Ako Andrej Plenković ne može u HDZ-u kojeg predvodi, naći ni tri kvalitetna ministra, čistih biografija i neupitnog morala, kako bismo uopće mogli vjerovati da ta stranka i njezini “stručnjaci” mogu provesti najtežu od svih reformi- reformu pravosuđa? Uostalom, hrvatsko pravosuđe je rezultat i posljedica gotovo tridesetogodišnje vladavine HDZ-a. Prema tome, ma koliko Plenković najavljivao reformu, ona nije moguća u uvjetima potpuno hadeizirane Hrvatske, za nju ova Vlada nema kapaciteta, a bogme ni volje. Pa pod egidom reforme, HDZ zapravo nudi set novih zakona koji plitko, s površine, kozmetički mijenjaju potpuno zapušteni sustav sudbene vlasti. A to je čisti ćorak kojim smo se poslužili i 2013. za potrebe ulaska u EU…
Svojom najavljenom reformom nije nikoga impresionirao niti zavarao. Dakle, cilj nije postigao. Jer je cilj bio obmanuti, prodati rog za svijeću. Kao i uvijek, jer to je dio njegovog karaktera, Plenković je podcijenio oponente, nepristrane pravne stručnjake, per fin, i javnost. Znanje njegovih kvazireformatora nije postalo veće time što je oporbu optužio za neznanje i nerazumijevanje problematike. Diskvalificiranje drugačijeg mišljenja nikad nije pridonijelo uvjerljivosti onog preferiranog. Pogotovo ako ga zastupaju isključivo ljudi, makar i iz struke, bliski stranci na vlasti, koji snishodljivo više računa vode o tome kako ugoditi Plenkoviću i HDZ-u negoli kako reorganizirati sustav da bi bio djelotvorniji i funkcionalniji.
Ignoriranje Vrhovnog suda
Prvi apsurd ove “reforme”je činjenica da u njoj ni na koji način ne sudjeluje predsjednik Vrhovnog suda, samo zato što je to Radovan Dobronić, što samo pokazuje stupanj uskogrudnosti ove vlade i njezin besprizorni voluntarizam. Zato što Dobronić nije izbor HDZ-a, nego odioznog im šefa države Zorana Milanovića, on je ekskomuniciran iz rasprave i pripreme reformskog paketa. Što je prvorazredni nonsens!
I kada Dobronić izjavi da samo skraćivanje rokova trajanja parničnih postupaka neće riješiti problem, jer su rokovi samo dio, a ne cijeli problem hrvatskog pravosuđa, Plenković optuži Vrhovni sud da je protiv uvođenja rokova. Što, tvrdi Dobronić, nije točno. Rokovi su ionako instruktivni, VS nema ništa protiv da se definiraju rokovi, ali to samo po sebi, problem neće riješiti. A neće ga riješiti ni to permanentno mijenjanje zakona koje je u Hrvatskoj postalo svojevrsni tik, pogotovo HDZ-ovih vlada, koje i sporost u rješavanju predmeta na sudovima vide isključivo kao “grešku u zakonu”.
-Pokušaj da se samo izmjenama Zakona o parničnim postupcima riješe ovi problemi predstavlja veliko pojednostavljivanje stvari – pogrešnu dijagnozu, koja, jednako kao u medicini, neće dovesti do izlječenja pacijenta- poručio je čelnik VS-a Plenkoviću.
A ministar pravosuđa Ivan Malenica, uvjeren da promjene što više zakona znače tim veću i uspješniju reformu, brzo upozorava kako se mijenja cijeli set zakona, a ne samo ZPP. I pritom, očito nedovoljno svjestan značenja i težine svojih riječi, dodaje da ne zna koliko je predsjendik Vrhovnog suda upoznat s aktivnostima koje ministarstvo poduzima, dakle, možda nije vidio cjelokupnu, širu sliku onog što ministarstvo radi. Da jest, veli Malenica, možda bi drugačije mislio.
Nevjerojatno je da to izjavi ministar pravosuđa i da pritom ne pokaže ni najmanjeg znaka nelagode. Zašto predsjednik VS-a ne zna što Malenica & com. rade na reformi pravosuđa i kako se to uopće moglo i smjelo dogoditi? Kako to da nikome u Vladi nije bilo ni s onu stranu pameti da bi predsjednik Vrhovnog suda neizostavno morao, već po prirodi svoje funkcije, biti uključen u reformske aktivnosti? Ili je planski isključen jer nije dio njihove “ekipe”…?!
Neprekidno mijenjanje zakona nije reforma!
Dobronić sada kao vanjski promatrač komentira reformu bez reforme, kritizirajući to permanentno mijenjanje zakona, svakih godinu, godinu i pol dana, čime se izaziva pravna nesigurnost i kod građana, i kod investitora, ali i nerijetko zbunjenost aktera u pravosudnim postupcima koji više ne mogu razabrati po kojem se zakonu postupak vodi.
