Radmila Berić je žena nevjerojatne energije i entuzijazma. U Uzdolju, u općini Biskupija, sa svojim “Ženama kosovske doline” doslovce radi čuda! Ovog trenutka u općini nema nijedne starije osobe koja je u potrebi, a da nema skrb tih vrijednih, empatičnih i svojoj zajednici privrženih žena. No, udruga “Žene kosovske doline” na čelu s Radmilom Berić, ne skrbi samo za stare, nego i za mlade. Za njih organizira brojne edukativne, društvene i kulturne programe, a što je najvažnije, osigurava im mjesto okupljanja i uči ih vrijednostima i zadovoljstvu volontiranja.
U proteklih deset godina otkako je udruga osnovana kroz brojne projekte koje su vodile priskrbile su oko 9 milijuna bespovratnih sredstava zahvaljujući kojima su uveliko poboljšale kvalitetu života posebno starijih stanovnika općine. No, njihov je Educa centar postao i magnet za mlade. 
“Općina u općini”
Prije osnutka udruge nijedna žena u Biskupiji nije bila zaposlena, a trenutno stalni posao ima njih 16. Donedavno je preko udruge radilo čak 40 žena, nijedna žena u općini nije bila nezaposlena! I još nešto: za svoj rad plaćene su vrlo solidno, ističe Radmila Berić, osnivačica i voditeljica udruge. Plaće im se kreću od 3 tisuće kuna do 1.500 eura! Ovisi o vrsti i obimu usluga koje pružaju. Naravno, najviše je plaćena ona koja ima 5-6 nepokretnih štićenika u pelenama i dnevno ih triput obiđe i presvuče. A to zaslužuje svaku kunu koju dobije….
Udruga danas ima ugovor s Ministarstvom rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike za pružanje usluga pomoći u kući, na što su naročito ponosne. Provode projekt poludnevnog boravka starijih osoba u njihovom klubu Ljepša starost, gdje imaju i medicinsku sestru, fizioterapeuta, dnevni boravak s televizorom, sobe za odmor, besplatne tople obroke za najugroženije. Imaju i projekt za mlade “Sačuvajmo život na selu, educirajmo mlade”, u okviru kojeg rade s mladima u općini Biskupija i u Đevrskama, vode školu srpskog jezika. Uče ih nekim informatičkim znanjima, ali i kako napisati zamolbu za posao, životopis i sl. One nešto starije educiraju kako osnovati OPG, kako napisati projekte za poljoprivredu, kako od države povući bespovratna sredstva za samozapošljavanje, kako pokrenuti svoj obrt…”Mi smo tu da im otvorimo misli i da shvate da nije poanta da odu u Njemačku ili Irsku, nego da mogu i ovdje lijepo živjeti. Mnogo djece kod nas volontira, ali i mi smo volontirale da bi došli do ovog što danas imamo”, znakovito poručuje Rada.
Kad vidite što sve rade ove agilne, spretne žene za svoju zajednicu, prvo što vam pada na pamet je da svojim aktivnostima zapravo djeluju kao “općina u općini”. Obavljaju sve one funkcije koje bi po prirodi stvari spadale u djelokrug rada jedinice lokalne samouprave. No, one na to odmahuju rukom.
-Jest, imate pravo, civilni sektor nosi na svojim plećima puno toga što bi trebale jedinice lokalne samouprave, ali mi stvarno imamo sreću zadnje četiri godine s novim načelnikom Milanom Đurđevićem, koji je obrazovan i mudar čovjek, koji vidi i prepoznaje vrijednost onoga što radimo, imamo odličnu suradnju i uvijek ističemo da imamo najboljeg načelnika bez kojega ni sve ovo što mi radimo ne bi bilo moguće- kaže Radmila.
Nepodobna Radmila
A kako je ova priča s udrugom “Žene kosovske doline” u Biskupiji krenula?
