Milorad Pupovac, zadnjih nekoliko dana najtraženija, a činilo se i najskrivenija politička persona, oglasio se danas iz Vukovara gdje je, u povodu godišnjice Mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijeme sudjelovao na sjednici SNV-a i Zajedničkog vijeća općina Vukovar. -Ne žalim što sam išao na akademiju obilježavanja dana RS-a jer ništa u mojim namjerama nije bilo da bih trebao žaliti. Moje prisustvo nije imalo politički karakter niti karakter slaganja ili neslaganja s ljudima koji vode žestoke polemike o tome kako bi trebala biti ustrojena BiH- izjavio je, želeći s kontroverznog posjeta Banja Luci, 9. siječnja, na neustavni praznik Republike Srpske, skinuti sve političke konotacije. No, Pupovac je neprijeporno političar, i njegova pojava na nelegalnoj prazničkoj proslavi neminovno ima politički značaj i političke reperkusije.
Podvojena ličnost
Pupovac je usuglašen s premijerom Plenkovićem, pa navlas istim riječima ponavlja da u Banja Luci nije bio kao član vladajuće koalicije, nego kao predsjednik Srpskog narodnog vijeća. I to iz zahvalnosti prema institucijama RS na pružanju humanitarne pomoći srpskim stradalnicima (nakon Bljeska i Oluje, i napose nakon potresa na Baniji ). Ali, avaj! Političar je uvijek političar, član vladajuće koalicije, zastupnik u državnom parlamentu ne može biti nepolitička osoba, i to umjetno, pragmatično i prigodničarsko razdvajanje funkcija ne ide. Ma koliko se Pupovac ponašao kao podvojena ličnost, u Banja Luci čelnik SNV-a, u Hrvatskoj šef SDSS-a i član parlamentarne većine. Ne funkcionira to tako…
Došao je baš u povodu neustavnog praznika Dodikove paradržave, kako reče, jer je bio pozvan! Zaboga, zar se baš svaki poziv prihvaća, zar se baš svakoj prigodi odaziva, pa makar time i davali legitimitet jednom nezakonitom, institucionalno osporenom prazniku s kojeg se šalju nacionalističke i separatističke poruke isključivosti, mržnje i netolerancije?!
-Ne vidim razloga za žaljenje zbog toga. Vidim razloga za žaljenje što neki ljudi vide problem u suradnji s jednim entitetom. Ova mirna reintegracija bi trebala biti dokaz našem doprinosu miru i našoj želji da mir ne vlada samo u Hrvatskoj nego i u drugim zemljama koje tog mira u dovoljnoj mjeri nemaju- rekao je Pupovac novinarima u Vukovaru, prilikom susreta na koji se čekalo od spornog 9. siječnja kao na neku vrst otkrovenja. Ništa eksplicitno o porukama s banajalučke pozornice nije kazao, ni na što se konkretno nije referirao, osim što je dao do znanja da su njemu najbliže poruke koje je na akademiji poslao patrijarh srpski Porfirije.
Nije problem u suradnji s jednim entitetom, kako to definira Pupovac, predmnijevajući Dodikovu RS. Ponajmanje bi mogao biti problem u želji SNV-a i Milorada Pupovca da mir vlada posvuda, i u Hrvatskoj i u Republici Srpskoj, i u Federaciji, nota bene u cijeloj BiH. Naprotiv. I nitko razuman tu njegovu želju ne dovodi u pitanje, kao ni buduću suradnju SNV-a s institucijama RS na humanitarnim i kulturnim temama, na što je svodi Pupovac, distancirajući se od bilo kakvog zadiranja u unutarnja pitanja BiH. Ali, kontekst s okvirom recentnog RS derneka po sebi je problematičan i Milorad Pupovac mu svojim prisustvom nije trebao davati ni legitimitet ni relevantnost. Mogao je i trebao biti bez toga.
(Ne)ustavnost
Mogao je otići u Banja Luku i prije i poslije neustavnog praznika, i izbjeći sve ružne političke konotacije koje se uz njegov odlazak na rečenu Dodikovu proslavu vezuju. A čemu je svoj bogati obol dao i sam Dodik, kojeg nije nimalo zanimalo što tko o njegovim porukama misli, pa ni Pupovac. On ih je naprosto neodgovorno i zloćudno prosuo, vodeći računa isključivo o svome biračkom tijelu i svojim političkim perspektivama u jednoj dugoročno nacionalistički kontaminiranoj sredini, posve nezainteresiran za budućnost BiH kao zajedničke države tri naroda- Srba, Hrvata i Bošnjaka. To naprosto nije njegov politički koncept i on ga ne želi ni formalno podupirati. Bosna je za Dodika mrtva, Republika Srpska je država, takvom ju je nazivao i prilikom proslave, a sve one koji zagovaraju nekakvu građansku državu u BiH izjednačio je s ustašama!?