Kako to slikovito kaže sudac Dobronić,” ako svake godine mijenjate propis kako se voze automobili, pa jedne godine kažete da svi voze desnom stranom, a nakon dvije godine kažete da se mora voziti lijevom stranom, treću godinu ljudi više neće znati koji propis je na snazi”, jer ili ne valja zakon ili ga nevješto primjenjuju suci. A to vodi u karambol. U sustavu… Svakako, to ne može biti reforma, složit će se šef VS-a, reforma o kojoj govore Plenković i Vlada samo je floskula bez pravog sadržaja.
Poznato je da se hrvatski sudovi zatrpavaju novim predmetima, kojih je godišnje i desetorostruko više negoli bi bio normalan priljev, a istodobno, napominje Dobronić, ima malih sudova na obali koji imaju i 30-40 predmeta starih po 20 i više godina.
-Takvi podaci diskreditiraju sudove pred građanima i međunarodnom javnosti- smatra šef Vrhovnog suda, dodajući kako su takvi podaci potpuno neprihvatljivi. – Oni ukazuju na probleme u vođenju sudova, dezorganizaciju, slabu raspodjelu predmeta. Mislim da je jedan od uzroka taj što se jedan dio tih spisa zagubio u sistemu, jedan dio su doista tvrd orah gdje postoje neki činjenično-pravni problemi, velik broj stranaka, moguće i loše zastupanje. No bez obzira na uzrok, to moramo riješiti- smatra.
Samo to nitko još nije proveo, nitko taj imperativ pred sudove nije postavio. Jer su suci kasta za sebe, jedan hermetični svijet zatvoren i zaštićen od vanjskih utjecaja, samodostatan i nedodirljiv. Čemu je u dobroj mjeri kumovao i izbor sudaca u trajno zvanje čime ih se učinilo de facto nesmjenjivima. Neovisno o njihovoj kvaliteti rada i učinkovitosti.
Cinične optužbe na račun oporbe
Drugi apsurd u najavljenoj reformi je da premijer kontinuirano proziva oporbu kako ništa ne radi, kako je njihov doprinos reformama ravan ništici, a istodobno nijedan jedini prijedlog oporbe nije spreman prihvatiti, čak ni u interesu općeg dobra i što kvalitetnijeg pravosuđa. Ne samo da je to uskogrudno politikantstvo i plitko strančarenje, nego je i neinteligentno.
–Prijedlozi koji se nude kao revolucionarna rješenja za reformu pravosuđa su rezultat nepoznavanja sustava i neznanja. Neovisno o strahu oporbe, trenutnoj zabrinutosti Vrhovnog suda i kritici, mi ćemo ovu reformnu braniti, od nje nećemo odustati, jer je to obveza koju imamo prema hrvatskim građanima- kratko uzvraća kritičarima Plenković, bez i najmanje volje da ovako važnu reformu za hrvatsko društvo i državu donese u širokoj raspravi, uz uvažavanje i drugih, nehadezeovskih mišljenja.
I doista je cinično, kako to primjećuje Ivana Kekin iz Nove ljevice, da”premijer koji je na čelu stranke koja gotovo neprekidno vlada 30 godina, u zemlji u kojoj je pravosuđe rak rana i to upravo zato što je neučinkovito, nepravedno i neefikasno, optužuje oporbu da daje neučinkovite prijedloge.” Doista, otkud mu pravo na to? Sve prijedloge koji dolaze iz oporbenih klupa Vlada odbija, a da u meritum prijedlgoa i ne ulazi, jer su joj neprihvatljivi već po tome što su opozicijski.
Kako takva Vlada može provesti ijednu, kamoli reformu pravosuđa čijem je rasulu godinama suflirala, pretvarajući ga u instrument svoje razorne politike? Oni koji su sudbenu vlast podrivali radi egoističnih ciljeva svoje stranke i njezine reprezentacije, proizveli su i suce koji besramno uzimaju mito, druže se s osuđenim kriminalcima, okupljaju u suspektnim klubovima, drže u ladicama predmete koji kompromitiraju vladine ministre i ine bliske suradnike, zataškavaju afere, arhiviraju skandale… Što bi tu oni sad reformirali, nakon štom su tako uspješno stvorili?
Hrvatska je 2013. poglavlje ( 23. ) pravosuđa, s puno muke, zadnje zatvorila i ušla u EU. Ali pravosuđe nikad nije reformirala, samo je zakonodavstvo, s figom u džepu, prilagodila europskom. A istu takvu “reformu” podmeću nam i danas. Više od toga HDZ niti zna, niti može, a i ne želi.
Ilustracija