-Počelo je prije deset godina, kad sam se sa suprugom i troje djece vratila iz Banja Luke. Uvijek smo nekako bili kao repa bez korijena, tri sina u tri države, fizički tamo, psihički kod kuće u Biskupiji, sve dok se nismo napokon vratili. U jednom trenutku jednostavno sam prelomila- idemo kući, pa što bog da! Nisam se mirila s tim da budemo korisnici socijalne skrbi, ipak imam fakultet. Došli smo s ciljem da ostavimo neki trag, da nešto napravimo za svoju zajednicu. A kako ja ne mogu biti klimoglav bez vlastitog mišljenja, ovako jezičava i osjetljiva na nepravdu, nisam mogla biti podobna. Bilo mi je neprihvatljivo da se o tim ljudima, a ovdje je većinski staračko stanovništvo, i većinski neobrazovano, ne vodi računa 365 dana u godini, nego ih se sjete samo prigodno, na blagdane. To me strašno ljutilo, a to je bio i razlog zašto nisam bila baš podobna u nekim krugovima- priča Radmila, inače nastavnica razredne nastave.
Što to znači da nije bila podobna, za što?
-Pa, imam preko 50-60 odbijenica iz škola u Kninu i Drnišu gdje sam se javljala na natječaje za razrednu nastavu. Uzdolje je na pola puta, 12 kilometara i od Knina i Drniša, i na tom području ima puno područnih škola, ali to je nažalost samo povećavalo broj odbijenica koje sam primala. Na ta radna mjesta su primane učiteljice iz Splita, iako je trošak za školu kudikamo veći. Objašnjenje? Nema objašnjenja. A ja nisam tip koji će ispravljati “krive Drine”. I dan danas kad se pojavi neki natječaj, ja se javim, čisto radi svoje satisfakcije. A kad nisam mogla dobiti priliku da radim u struci, okrenula sam se civilnom sektoru shvaćajući da tu mogu postići čuda- iskreno će.
Kako bilo, Radmila nije bila spremna živjeti od “socijale”, pa je već u ožujku 2013., godinu dana nakon povratka u Biskupiju, osnovala udrugu jer je, kako voli reći, shvatila da je civilni sektor nešto gdje “koliko znaš, toliko vrijediš”. Tada o civilnom društvu i udrugama nije znala apsolutno ništa, kako veli, ali je krenula na edukacije. Vidjela je da se kroz civilno društvo može profilirati ako ima znanje, volju, upornost, a alternativu nije imala. U to vrijeme su živjeli od socijalne pomoći, jer su sve s čim su došli na selo uložili u stoku, mehanizaciju, u ono što je neophodno za život na selu. Shvatila je da se mora samozaposliti. I osnovala udrugu. Prvu u Biskupiji. U selu su joj govorili- “Ma tko će vama dati novce”, nitko nije vjerovao u njih, sve dok nije krenuo prvi mali projekt. A onda su se samo nizali jedan za drugim, pisala je projekt za projektom, i paralelno učila, educirala se, išla na radionice.
Najveća je muka bila naći žene za početak, za osnivanje udruge. A dovoljna su samo tri člana…
Udruga je bila moja alternativa, moj posao…
-Pozvala sam dvije mlađe žene i kažem im: Znate kakva je situacija u selu: “Imam jesti, imam piti i čekam kad ću umrijeti”. Tako funkcioniraju naši stari. Hoćemo li se i mi utopiti u to i svakodnevno slušati jadikovke, njihovo kukumakanje, ili ćemo se trgnuti? Pa, dobro, kažu one. Bukvalno su mi rekle: evo ti naše lične, reci što trebamo potpisati i nemaj nas ni u što miješati. I tako je krenulo. Tko zna koliko sam puta odlazila u Šibenik radi upisa u registar naše udruge, sve dok mi službenica nije rekla: “Slušaj Rado, ne mogu te više gledati da dolaziš, da se patiš, sjedni tu da to odradimo kako treba”.
