Neovisni novinarski portal
13.8.2022.
'rvatska / nasilništvo / POLITIKA
Je li Andrej Plenković doista učinio sve što je mogao da žene ne ubijaju patološki nasilnici i kreteni? Nije!

Je li Andrej Plenković doista učinio sve što je mogao da žene ne ubijaju patološki nasilnici i kreteni? Nije!

-Učinio sam ono što je moguće, ja sam predložio Saboru ratificiranje Istanbulske konvencije kojoj je cilj sprječavanje nasilja nad ženama i u obitelji. Ali, ne mogu učiniti nemoguće, ne mogu spriječiti primitivce, divljake i kretene da rade takva kaznena djela poput ovog najnovijeg u Splitu. Za to nemam lijeka, ali imam lijeka da pooštravam Kazneni i  sve druge zakone- otprilike tim riječima je Andrej Plenković u Saboru komentirao stravično ubojstvo u Splitu čija je žrtva 44-godišnja žena koju je divljački, s leđa, na radnom mjestu, izboo nožem njezin bivši partner. Ove godine to je 16-ta žena koja je životom platila vezu s patološkim nasilnikom. Tko je kriv za to?

Zar je sve samo na muškarcu koji je pomahnitao jer žena za njega više nije htjela čuti? Ili je krivo ozračje u kojem je batinanje, zlostavljanje, fizičko i psihičko maltretiranje i premlaćivanje žena prihvatljivo, jer su bile neposlušne, jer su se usudile reći “dosta”, jer su im okrenula leđa i imale hrabrosti poći svojim putem?  Je li možda kriva indoktrinacija koja se tri desetljeća kontinuirano širi na ovim prostorima, s blagoslovom Crkve kao “moralne vertikale” pravovjernih, bogobojaznih Hrvata i katolika, koja s oltara ženama poručuje da budu ponizne, da su drugotne, drugorazredne, manje vrijedne, muškarcu dužne biti podatne i poslušne sluškinje, a ne ravnopravne partnerice?  Je li kriv rigidni HDZ i dobri dio njihove primitivne, zatucane sljedbe  i pridruženih im satelita koji ženu smatraju privatnim vlasništvom muškarca, sredstvom za zadovoljavanje njegovih potreba, samoj po sebi nevažnoj i bezvrijednoj, a tek uz “svog” muškarca- pravom ženom?

Sjećate se Ante Kovačevića koji je još davnih dana usred Sabora otvoreno Vesni Pusić dobacio da je rođena za madraca, a ne za mudraca, ili Vice Vukojevića koji je Đurđi Adlešić dobrohotno i s veleštovanjem savjetovao da manje priča, a više rađa? Sve su to bili “pravi hrvatski muževi”, veliki Hrvati, domoljubi i katolici koji su godinama s visokih pozicija sijali sjeme zla, nipodaštavanja i ponižavanja žena kao bića bez osobnog identiteta i integriteta, koje im daje tek “njihov” muškarac.

Godinama se toleriralo nasilje nad ženama i nasilje u obitelji pod vladavinom HDZ-a i pridruženih mračnjaka, kojih se danas i Plenković grozi, ali bi im svejedno pružio ruku ako bi mu ona, makar i tako prljava i divljačka, trebala da sačuva vlast. Godinama se stvaralo nezdravo ozračje u kojem je premlaćena, ili čak mučki ubijena žena, uglavnom od ruke njezinog podmuklog, agresivnog partnera u kojem je živio ubojica, bila tek dio crne statistike, broj preko kojeg se olako prelazilo, neki čak i bez elementarne ljudske nelagode.

Žene su živjele svoju tragediju i svoju podređenost, neravnopravnost i sveprisutnu diskriminiranost, izolirane od društva, a ne prigrljene  i zaštićene od njegovih  institucija. Borile su se za život i za svoju djecu kako su znale, strahujući od osvete i povrijeđene “muškosti” svojih partnera, teško se nosile sa stigmom sredine, što manje i zaostalije to okrutnije i bezobzirnije u osudi nesretnih žrtava. One konzervativnijeg odgoja i u materijalnoj ovisnosti mirile su se sa sudbinom, potiskivale sram i gušile otpor koji je u njima spontano rastao, prisiljavajući i sebe i djecu na život u paklu nasilja. Svjesne da ono neće samo po sebi prestati i da je realno očekivati samo da će eskalirati.