-U BiH se vode i druge rasprave o tome što je ustavno, a što nije, mi se u te rasprave nismo uplitali. Tamo se vode ozbiljne rasprave o tome kakva sudbina je BiH. Mi smatramo da BiH treba biti zemlja mira- veli Pupovac, pledirajući na međusobno razumijevanje triju naroda kao put ostvarenja boljih i konstruktivnijih odnosa. No, to je teorijski politički jezik koji izbjegava realnost i bježi od istine. Pupovac rado pribjegava metaforama, aluzijama i meta govoru. I to nije moguće razumjeti drugačije do li kao politiku nezamjeranja koja je uvijek nedorečena, nejasna, često i licemjerna, a u osnovi ponajviše neiskrena. Imati stav ne znači biti isključiv. Ali znači odrediti se prema onima koji tom priželjkivanom miru ne pridonose, koji ga dubinski razaraju, na sukobima parazitiraju, a na mitovima počivaju.
-Mi ne svađamo narode BiH niti smo to ikad činili. Ni prema jednom nemamo dvostruki aršin. Niti smo njihovi tutori- ističe Pupovac.- Ako smatrate da sam ja čovjek koji će dezintegrirati BiH više nego što je ona dezintegrirana, onda mi to morate dokazivati…Ja nisam čovjek ružnih riječi, pazim kako komuniciram. Nikad nisam imao problema s priznavanjem BiH, kao ni bilo koje druge zemlje, krenuvši od vas. Zašto baš u Hrvatskoj, i zašto baš od vas, toliki interes za moje pojavljivanje na toj svečanoj akademiji? Ja sam išao kao predstavnik srpske zajednice, ja nisam više državni predstavnik- pokušavao je Pupovac umanjiti značaj vlastitog sudjelovanja u proslavi RS “praznika”, prebacujući fokus na medije i njihovo “dociranje”. I sam docirajući njima…
Dezintegriranje BiH
U Banja Luci nije imao priliku govoriti, samo je slušao, kaže. I kako se pritom osjećao? To bi valjalo znati. Ali o tome Pupovac ne govori. A za vjerovati je da mu nije bilo ugodno, da mu nije prijalo. Unatoč tome, na novinarsku opasku da se iz Banja Luke čula huškačka retorika, skočio je k’o oparen:
-Nemojte mi u usta stavljati riječi koje vi mislite da bih ja trebao reći. Možda bih ja rekao i goru riječ od tih, ali nije pristojno da mi to radite- obrecnuo se na novinarku N1, dodajući kako je svjestan da retorike u BiH imaju razorno loš karakter za odnose u BiH. Osobno se na bavi susjednom državom, ali intenzivno prati što se tamo događa i ako ga tkogod bude tražio, reći će i što misli oko toga. Zašto je tako vehementno reagirao na opasku o huškačkoj retorici?
– Ne ispostavljajte račun meni umjesto onima koji nisu djelovali, a ovlašteni su da djeluju- dodao je, ne prozivajući pritom ni predsjednika Republike, ni predsjednika hrvatske Vlade. A mogao je, s punim pravom. Jer ni Plenković, koji se u pitanjima BiH suviše oslanja na Dragana Čovića koji u komplotu s Dodikom radi više na destrukciji i dezintegraciji BiH negoli na njezinoj konsolidaciji, nije dao osobiti doprinos stabilizaciji i normalizaciji odnosa u BiH. Nije li tamošnji HDZ, po paskom Čovića, stao uz bok Dodiku kod opstruiranja zakona o sankcioniranju negiranja genocida u Srebrenici? Nije li se hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman i javno usprotivio sankcijama protiv RS kojima je zaprijetio State Department? Plenkovićeva je politika prema susjednoj državi površna i jednosmjerna, sporadična i nedosljedna. Najčešće korigirana packama iz Bruxellesa.
O Milanovićevim eskapadama ne treba ni govoriti. Kod časnih ljudi pobuđuju samo nelagodu i osjećaj srama. Još jučer je osporavao zločin genocida u Srebrenici, tvrdio kako Dodik sigurno nije problem za BiH, koketirao s vođom RS koji ne priznaje BiH, a srpski entitet naziva državom. Takvom politikom predsjednik Republike sigurno nije djelovao nimalo produktivno na stabiliziranje prilika u susjednoj državi, a napose na unapređenje odnosa između Hrvatske i BiH. Ali, i Plenkovićeva i Milanovićeva politika prema BiH njihova je odgovornost, kao što i Pupovac treba preuzeti odgovornost za čin sudjelovanja u proslavi jednog nelegitimnog, neustavnog secesionističkog “praznika”. Priznati da je pogriješio.
Milorad Pupovac nije čovjek od teških riječi i opakih (dis)kvalifikacija neistomišljenika, i to je istina. Ali njegove riječi ne idu uvijek ukorak s njegovim djelima. Znao je Pupovac i dosad biti gdje nije trebao, odazivati se na pozive koje bi bilo umjesnije da je odbio ili naprosto ignorirao, ali je iz nekog razloga mislio da i Vučiću i Dodiku uvijek treba biti na dispoziciji. Čak i kada, poput ovog banjalučkog “izleta”, ili svojedobnog fruškogorskog, kompromitiraju njegove pozitivne učinke na normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa. Neproduktivno je, pa nerijetko i iritantno, to Pupovčevo vječito gledanje “preko ramena”…
