Obilježavanje druge godišnjice rada Područnog ureda Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u Splitu bio je povod za panel raspravu pod nazivom „Raskorak između Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i zbilje – putokazi za stvarno uključivanje osoba s invaliditetom u lokalnu zajednicu“. Pokazalo se kako je spomenuti raskorak iz naziva te rasprave doista velik, za neke i nepremostiv, ponajviše zahvaljujući neveselim primjerima koje su iznijeli neki od sudionika, uglavnom predstavnici udruženja osoba s invaliditetom koji ‘nemaju što izgubiti’ i koji se ionako godinama i desetljećima bore za bolji status OSI i rješavanje brojnih problema na koje nailaze u životu.
Sudionicima su se tako uvodno obratile Mira Pekeč Knežević, zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom i Maja Karaman Grbavac, savjetnica pravobraniteljice u Područnom uredu pravobranitelja za OSI u Splitu kojemu je svrha briga pomoć OSI u četiri dalmatinske županije.
U posljednje dvije godine, na temelju obraćanja građana, ali i praćenjem lokalnih politika koje se odnose na osobe s invaliditetom i objava u medijima, uočili su, vele u tom Uredu, nekoliko područja u kojima je potrebno uložiti dodatne napore u cilju poboljšanja položaja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, a koji su u nadležnosti jedinica lokalne i područne samouprave: pristupačnost javnih površina, mobilnost odnosno pristupačan i/ili organizirani javni prijevoz, partnerstvo s lokalnim organizacijama civilnog društva, osiguranje pristupačnog stanovanja i zapošljavanje osoba s invaliditetom s posebnim naglaskom na obvezu kvotnog zapošljavanja u jedinicama lokalne samouprave i pravnim osobama u njihovom vlasništvu.
No dobro, pa to je mnogima jasno odavno. Ima li što novo? Ima: novi Nacionalni plan izjednačavanja mogućnosti…
‘Nacionalni plan izjednačavanja mogućnosti’
-Navedeno ima poseban značaj uoči donošenja Nacionalnog plana izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2021. do 2027. godine te nam je cilj bio skrenuti pažnju predstavnicima jedinica lokalne i područne samouprave na obveze koje za njih, kao jednog od nositelja mjera kojima se omogućava postizanje definiranih ciljeva, proizlaze iz Nacionalnog plana – rekla je Mira Pekeč Knežević.
S lanjskog otvaranja ureda u Splitu (foto split.hr)
Nakon uvodnih obraćanja Filip Jadrijev iz Udruge tjelesnih invalida Zadra je iz osobnog iskustva govorio o mogućnosti ostvarenja prava na pristupačnost, mobilnost, stanovanje i zapošljavanje u svojoj lokalnoj sredini, gradu Zadru, uglavnom hvaleći suradnju s vlastima. Sljedeća se sudionicima obratila Jelka Tepšić, zamjenica gradonačelnika Grada Dubrovnika podijelivši po njezinu sudu primjer pozitivne prakse Grada Dubrovnika koji je ove godine donio treću po redu Strategiju izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom za razdoblje od 2021. do 2025. godine, a također je konstituirano Povjerenstvo za provedbu iste. Helena Bandalović, zamjenica pročelnice Upravnog odjela za zdravstvo, socijalnu skrb i demografiju Splitsko-dalmatinske županije sudionike je upoznala sa načinom kreiranja regionalnih politika za poboljšanje položaja osoba s invaliditetom i njihovom participacijom u donošenju odluka, a koja, zna se, nije baš posve uspješna nigdje u Hrvatskoj. Naposljetku, Josipa Bralić iz Centra za socijalnu inkluziju Šibenik održala je izlaganje na temu zadovoljenja potreba osoba s invaliditetom kroz mjere lokalne i područne (regionalne) vlasti iz perspektive organizacije civilnog društva.
Poslije opisanih i još niza izlaganja uslijedila je rasprava u kojoj su predstavnici udruga osoba s invaliditetom iznijeli svoja iskustva vezano za probleme s kojima se susreću u svakodnevnom životu i radu.