Kazne za zlotvore koji su šakama, hladnim i vatrenim oružjem, nasrtali na žene kako bi u njima slomile i zadnji tračak otpora, zapravo duh i volju za životom, bile su simbolične, neprimjerene, sramotno male. Na taj su način uvjeravani da ne čine osobiti krimen, da je to muškarcima po sebi dozvoljeno, da se ženu može mlatiti uglavnom nekažnjeno. Kako nisu generalno u životu i na poslu muškarci i žene ravnopravni, tako nisu ni u ugrozi, a bogme ni u smrti. Kao da je i nasilna smrt žene manje zlo od ubojstva muškarca. I to je užasavajuće.

Ali, za to ne mogu biti krivi samo nasilnici i ubojice, za to je krivo društvo, država i njezine institucije jer su godinama slale krivu poruku minornim kaznama za nasilje nad ženama i u obitelji, jer su ga tolerirale, ignorirale, prešućivale. Simboličnim sankcijama za batinaše i divljake odvraćale su i žene od prijavljivanja nasilja, tjerale ih u šutnju i društvenu izolaciju, u mirenje sa sudbinom ili nesigurnost bijega bez institucionalne zaštite.

Netko već reče kako je splitski monstrum zločin nad bivšom partnericom počinio jer je to mogao, jer mu nitko nije stao na kraj dosad, nitko ga nije drastičnim kaznama naučio pameti i pokazao mu da žena nije vreća za boks koju se može mlatiti do besvjesti, a da za to ne odgovaraš.

Hrvatska je, nažalost,  samo kozmetički europeizirana, a pod tom maskom i dalje je primitivno, ružno lice agresivnog balkanskog soja koje slavi mitove i ratove, poraze kao pobjede, batine kao rajsko oruđe. I kad hrvatski premijer kaže  kako je učinio što je mogao,  time što je pogurao Istanbulsku konvenciju u Saboru, unatoč protivljenju njegovih stranačkih kolega i partnera, mada se faktično ne primjenjuje niti se njezina provedba prati i o njoj izvještava, ne govori istinu. Jer, naravno, mogao je puno više.

Mogao je najprije disciplinirati stegovnim i drugim mjerama nasilnike u vlastitim redovima, potom otkazati svaku suradnju, na nacionalnoj i lokalnoj razini, sa strankama koje u Istanbulskoj konvenciji vide “rodnu babarogu”, a zapravo se u svojoj ljudskoj inferiornosti pribojavaju da bi im žene u perspektivi mogle biti al pari, i u kući i na poslu, pače i nadređene, i po svojim sposobnostima nerijetko dominantne.

Što može povezati nekog tko se iskreno zalaže za ravnopravnost spolova, za ljudska, vjerska, manjinska prava i rodnu ravnopravnost, za društvo bez nasilja i poštovanje žena, a ne njihovo prizemno svođenje na reproduktivnu funkciju, s nekim tko ima fiksaciju o svojoj “prirodnoj nadmoći”?

Mogao je Plenković biskupima i svećenstvu, koje hrvatska država obilato zasipa novcem poreznih obveznika, prigovoriti što nikad nisu digli glas protiv zlostavljanja žena, nego su, naprotiv, autoritativno, kao da iz njih izlazi sama riječ Božja, žene otvoreno i besramno nazivali drugotnima, čime su samo dodatno poticali nasilnu mušku bratiju da se obračunava sa svojim partnericama, ubijajući boga u njima. Crkva šuti. Mogao im je reći da to ne čine, da ovo više nije srednji vijek, niti vrijeme inkvizicije u lovu na vještice. Mogao ih je javno kritizirati, i to bi bio najbolji lijek protiv bezočne crkvene dominacije u jednoj, i po Ustavu, sekularnoj državi.

Ali, ništa od toga Plenković nije učinio, osim što se, opet ne radi domaćeg svijeta, nego radi svojih europskih “poslodavaca”, doista založio za Istanbulsku konvenciju i njezino usvajanje u Saboru. I zamislite, čak platio dio političke cijene za to, kako reče. No, to je tek forma, a gdje je sadržaj? Nema ga zbog klasičnog političkog kalkulantstva Andreja Plenkovića. I dalje gledamo kako žene ubijaju, zar ne?

Prosvjed protiv Istanbulske konvencije
Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI