Tri desetljeća samostalna Hrvatska gradila je sa svojim kvarnim političkim nomenklaturama loš dom svojim stanovnicima, vodeći isključivo računa o tome koliko će u tom domu biti toplo i komforno takozvanim elitama i njihovoj ovisničkoj sljedbi, a ne onima od kojih svaka država živi- građanima koji plaćaju poreze i pune proračun. Posljedice egoizma i zloćudne kontaminacije društva nacional-šovinizmom, korupcijom, klijentelizmom, kriminalom i najprimitivnijom otimačinom društvenih dobara koje najvećim dijelom baštinimo od HDZ-a, pogubne su. U zadnjih deset godina Hrvatska, uz ostalo, bilježi drastičan odljev stanovništva, 300- 400 tisuća, uglavnom mladih, obrazovanih ljudi, sreću i budućnost odlučilo je potražiti drugdje. Koliko zbog podcijenjenog rada kod kuće, toliko i zbog podcijenjenih građana…
…kojima se vlast, dok od njih uzima i zadnju kunu kroz inflaciju poreza, doprinosa i kojekakvih nameta, surovo podsmjehuje, i po uvijek istoj licemjernoj špranci pred svake izbore jeftino ulizuje. I što je najgore, to joj prolazi. A sve dok je tako, ljudi će ili odlaziti, ili pognute glave ostajati kao saučesnici ili promatrači degradiranja svih moralnih i materijalnih vrijednosti društva i države. Oni koji su otišli, odbili su u tome sudjelovati. Teško da bi bilo cijene njihovom povratku u takvo okruženje, a svakako to ne može biti 200 tisuća kuna kojima ih Plenkovićeva vlada vabi da joj poprave statistiku…
Plenkovićevi vodoinstalateri- povratnici
Kome je pala na pamet ta ingeniozna ideja da bi država svoje iseljene građane mogla vratiti ad hoc jednokratnom “demografskom” mjerom, popularno nazvanom “Biram Hrvatsku”, teškom 200 tisuća kuna maksimalnog poticaja po glavi iseljenika? Toliko bi im, po Plenkovićevoj procjeni, trebalo biti dostatno za samozapošljavanje. Za rješavanje krucijalnog pitanja egzistencije. U državi u kojoj taj iznos nije dostatan ni za godišnji nagradni bonus napuhanim, precijenjenim državnim kvazimenadžerima, neovisno jesu li tvrtke koje vode u suficitu ili deficitu….
Zašto je Vlada baš pred Božić odlučila odjenuti premijera u Djeda Mraza, i dati mu vreću s oko milijardu kuna za koje bi trebao “kupiti” povratak u Hrvatsku bar 4500 iseljenih? Onih koji su odbili živjeti u zemlji koja ih ponižava, ugrožava njihov integritet i dostojanstvo, koja prezire manjinske zajednice, omalovažava pošten rad i niječe temeljne moralne vrijednosti na kojima počiva svako razvijeno, civilizirano društvo. Kako? Zašto Plenković misli da može hrvatske vodoinstalatere iz Irske i Njemačke vratiti kući za samo 200 tisuća kuna ( ili manje ) i naseliti ih u ispražnjenu Liku, koja je između dva popisa stanovništva ostala bez 21 posto svojih žitelja? Kome će Plenkovićevi vodoinstalateri- povratnici poravljati vodovodne instalacije u pustoj Lici? Njegov je optimizam zbilja drzak i odbojan, sasvim nerealan, i prije će nove tisuće mladih nagnati na odlazak, negoli koju stotinu iseljenih vratiti nazad.
Potentni i impotentni u sivilu osrednjosti…
U Hrvatskoj, ovoj Plenkovićevoj, HDZ-ovskoj, mladi stručnjaci mogu uspjeti samo ukoliko su iz HDZ-ova gnijezda, ili su im roditelji iznimne financijske moći, pa im mogu priuštiti ili pokretanje vlastitog biznisa ili mogućnost da se uključe u obiteljski. Oni koji nemaju ni bogate roditelje ni stranačko uporište, svoju priliku moraju tražiti drugdje ili se utopiti u osrednjost. Ni Mate Rimac nije uspio baš niotkud…
Na sve strane niču kao gljive poslije kiše razvojne agencije koje bi trebale okupljati najbolje, najstručnije i najobrazovanije što neka lokalna zajednica ima. Ali, one se najčešće koriste kao uhljebnička utočišta za potrebe stranke na vlasti, gdje se gomilaju članovi obitelji i rodbina političkih “zaslužnika”, miješaju potentni i impotentni kadrovi i zajedno tonu u sivilo osrednjosti. U takvoj nepoticajnoj atmosferi umiru i ambicije najprosperitetnijih. Ili se realiziraju tamo gdje se znanje i predanost radu neusporedivo više cijene.
