U godinama hrvatske samostalnosti uz privatizacijski kriminal, otimačinu društvenog i državnog vlasništva u ime tzv. interesa te iste opljačkane države, novi primitivizam kao etablirani stil ponašanja kvazielita stasalih u turbulentnim ratnim i poratnim godinama bezakonja, nacionalizma, šovinizma i klerofašizma, zločina bez kazne i potpunog urušavanja postojećeg sustava vrijednosti, nastala je nova društvena stratifikacija čije su privilegirane slojeve činili glavni akteri društvenog i političkog života države u nastajanju. Što je država bivala siromašnija, ekonomija jadnija, to su korifeji tuđmanizma i kastinskog croatizma, postajali moćniji i bogatiji. Za mnoge od njih ulazak u politiku je bio poput ulaska gladnog djeteta u dvorac od čokolade. Milan Bandić je bio samo jedan od stotina ili tisuća takvih, koji nisu imali ništa kad su ušli u politiku, a ubrzo su prigrabili sve …
Danas slušamo patetičnu, neinteligentnu kuknjavu Bandićeve udovice koja javno ispovijeda svoju “tešku životnu situaciju” u kojoj se našla nakon naprasne smrti supruga, sa šest tisuća i osamsto kuna mirovine, a samo je režijski troškovi stoje 6000 kuna. Pritom, ucviljena udovica živi u golemom stanu koji su Bandićevi dobili spajajući dva, jer im u histeričnom napadu megalomanije jedan nije bio dovoljan, ili dovoljno kompatibilan sa statusom kojeg su uživali. Besramne su njezine žalopojke, uz sve nekretnine i pokretnine koje je za života Bandić, eufemistički rečeno, suspektno nagomilao, da će ostati bez ičega, da će biti kruha gladna. Da će joj ovrhom odnijeti i krov nad glavom, da će biti žrtva pohlepe vlastitog supruga čiji će joj milijunski dugovi pasti na leđa. Nije li rješenje- rad?
“Plati koko što si pozobala”…
Zar je stvarno računala na empatiju, solidarnost i razumijevanje publicuma?! Nije li ta vrla gospođa godinama uživala u svim blagodatima kojima je zasipao njezin neutaživo “gladni” muž čija se imovina danas procjenjuje na najmanje 20 milijuna kuna?
Je li ga ikad pitala kako je zaradio novac za kuće, vikendice, zagrebačke stanove, hercegovačka imanja, umjetnine i svu silnu imovinu koju je javno zatajio, a stvarno imao i s obitelji, ako ne sve, ono veći dio – dijelio? Zar joj nije bilo sumnjivo da njezin pravedni, čovjekoljubivi i darežljivi, socijalno osjetljivi suprug sve to ima samo od plaće? Naposljetku, zašto je pristala na lažirani razvod braka kojim je osiguran još jedan od stanova Bandićevih? Nije li je s Milanom upravo gomilanje imovine, ta nekretninska pohlepa, povezivala više od mnogočega drugoga što ljude drži u braku? Još lani je, piše 24 express, iako nema formalnih prihoda, kupila stan od 70 kvadrata , nakon što je prodala bakin stan otkupljen 1997. temeljem lažne, fingirane rastave braka! Nije li i ova žalosna udovica samo druga polovica iste priče, priče o partnerstvu koje je počivalo na zajedničkom, materijalnom interesu?
Nije se teško sjetiti kakvu je filozofiju života taj pravednik među političarima, koji je volio delati više od ičega, pogotovo dok ga prate kamere, promicao već u svome prvom mandate. Kada je, pod utjecajem alkohola, skrivio prometnu nezgodu, a policajcu koji ga je zbog prekršaja u prometu zaustavio, takvu drskost, taj “smrtni grijeh”, otkazom naplatio. Ili, kada je ponosno, a istodobno skorojevićevski razmetljivo, govorio da je svojoj kćeri za maturu poklonio novog novcatog peaugeota, što bi, podučavao je sve one “krive” očeve koji to ne čine, trebao učiniti svaki “pravi otac”.
Ni mjere, ni pameti!
Bandić nije imao mjere, htio je sve, nikad mu nije bilo dosta, kao da se materijalnih dobara nije mogao zasititi, kao da izvorno siromaštvo u kojemu je odrastao nije mogao zaboraviti, ono ga je pratilo i u bogatstvu, i u moći kao prijetnja, kao kletva. Znate ono kako se kaže: Dabogda imao pa ne imao! Bandić danas više nema ništa, čak ni život. Njegova Vesna ima štošta, ali nema mjere i pameti! Da ima, ne bi poput kakve uboge ženice koja je smrću supruga ostala na cesti, bez prihoda i krova nad glavom, cvilila na sav glas kako ne može ni režijske troškove podmiriti. Pa gdje je ojećaj mjere i dobrog ukusa, zar nema nimalo pristojnosti?!