Ta moja silna želja da nešto napravim bila je lokomotiva. Ja nisam imala alternativu, nisam udrugu vidjela kao neku svoju razbibrigu, meni je trebao posao. Moja je filozofija bila, sve je to lijepo, možemo se družiti, ići na izlete, sve je to super, ako ja imam posao. Ali, ako nemam ni pet kuna djetetu za užinu, nije mi ni do druženja. E, tako i danas funkcioniramo: prvo posao, pa onda druženje, volontiranje itd. Eto, tako smo krenule: ja i dvije lične karte! Te dvije žene koje su, uz mene, bile članice, apsolutno nisu razumjele što se tu i kako radi. Ali, kad smo dobile prvi projekt za starije osobe, koji smo provodili u Biskupiji, u jednoj prostoriji koju smo dobile od mog rođaka na korištenje, i krenule doslovce na kartonskim kutijama, stvari su se počele mijenjati…
Godinu dana kasnije, općina im dodjeljuje jednu staru zgradu na korištenje, u zaseoku Riđane, i danas je tu moderno opremljen i uređen Educa centar udruge Žene kosovske doline. Pomogli su im sunarodnjaci iz dijaspore s nekih 10-15 tisuća kuna, čime su kupile boje, alat i dale se u posao. Same su ogulile zidove, obavile sve komunalne radove u zgradi, a pet prikolica šute im je traktorom prevezao jedan sumještanin. Dva mjeseca su svakodnevno dolazile i čistile, čistile, čistile, a Radmila je paralelno s tim pisala projekte. Sa svakim novim projektom koji su dobile, uredile su dio prostora, kupile dio inventara, na uštrb svojih plaća ulagale su u Centar, što čine još i danas. Čak ni tada nitko nije vjerovao u njih, kamoli da će tu opstati i ostati.
Prvi milijunski europski projekt!
A onda su dobile prvi milijunski europski projekt kroz koji su im bile osigurane plaće na dvije godine. Bio je to projekt Zaželi s kojim su prve u Šibensko-kninskoj županiji krenule. Briga za stare i nemoćne. Ali, nikad nisu bile samo na jednom projektu, jer Radmila uvijek razmišlja unaprijed, što kad jedan projekt završi, što će sa ženama, kako će im plaće osigurati. I bogme, evo već deset godina u tome uspijeva …
Na prvom projektu, 2013., samo pola godine, jedino je Radmila bila zaposlena, ali ubrzo se situacija preokrenula, započele su s javnim radovima i na njemu se zaposlilo deset žena kao gerontodomaćice, a Radmila, kao voditelj projekta, nije imala plaću, ali je i dalje sve to administrativno vodila. To je bila preteča projekta Zaželi. A onda su krenule s projektima za mlade, s kampovima, ljetnom školom srpskog jezika, jer su djeca većinski pripadnici srpske nacionalne manjine, i to im je bila prilika da mogu povući neka sredstva i iz Srbije. Samo u dvije godine pandemije nije bilo ljetne škole. Mladi koji se redovito okupljaju u Centru izdaju i svoje novine- Bac’de oko. Tako su ih nazvali, kao da vam žele skrenuti pažnju da pogledate što to oni pišu. Da malo “bacite oko” na te njihove uratke. Imaju u Centru i stroj na kojem ih štampaju. Svaka kuća u općini ima svoj primjerak.
-U Centru uvijek imamo projekte za stare i projekte za mlade. Imamo projekt “Ljepša starost” u okviru kojeg starije osobe dovodimo u Centar na poludnevni boravak, tu imaju i fizikalnog terapeuta i medicinsku sestru, mogu se družiti s ostalim korisnicima, imamo i sobe za odmor, a osiguran im je i topli obrok, jer smo dobili i kuhinju u kojoj pripravljamo obroke koji se konzumiraju u Centru, ili ih nosimo na kućna vrata onima koji su najugroženiji, zdravstveno i materijalno. Deset godina smo već partner Ministarstvu socijalne politike za pomoć u kući. I to je trajni angažman, stalni posao za 16 žena. Neke od njih rade u kontinuitetu već osam godina. S Ministarstvom imamo ugovor za pružanje usluga, a Centar za socijalnu skrb odlučuje koliko puta treba neku baku obići i na temelju broja usluga šaljemo fakture resornom ministarstvu. Sada je tome pridodana i hrana za najpotrebitije, a trošak pripremanja i distribucije hrane nam treba refundirati Ministarstvo. Trenutno imamo 30 obroka, no, zasad još nijedan nije preko Ministarstva, nego preko projekta Ljepša starost. Nismo ni na budžetu općine ni županije, ni crkve ni stranke- zadovoljno će Radmila.
