno vrijeme – od njih se očekuje da budu stalno dostupni i „uključeni”. Mnogi ne mogu naći radno mjesto. Preko 800 tisuća radno sposobnih ljudi u Hrvatskoj nisu zaposleni – i tu govorimo o onima koji nisu iselili. A iseljeno je 17,6% – preko 400 tisuća ljudi. Oko 25% ugovora su na određeno vrijeme.

Photo by Barbara Trbojević

Tags: ,

VEZANE VIJESTI