llustracija…
Maja Karaman Grbavac, savjetnica pravobraniteljice u Područnom uredu u Splitu, iznijela je svježe statističke podatke o brojnosti osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, pri kojima je u 9. rujna 2021. godine prema izvješću HZJZ-a evidentirano 586.153 osoba s invaliditetom ili 14,4 posto ukupnog stanovništva (dakako prije okončanja aktualnog popisa stanovništva koji ukazuje kako je broj stanovnika manji, a time vjerojatno i ovaj postotak veći)…
Opća nepristupačnost
-Moram primjeriti da je u odnosu na prethodno statističko razdoblje evidentan porast broja osoba s invaliditetom. U četiri dalmatinske županije taj je broj 118.591. Kad govorimo o području u kojem se osobe obraćaju i pritužuju zapravo je to područje socijalne skrbi i problem ostvarivanja socijalnih prava. Međutim najvažnije je područje prigovora oko onemogućavanja šire dostupnosti socijalnih i zdravstvenih usluga te pitanje pristupačnosti koje spada na sam vrh po broju prijava. Kad govorimo o pristupačnosti radi se o pitanjima koja su mnogima poznata, a to su nepristupačnost javnih prostora i površina, nogostupa, pješačkih prijelaza, parkirališnih mjesta… sve zbog čega se tijelima javne vlasti obraćamo stalno i u kontinuitetu, te apeliramo za što žurnije rješavanje tih problema. Dakako, tu je i pitanje nepristupačnosti objekata u kojima djeluju javna tijela, komunalna poduzeća i druge ustanove i uprave. Drugi problem je nepristupačnost stambenih zgrada. Odnosno privatnih objekata… stanova u u zgradama u kojima žive osobe s invaliditetom. Tu su i primjedbe zbog nepristupačnosti u svim područjima života, uključujući i sport i kulturu, ali i turističkih sadržaja, s obzirom da ovdje pričamo o Dalmaciji – ustvrdila je Maja Karaman Grbavac.
llustracija…
Dakako, osim te, čini se, gotovo opće nepristupačnosti, tu je i područje zapošljavanja (odnosno ne-zapošljavanja i nepristupačnosti radnih mjesta za OSI) i omogućivanja rada osoba s invaliditetom, vječna i bolna tema.
-Ali ne pričam generalno, nego u segmentu gdje se jedinice uprave pojavljuju kao poslodavci. Tu dobivamo pritužbe gdje OSI navode da su natječaji za zapošljavanje u jedinicama i tijelima lokalne uprave i ustanove u njihovom vlasništvu problematični, da su ti postupci netransparentni i da ih onemogućuju u ostvarivanju prava prednosti u zapošljavanju, te se ističu neispunjavanje obveza jedinica lokalne uprave u zapošljavanju OSI i na koncu samu pristupačnost radnog mjesta i uvjete rada. COVID mjere su tema za sebe, ali ih treba istaknuti kao posebnu s obzirom na broj prigovora, a tiču se najviše nedostupnosti socijalnih i zdravstvenih usluga zbog koronavirusa… – napominje Maja Karaman Grbavac.
Nakon toga je iznijela podatke koji vrlo jasno ukazuju na stupanj svijesti lokalnih uprava o problematici osoba s invaliditetom. Brojke govore sve… Od 32 grada samo je jedan poduzeo značajnije korake oko donošenja strategije koja bi pomogla efikasnijem rješavanju problema OSI. Samo jedan…
Jedan od trideset i dva
-Postavili smo upit za 32 grada s područja ove četiri županije o tome da li imaju lokalnu strategiju za rješavanje potreba OSI i imaju li osigurana povjerenstva ili povjerenika za pitanja OSI. I ovo je rezultat: od 9 odgovora koje smo zaprimili postoji samo jedna lokalna strategija koju je donio Grad Dubrovnik i dva povjerenstva za OSI na lokalnoj razini, ponovno Grad Dubrovnik i Grad Split. To je jedna slika stanja koje ovom tijelu nije pretjerano zadovoljavajuća i zato zapravo apeliramo na sudjelovanje OSI u kreiranju lokalnih politika i da se ta deklaratorna opredijeljenost za ostvarivanja njihovih prava i konkretno ostvari ili s realnim i konkretnim ciljevima postavi kroz lokalne strategije – veli pomoćnica povjerenice u splitskom uredu POSI.
U ovoj raspravi posebno doprinos su dali oni sudionici koji se nisu susprezali te su iznosili probleme pred predstavnicima vlasti i ustanova. Tako je Josipa Bralić iz Centra za socijalnu inkluziju u Šibeniku pohvalila po mnogočemu dobru suradnju s jedinicama lokalne samouprave, u ovom slučaju Grada Šibenika i Grada Vodica te Šibensko-kninske županije, no potom je upozorila i na akutan problem koji je, u naravi, lako rješiv.