Tihi bojkot…
Općini se obrate za pomoć samo kad više nemaju kud. “Jer , mi smo ponosni Bukovčani“, kaže Radmila. No, što god im treba, općina je spremna pomoći. Tako je bilo i s kuhinjom u Centru. Napisale su projekt s određenim troškovnikom, ali ga je Ministarstvo prepolovilo. -Kažu mi : ili uzmi ili ostavi. Tu nije bilo novaca za opremanje kuhinje, pa smo se obratile načelniku općine, i na kraju je općina isfinancirala cijelu kuhinju, tako da mogu reći da s načelnikom Milanom Đurđevićem imamo tako lijepu suradnju da bi je drugi trebali od nas prepisati- reći će predsjednica udruge Žene kosovske doline.
Lani su, priča Radmila, prvi put sudjelovale u projektu prekogranične suradnje s općinom Drvar. Radile su rasvjetu na sportskim terenima koji su izgrađeni 80-ih godina u vrijeme Olimpijade u Sarajevu. Sada ide druga faza radova. Paralelno, od općine su dobile staru školsku zgradu u Uzdolju i odlučile je očistiti za još jedan svoj projekt. Radmila je nedavno kontaktirala načelnika i oko mogućeg projekta s općinom Grahovo s kojom njezina udruga ima vrlo dobru suradnju.
Ni to nije sve, jer Žene kosovske doline imaju i tripartitni sporazum o izgradnji dječjeg vrtića u Biskupiji.
-Želimo napraviti pravi ekološki vrtić, s vrtom i životinjama, učiti djecu ekologiji, zaštiti prirode, ljubavi prema životinjama. Moja je filozofija da mi moramo biti posebni da bismo bili općeprihvatljivi. Nije bitno što smo po nacionalnosti i vjeri, nego da smo specifični po onome što radimo, i onda si općeprihvatljiv, neovisno da li se krstiš, križaš ili klanjaš- veli Rada i dodaje:
–Dalmatinska eparhija nam je dala prostor, zgradu jedne male škole koja odavno nije u funkciji, zemljište, općina izvodi građevinske radove, a mi smo od Vlade Vojvodine isposlovali novce za opremu i već je kompletna u skladištu. Vrtić, vjerujem, kreće s radom od 1. rujna. Radovi su pri kraju. Kapacitet je 25 djece, s tim da mi u našoj općini imamo 15 dječice. Već je spremno 25 krevetića za djecu od 3-7 godina starosti.
I tako projekt po projekt, udruga kao da supstituira općinu u nekim njezinim funkcijama. Ali za Radmilu, je, kako ističe, najvažnije da njezina udruga mijenja fizionomiju i standard života u zajednici, da u tom odnosu udruga- općina nitko nikoga ne zloupotrebljava, nego u sinergiji čine uvijek više i bolje. Ponosna je na činjenicu da su jedina udruga koja je dobila licencu i ugovor s Ministarstvom za pripremu i podjelu toplih obroka. Inače je nepisano pravilo da je to posao Crvenog križa i Caritasa, kaže. Radine gerontodomaćice djeluju na širem području Šibensko-kninske županije: pokrivaju općine Biskupija, Kistanje, Ervenik, Grad Knin. Ali, boli je što u tom sektoru socijalne skrbi, umjesto pohvala i potpore, doživljavaju tihi bojkot. Kad su dobile ugovor s Ministarstvom za pripremu toplih obroka plakala je od sreće kao malo dijete, a u Centru za socijalnu skrb su bili šokirani da im je to uspjelo…
Rada i Milan, sinergija i harmonija
Odnedavno je s jednim prijateljem iz Đevrsaka, koji vodi udrugu Naša kuća, pomogla da se i tamo otvori centar u kojem bi se provodile slične aktivnosti kao i njihovom Educa centru, rad sa starijima i s djecom. Već pola godine i tamo organiziraju školu srpskog jezika. Opremaju Parohijski dom koji su dobili na korištenje i sad prikupljaju novac za opremanje učionice, a na nastavu dolazi 26-toro djece iz Nunića, Skradina, Varivoda, Kistanja, iako same Đevrske realno nemaju više od 5-6 đaka.