To je taj kvarni ljudski soj koji se lako dade uvjeriti da ga blagostanje po prirodi stvari pripada, pa kad ga neki događaj načne, potpuno se raspameti. Jer, oni ne samo da ne znaju živjeti s malo, oni ne znaju prihvatiti ni manje od onoga što su imali. Pa i najmanji udar na svoj nezasluženo visoki standard doživljavaju kao nasrtaj na osobni integritet i dostojanstvo. Za njih je skroman život, nekmoli siromaštvo, nedostojanstven.
Vesna Bandić, čini se, misli da će javnost na njezine suze “pasti”, da će joj povjerovati kako joj je suprug doista “ostavio samo problem”, da je bez novca i bez sredstava za život. Jer, navodno je novac povjerio prijateljima na čuvanje. Teško. Vjerojatno bi se u toj situaciji i stvarno razvela, što bi joj donijelo pola bračnih stečevina, prije negoli prihvatila da , nakon toliko godina braka, Bandićev imetak dijele drugi.
Prije će biti, s obzirom na tvrdnje kako je uzimao ogromne količine lijekova jer mu je zdravlje bilo ozbiljno ugroženo, o čemu se često i javno spekuliralo, da se i za najgoru opciju na vrijeme osigurala. Utoliko se jadikovka Vesne Bandić doima krajnje neiskrenom, unaprijed smišljenim manevrom kako bi obranila ono što joj pripada. Dok tvrdi da nema ništa, ni za porijeklo sumnjivih Bandićevih stečevina ne može odgovarati, a niti joj se što ima ovršiti. Naivna je to, socijalno neinteligentna i potpuno promašena priča kojom je Vesna postigla jedino kontraefekt. Umjesto očekivane sućuti javnosti dobila je njezin prezir.
A nije jedina koja se latila krivog alata kako bi u javnost posredovala lažnu sliku o sebi. Ne bi li izazvala sažaljenje, razumijevanje, poštedu od javne osude. Mirjana Sanader je svojevremeno šutke podnijela pad svoga gramzljivog muža, iako joj je sva imovina blokirana, osim eventualno one koja nije prijavljena i otkrivena. Nije se ispovijedala ni javno ronila suze zbog zlehude sudbe koja ju je snašla i bacila u – “besparicu”. Imala je i svoj posao, svoju plaću, ali i dovoljno pameti da shvati kako joj je potrebnija medijska izolacija negoli promocija.
A da je živjeti od poštenog rada?
Svojevremeno je i jedan dalmatinski dožupan kada je gubitkom pozicije ostao bez privilegija osuo drvlje i kamenje na svoju ( HDZ ) stranku koja ga je “jadnog” ostavila na cjedilu, nezbrinutog, neuhljebljenog. Doslovce- na ulici. I začudo, kod nekih je i probudio sućut. Ljudi nisu tako sumnjičavi da bi istraživali “čovjeka u nevolji”. Skloniji su “odbačenom” na prvu povjerovati. Da bi se ispostavilo kako je “nezbrinuti” kadar i svoju dotadašnju karijeru više nego solidno materijalizirao. Da mu ni ptičjeg mlijeka, zapravo, ne fali. Na kraju se i stranka “posula pepelom” i nakon što je javno prokazao kao maćehu prema “svojim ljudima”, brzo ga uhljebila u skladu s njegovim očekivanjima – dobra pozicija i nikakav rad. A oni koji su mu povjerovali, s njim suosjećali, bili su opako izmanipulirani.
I tko zna koliko je takvih, poput spomenutog dožupana ili Bandićeve Vesne, koji i ne pomišljaju sami tražiti posao, sami se za svoj život pobrinuti ili nedaj bože živjeti od poštenog rada. Za njih se netko drugi mora pobrinuti. Njih se ne može u skromnosti ostaviti, niti njihovim stvarnim sposobnostima prepustiti.
Tko zna, možda ćemo uskoro čitati sličnu patetičnu storiju Vidoševićevih, jer, ako je Nadan krao, njima nije ništa dao. Niti su oni imali pojma o onome što i kako čini, ponajmanje da bi u tome sudjelovali. Oni su samo zajedno s njim u suspektnom novcu uživali, ne pitajući odakle dolazi, jer im je jedino bilo važno da redovito pritječe. A sutra će sa sebe stresti svu odgovornost za pokrivanje eventualnih nezakonitosti i nelagalnog stjecanja novca, nekretnina, umjetnina, i kojekakvih skorojevićevskih perverzija i trofeja na koje se, naposljetku, nabodu do kosti.