Arhiva: Iz šibenskog Centra za socijalnu inkluziju (foto: CZSIŠ)
-Spomenut ću problem s kojim se ovih dana susrećemo. Naime, kao što znamo, mobilnost predstavlja osnovni preduvjet kvalitete življenja. Kao i mogućnost komuniciranja s našom užom i širom okolinom. U slučaju nemogućnosti korištenja javnog prijevoza onemogućava se OSI puno učinkovito i ravnopravno sudjelovanje u društvu. Osove koje koriste naše usluge nailaze najčešće na problem financijske prirode jer uglavnom dolaze iz obitelji s nižim imovinskom statusom i nisu u mogućnosti sebi priuštiti financiranje mjesečne karte za prijevoz. Grad Šibenik trenutno nema rješenje za takvu situaciju i za te probleme, te se financiraju mjesečne karte za javni prijevoz samo osobama sa 100-postotnom invalidnošću – upozorila je Josipa Bralić.
Potom je istaknut jedan od vjerojatno najvećih problema, a taj je da čak i nesavršeni uvjeti i neriješeni problemi u kojima se susreću osobe s invaliditetom u Hrvatskoj u najvećim i najuređenijim gradovima, poput primjerice Zagreba, Rijeke i sl. Zagreba djeluju kao nedostižan san za one koji žive u drugim dijelovima Hrvatske, posebice u ruralnim područjima, na otocima, u zaleđima gradova i tome slično. Na primjer, djeca s posebnim potrebama koja žive na Braču neće moći ostvariti ni dijelić mogućnosti koje olakšavaju život djeci i roditeljima koji stanuju u Zagrebu. Često tamnošnje prilike nemaju veze ni dodirnih točaka, kao da žive u dvije države na dva kontinenta, a ne u dvije hrvatske regije udaljene svega par stotina kilometara…
Zakinuti dijelovi države
-Danas pričamo uglavnom o socijalnim uslugama u gradovima, i baš mi je drago da to tako ide, ali me zanima što je s potrebama OSI u dislociranim sredinama, a posebno djece s poteškoćama u razvoju. Koliko se Splitsko-dalmatinska županija namjerava približiti potrebama rane intervencije koje su sve veće, što je s djecom u ruralnim sredinama? Prema Unicefovom izvješću četvrtina programa rane intervencije odvija se u Zagrebu, dok su ostali dijelovi države teško zakinuti. Zanima me ima li ikakve strategije na razini ministarstva da se taj program što više približi ruralnim sredinama? – zapitala je Mirjana Nižetić, volonterka i predsjednica Udruge Brački pupoljci s otoka Brača.
Iz udruge Brački pupoljci
Helena Bandalović, zamjenica pročelnice Upravnog odjela za zdravstvo, socijalnu skrb i demografiju Splitsko-dalmatinske županije na to je ustvrdila kako je to odgovornost ministarstava, a manje lokalne uprave…
-Samo kao ilustraciju bi dodala da su Brački pupoljci prije nekih dvadesetak godina imali desetak članova. Sada imaju 75, a od toga je sigurno 60 djece s poteškoćama iz spektra autizma. Ta djeca na otoku apsolutno nemaju nikakvu podršku države osim udruge Pupoljci koja jedina pruža socijalne usluge potpuno besplatno djeci, te koja se od države apsolutno ne financira, već se financiramo isključivo kroz donacije građana i lokalne uprave – upozorila je Mirjana Nižetić, i na taj način upozorila na probleme s kojima se sreću OSI, roditelji djece s poteškoćama i građanske udruge posvuda u ‘zabačenim’ dijelovima Hrvatske, daleko od velikih gradova…
Premda na glasu kao glasovita turistička regija, i Šibensko-kninska županija, u kojoj je najveći postotak stanovništva u Hrvatskoj evidentiran kao OSI – čak 18,6 posto ukupnog broja žitelja, također nije baš po mjeri osoba s invaliditetom…
Vlak bez ulaza, kolodovor bez zahoda
-Ima puno stvari koje štekaju. Kad smo 2017. napravili jedan okrugli stol u Šibeniku gdje smo pozvali sve jedinice lokalne samouprave kada je izašla prošla strategija, tada smo imali dobar odaziv, no nakon toga se nije puno desilo na terenu. A to se dešava i dan danas. Svi pričamo o pristupačnosti, no i danas smo svjedoci kako se elementi pristupačnosti ne izvode po standardima i onda imamo ponovno zlo gdje su skinuli brigu sa sebe i prebacili je onima koji ovise o elementima pristupačnosti. Ja sam nekako vezan za ovaj pravac od Knina prema Imotskome, Kninu, Šibeniku, Splitu… Gdje god krenem rade se nogostupi, no što se dešava: ti nogostupi ne rade se po standardima. Tamo gdje nagib ne smije biti veći od 10 posto bude 20 posto. Od toga nogostupa osobe s invaliditetom nemaju ništa. Ja sam prije nekih desetak dana pisao željeznici radi pristupa OSI vlakovima. Rekli su nemate nikakvih problema: javite se dva dana prije, naši djelatnici će vas unijeti u vlak i iznijeti iz vlaka. Ali u koji vlak? Vlak kroz čija vrata unutra ne mogu ući kolica. Znači što je? Kolica i ja smo jedno. Da me netko nosi kao vreću krumpira – to sebi ne mogu dozvoliti. Na takvu pristupačnost ne mogu pristati. – kaže Josip Blažević iz kninske Udruge sv. Bartolomej, dugogodišnji borac za bolje uvjete života OSI i jedan od pokretača udruge s nevjerojatnim uspjesima i dosezima (više na poveznici).