Radmila priča kad je došla u Đevrske kao pomoć i potpora kolegi, odmah je krenula priča:”Eno ih, stvaraju stranku, satrat će nas”. A pogotovo zato što se prije 6-7 godina kandidirala kao nezavisna za načelnicu općine, bez zaleđa stranke ili čak udruge.
-Ali, kakvu sam ja emotivnu kalvariju proživjela samo zato što sam pokazala zube SDSS-u, to je nevjerojatno. Glavne političke strukture išle su od kuće do kuće, a žene kojima sam ja dala posao i kruh u ruke, okretale su se sve od mene. Imala sam sreću što je za načelnika izabran Milan Đurđević, jer da je bilo koji drugi, to mi ne bi oprostio, jer ja sam na izbore išla kao protukandidat njemu, a on je također SDSS-ov. Nisam ga dotad poznavala, on je došao iz Srbije da se kandidira što me iznenadilo. Dođe netko iz Beograda i kaže “ja ću biti načelnik”. Niti tu imaš porodicu, niti si oženjen, nemaš djece, tu ne živiš i sad odjednom dolaziš da bi bio načelnik. To me užasno ljutilo.
Ali, to je bio pogrešan dojam, jer Milan je došao iz istinskih poriva, da nešto pridnose svojoj zajednici. Kad je pobijedio rekla sam kako ovi u općini imaju sreće jer su dobili Radu samo u muškom tijelu i malo mirniju. Danima je dolazio da čuje moju stranu priče. Jer, iako smo i tada kao udruga zapošljavali 15 žena, to je po nekima sve trebalo uništiti, zatvoriti i istjerati odavde. Milan je stao u našu zaštitu i bukvalno rekao. Ne! I sada, kad smo dobili ugovor s Ministarstvom, ja bih htjela da to radimo i za druge općine, za Kistanje, Ervenik , Kijevo, Prominu i Civljane. Da im pokažemo što mi to radimo dovela sam ih jedan dan sve ovdje na ručak kod nas. Bio je i načelnik, i on im kaže: Evo, ništa, ja samo hoću da kažem da vidite da se može. Ja i Rada smo prije pet godina bili suparnici, a evo sada radimo zajedno fantastične stvari. Ne mogu vam opisati koliko je meni lako biti načelnik kad ja vidim što sam pomogao i u što sam pomogao. Rade se ne trebate bojati, Rada je dobar radnik i ništa više, zato joj samo pružite ruku. Eto, to sam vam ispričala, veli Radmila, da vidite koliki je problem taj golemi ego naših političkih struktura, koliko smo jadna mala zajednica, a oni imaju određenu moć, određene mogućnosti, i da samo prepoznaju to što radimo, svima bi bilo lakše.
U vrtić besplatno, u srednju školu sa stipendijom
U Biskupiji ima oko stotinu djece, od “pelena do srednje škole”, kaže. Nažalost, škola je davno zatvorena, a kad je država 2009. obnavljala masovno škole, pa uredila i onu u Kosovu, a u to vrijeme je bilo 75 osnovnoškolaca u Biskupiji, danas ih je 57, tadašnji načelnik Dane Berić je rekao: Pa što ima veze, neka djeca idu u Knin u školu. I tako je do danas…
Zanimljivo je da općina Biskupija za svu vrtićku djecu plaća punu cijenu smještaja, a svaki srednjoškolac i student koji ne pohađaju nastavu u Kninu ima od općine stipendiju. Općina novac transferira Privredniku i svi biskupijski srednjoškolci su Privrednikovi stipendisti, neovisno o uspjehu.
