Zagreb ponovo ima mural posvećen Slobodanu Praljku. Na istom mjestu gdje je i bio, prije negoli je u listopadu, na traženje Vijeća gradske četvrti Novi Zagreb- uklonjen. Jer su građani iz kvarta izrazili svoje neslaganje i prijavili posvetu čovjeku koji je na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu osuđen za ratni zločin. Praljak presudu nije prihvatio, na nju je reagirao samoubojstvom, usred sudnice. U Hrvatskoj, na njega mnogi reagiraju kao na “hrvatskog viteza i heroja” koji zaslužuje posthumno obilježje. I ne zanima ih što o tome misli Grad Zagreb, što kaže zakon, tzv. hrvatska, europska politika…
A u tome ih, ma koliko zvučalo čudno, osnažuju i izjave predsjednika države, Zorana Milanovića. Dok je tomu tako, bit će još sličnih spomen-obilježja za koje se neće tražiti ni dozvole, ni povijesni, a još manje umjetnički kriteriji, jer Hrvatska nije zajednica “vladavine prava”, nego neuređena država mitova i legendi.
Sjećamo se svi koliku je buru u javnosti izazvalo brisanje murala sa HEP-ove trafostanice u Novom Zagrebu i pred kakvom se baražnom vatrom zbog toga našao zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević. Jer, bila su tu čak tri murala: jedan posvećen žrtvama Vukovara, drugi Dinamov, i treći u spomen na generala Slobodana Praljka. I sva tri su, odlukom gradske vlasti, prebrisana. Nitko nije pitao jesu li bili nelegalno napravljeni, pa radi toga uklonjeni, nego se odmah, po logici “domoljubne stvari”, taj čin Grada kvalificirao kao krunski dokaz njihovog nepoštivanja hrvatskih domovinskih žrtava i simbola. Kao da je vukovarskim žrtvama tu bilo mjesto?! Zar nisu zavrijedile više i bolje?
Od tih se optužbi Tomašević branio tvrdnjom da su Dinamov, i mural 204. brigade posvećen Vukovaru, prebrisani greškom, pa je marljiva stvaralačka ekipa zagrebačkih samoorganiziranih muralista vrlo brzo vratila spomen – grafit u slavu vukovarskih žrtava, a Tomašević najavio njegovu žurnu legalizaciju. Praljak je na svoje obilježje morao malo pričekati. Nije poznato je li trafostanica HEP-a na Laništu pribavila od Grada Zagreba, odnosno Gradskog ureda za prostorno uređenje, dozvolu za oslikavanje, kao što se HEP potrudio u slučaju nekih drugih svojih objekata, i je li se pritom konzultirao s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika, kao što je znao činiti, ili je Praljkov mural djelo koje nadilazi sve procedure i zakone u ovoj zemlji. U čemu autorima i “izvođačima radova” suflira svojim izjavama i sam predsjednik Milanović.
Kad je prvi mural osuđenom ratnom zločincu prebojan, Milanović je na to imao zanimljivu opservaciju:
– To je emocionalna stvar i prije nego što to ideš uklanjati, pogledaj, raspitaj se. Osiguraj prostor. Ima tih prostora u Zagrebu, Zagreb je sva sreća zapušten da ima tih prostora- s puno razumijevanja za grafitere, ali ne i za gradonačelnika Tomaševića, reagirao je šef države.
Za njega”Praljak nije problem. Razgovarao sam i s bošnjačkim političarima, pitao sam kako mogu uspoređivati Praljka i Mladića. Oni kažu da je komplicirano. Oni su osuđeni, ali nije svaki prijestup i kazneno djelo isto, pa ni svaki krivac nije isti- ustvrdio je predsjednik, kojemu to bezmalo postaje poštapalica ( obitelj Zec ). U tom je kontekstu spomenuo i Milivoja Petkovića kojega, rekao je, mogu osuditi deset puta, ali “Mile Petković nije ratni zločinac”.
Pa tako, čini se, za predsjednika Republike ni Slobodan Praljak nije ratni zločinac.
–Slobodan Praljak? Ja bih volio da vam srce otvore bošnjački političari, posebno iz SDA, da vam kažu ovo što govore meni. Ali nikad vam neće reći da ovi krvoloci iz Republike Srpske, u koje, opet kažem, Dodik ne spada, nikad neće reći da je to isto. Praljak je na kraju, umjesto da služi još par godina, sebi oduzeo život. Iako je bio u punoj snazi i ne tako star. Pa ja imam neki respekt prema tome- izjavio je Predsjednik.
A u ime toga “respekta”, o kojemu je tada govorio Zoran Milanović, na Laništu je ponovo osvanuo lik generala Praljka, vjerojatno djelo istih “neshvaćenih autora” onog prvog prebrisanog spomen-obilježja.
I sad se vi borite za legalno tretiranje javnih površina, za red, proceduru, kriterije, kad vam šef države ima puno razumijevanje za nered, za negiranje presuda Međunarodnog suda u Haagu s kojim je Hrvatska dobrovoljno potpisala suradnju i obvezala se na poštivanje njegovih odluka i tu suradnju nije nikad opozvala.
S protekom vremena, Praljak će, kako to kod nas ide, postati prava hrvatska nacionalna ikona, nacionalni mit, junak koji će dobiti i svoje reprezentativne kamene spomenike, a ne samo ulične grafite, i malo tko će više i znati temeljem čega je osuđen i zašto. Uz njegovo ime će živjeti samo- legenda, a netko će se već pobrinuti i da joj dade prostora u hrvatskim povijesnim udžbenicima.
Nisu li i ustaše u samo tri desteljeća od uspostave neovisne, samostalne hrvatske države, pod prevalentno HDZ-ovom upravljačkom paskom, postali pod jedan , hrvatski domovinski vojnici, pod dva, zaslužnici koji su ostvarili “povijesnu težnju hrvatskog naroda na vlastitu državu”, pod tri, pravedne žrtve totalitarnog komunističkog režima koji se s njima brutalno obračunao na Bleiburgu i Križnom putu. I slijedom toga, Tuđman i njegova sljedba zločince NDH režima nagrađuju ulicama i trgovima, mirovinama, per fin i Grobljem hrvatskih vojnika na Mirogoju za koje država ne štedi milijuna. Sve to u RH koja je po slovu Ustava nastala na tekovinama antifašističke borbe i pobjede antifašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu…
A danas gradi neku vrst spomen- groblja za vojsku zločinačke NDH, za ustaše i domobrane, čak i pripadnike zloglasne Crne legije, čuvare koncentracijskih logora. Tuđmanove “hrvatske domovinske vojnike”. Za čije će se održavanje, kako i priliči, brinuti hrvatska država.
Jer su je ustaše zadužile. Doživotnom hipotekom počinjenih zločina koju nose brojne generacije. Državni, HDZ-ovi revizionisti pretvorili su ih uspješno iz ratnih zločinaca, nacifašističkih kolaboracionista i veleizdajnika koji su trgovali hrvatskim teritorijem, u hrvatske zaslužnike.
Praljak bi trebao biti puno lakši posao. Stari most je srušen u Mostaru, nije u Zagrebu, ali i da jest, mitovi to lako podnesu…