Odlaskom u svijet znanja i rada, gdje ne igraju nikakve stranačke legitimacije, nego samo stručnost i sposobnost, kreativnost i inovativnost, ti se mladi ljudi razvijaju po mjeri neke druge kulture i filozofije života koja ne korespondira s našom. Njihov je povratak kući stoga višestruko traumatičan i neracionalan. Za 200 tisuća kuna ( ili manje ) ne riskira se stabilan i perspektivan posao ma gdje bio, za nesigurnost u domaćoj toksičnoj sredini koja je pogubna za svaki, osim političkog uspjeha.
Svi hrvatski “softveri”
Već je postala zamorna stara teza o tome kako su naši ljudi izvanredni radnici koje njihovi šefovi vani redom hvale zbog predanosti i ozbiljnosti u poslu, a iznad svega zbog produktivnosti. A kod kuće, niš’ koristi. Nije problem u našim “dvoličnim” radnicima, problem je u okruženju kod kuće, u negativnom ozračju koje ih uči da se neradom, poslušnošću i podobnošću najdalje stiže. I da će njihovoj budućnosti presuditi neki lokalni, nerijetko polupismeni, moćnici koji diplome niti imaju, niti cijene.
Ergo, osim mentaliteta koji prezire znanje i s njim se nerijetko izruguje, problem i visoka prepreka povratku, napose onih obrazovanih i stručnih iseljenika, su i nevjerojatno komplicirane i birokratizirane procedure za otvaranje vlastitog posla, kao da je baš svaki na razini Nasinog istraživačkog centra za razvoj nuklearnog programa. Koliko god je teško posao otvoriti i započeti, jednako ga je teško i zatvoriti. Kao da se sve čini da se nitko u taj pothvat ne upusti bez “konzultantske” pomoći koja ih na kraju balade preskupo stoji…
Danas je “in” IT industrija, i to je vrlo profitabilna djelatnost i vani i kod kuće. Ali, za razliku od Hrvatske, gdje će informatičari i programeri uspjeh i materijalni probitak dostići uglavnom privrženošću državi i strukturama vlasti, komplotom s onima koji ne investiraju svoj, nego naš novac, vani je taj uspjeh ovisan samo o inovativnosti i sposobnosti informatičkih stručnjaka, a ne njihovih konekcija s državom. Slučaj bivše ministrice Žalac i njezinih preplaćenih prijatelja u aferi “Softver” koji su za posao od dva milijuna kuna, inaksirali preko 13 milijuna, govori sve o poslovnoj politici i uzusima u tom sektoru u Hrvatskoj. A “softvera” je bilo tko zna koliko…
Doseljenici…
I na kraju, odluči li se tkogod ipak upustiti u avanturu samostalnog biznisa u Hrvatskoj, dočekat će ga i multiplicirani nameti za većinu kojih neće nikad razumjeti na temelju čega, i zašto ih mora plaćati. A kad podmiri sve obaveze prema državi, lokalnoj samoupravi, prema ovim i onim komorama, sve poreze, prireze, doprinose, komunalne i ine naknade, ostat će mu žalosno malo. Toliko da od svog rada jedva može preživljavati. To nikom razboritom ne može biti cilj, još manje mamac za povratak.
Hrvatska država je svojim građanima opaka maćeha koja, dok je ne upoznaju, pokazuje brižno lice zainteresiranosti i velikodušja. No, dočim se sunce za oblak skrije, nestaje sve te čarolije…Ostaje gola istina. Hrvatska nije zemlja za ( pošteni ) biznis, osim za (kvarni) politički (show)business.
Plitko je i površno tu sliku stvari pokušavati mijenjati samo jednokratnim subvencijama za samozapošljavanje. Po principu, država će vam dati, ali joj zato više ne dolazite na vrata, jer vas je riješila. Prije bilo kakvih poticajnih mjera, hrvatska država mora promijeniti i urediti sebe, kako bi postala privlačnija onima koje mami na povratak. I eventualno, onima koji bi se htjeli doseliti ovdje. Pusta Lika, Bukovica, Slavonija, Dalmatinska zagora, vape za stanovništvom. Teško da će na te ispražnjene prostore ikad više doći autohtono stanovništvo. Ali može ga zamijeniti novo. Doseljeničko. Ako tu žive, rade, stvaraju obitelji, školuju djecu, što su do li hrvatski građani? Možda bi bilo produktivnije da hrvatska država investira u njihov dolazak. Što o ovoj državi manje znaju, to im je privlačnija. Njih će lakše navući na naše “komparativne prednosti”…