Josip Blažević iz Udruge Bartolomej (foto TRIS/G. Šimac)
Dakako, nije samo željeznica problem, koja je i inače u Hrvatskoj zanemarena, te nije podesna za sve građane, a ne samo za OSI…
-Tako je i s autobusima: javite nam se dva dana prije… Imamo vlakove od 40 milijuna kuna. Ja sam čekao taj nagibni vlak kad je došao 2005. godine. Računao sam vlak od 30 milijuna kuna dolazi iz EU, mora biti pristupačan… Što se desilo? Nepristupačan je, ne može se ući u njega. Sad imamo nove vlakove od 40 milijuna kuna koje proizvodi Končar, a i u njima bi nas trebali nositi kao vreću krumpira. Zašto? Zato jer je nepristupačan kolodvor, prostori na kolodvoru, nemamo sanitarnog čvora nigdje prema kolodvoru, bar ne ovdje kod nas i na putu prema Zagrebu. Sipamo velike novce u nešto što se ne može koristiti. Ja iz Knina ne mogu nigdje krenuti bez osobnog vozila. Sreća je moja što ja imam osobni automobil. A što je s onima koji ga nemaju? – iznio je Blažević neke od primjera nepristupačnosti.
Izvođači koji izneređuju
Osobe u kolicima ne smije nitko tretirati kao vreće krumpira, jasan je Blažević. No pristupačni nisu ni stanovi, čak ni oni u novogradnjama, koji bi po logici i pravilnicima trebali biti prilagođeni OSI…
-Pitanje stanova, tražio sam i po Zagrebu. Gotovo nigdje se ne poštivaju konvencije pri kojima deset posto stambenih kapaciteta mora imati pristup osobama s invaliditetom. Što će mi stan od 100 kvadrata ako ne mogu ući u njega, niti u kupatilo. Kako da uđem u kupatilo kroz vrata široka 60 cm kada su mi kolica široka 66 cm? Neki me pitaju: zar se ne možete ustat iz kolica? Pa da mogu ne bi ih ni vozio. Ima onih koji mogu, ali treba razmišljati o svima… Imamo nove projekte iz EU. Dobro su napisani, projektanti projektiraju, sve dobro… No izvođači iznerede projekt i naprave preinake koje su nedopustive. Evo pola godine čekam potvrdu inspekcije da mi kaže je li most preko Orašnice u Kninu napravljen po standardima… – dodaje Josip Blažević.
Josip Blažević (foto TRIS/G. Šimac)
Kao svojevrsni zaključak na ove i brojne druge probleme OSI koje su iznešene na toj raspravi Maja Karaman Grbavac je ustvrdila kako je ‘svima jasno da se čitav niz spomenutih problema ne može riješiti sad i odmah.’
– Ali upravo lokalne strategije su bitne jer pomažu odrediti prioritete i to ne samostalno od strane jedinica lokalne samouprave nego u suradnji sa onim krajnjim korisnicima, osobama s invaliditetom koji mogu najbolje iskazati koje su to prioritetne potrebe i na koji ih se način može ostvariti. Zato bi apelirala na sve jedinice lokalne samouprave da izrade strategije te si na neki način olakšaju i zadaju smjernice za ostvarive ciljeve – ustvrdila je zaključno Maja Karaman Grbavac.
Za početak, eto i našeg prijedloga, neka se nekako sankcioniraju jedinice lokalne uprave odnosno njihovo čelništvo koje nisu bile ni toliko zainteresirane za probleme gotovo petine svojih građana da makar formalno pristupe izradi lokalnih strategija za olakšanje života osobama s invaliditetom.