Žene kosovske doline školu sada obnavljaju za potrebe kulturno-društvenog centra jer Uzdolje nema ni mjesni odbor, ni prostor za “sedminu”, ništa, a selo veliko. Kako zasad nema ništa od škole, općina je zgradu dala na korištenje udruzi da bi mogli aplicirati za projekt velikog izvaninstitucionalnog, multifunkcionalnog centra za starije. Bila bi to kombinacija poludnevnog i cjelodnevnog boravka s kuhinjom i svim mogućim uslugama, od manikure, pedikure, vešeraja. Bukvalno, priča Radmila, vozilo ujutro dođe po baku, dovede je od kuće u Centar gdje ima doručak, odmor, druženje, sve što joj treba, i navečer je vrati kući. Jer je generalno za državu najveći trošak platiti smještaj u Dom. Projekt su koncipirali kao petogodišnji, s tim da bi ga po isteku mogli transformirati u Dom za starije. Općina je imala gotov glavni projekt i ovo je vjerojatno jedini slučaj da je netko aplicirao s glavnim projektom. No, pola alokacije potrošeno je za velike gradove i onda su im rekli da više nema novaca… Tako je sada taj projekt na čekanju- nevoljko će Rada.
Ali, bit će toga još, Radmila ne prestaje pisati projekt za projektom, nema natječaja na koji se ne javlja njezina udruga, nema prilike koju će Žene kosovske doline propustiti.
Vladika Nikodim i vojvođanski “ministar”
–Kad smo krenule s projektom škole srpskog jezika prije 6-7 godina, sretnem u manastiru Lazarica vladiku Nikodima. Poslije liturgije požalim mu se kako nemamo odgovarajuće literature za nastavu, pitam ga ima li kakav kontakt u Srbiji. Imam super drugara u Novom Sadu, veli mi vladika, spojit ću te s njim. Ja računam neki knjižničar ili slično. I dođem svojima u Busije, blizu je, baš bi mogla do Novog Sada, do onog vladikinog kontakta. Nazovem ga, kažem da bi mi trebala literatura za rad s djecom, dodam kako toga ima Zavod za udžbenike, pa ako bi mogao pomoći. Može, kaže on, samo morate doći k meni u Novi Sad. Ja zapela da može i poslati, no on inzistira. U redu, kažem, gdje moram doći. U Vladu Vojvodine– odgovori naš donator, a ispostavit će se i- ministar! Bila sam šokirana. Odem k njemu, oduševi ga naš entuzijazam, i već za nekoliko mjeseci dođe s vozačem u Biskupiju i dovuče svu silu knjiga, postera, svega. Otad imamo izvanrednu suradnju- kazuje Radmila.
Vučićeva zlatna medalja
Radmila Berić je nedavno u Beogradu od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića odlikovana zlatnom medaljom za zasluge u očuvanju kulturnog i povijesnog identiteta Srba u Dalmaciji. U Hrvatskoj se još nitko nije sjetio odati joj priznanje za ono što sa svojim Ženama kosovske doline radi. Peče li je to da je odlikovana u Srbiji, ali ne i u svojoj, hrvatskoj državi?
O tome nije razmišljala dok joj njezina prva mentorica, Rada Mužinić iz Splita, iz Zaklade Kajo Dadić, nije na to skrenula pažnju.
-Čestitam ti na medalji, ali samo da ti kažem da sam strašno žalosna što te tvoja zemlja nije odlikovala- rekla mi je kad me nazvala. Možda će i doći to vrijeme. Lijepo je kad se rad vrednuje i nagradi, ali mi nećemo ništa manje raditi ako nagrada nema- poručuje Radmila.
