Šibenik, i tek manji broj njegovih građana, danas, 3. studenoga, obilježava Dan oslobođenja od fašizma u završnici Drugog svjetskog rata. Taj dio povijesti od hrvatske neovisnosti sustavno se zatire i gura u zaborav, što je neshvatljivo i iracionalno s obzirom na iznimno velik doprinos Šibenčana u NOB-i i pokretu otpora fašizmu i nacizmu u razdoblju od 1941. do 1945. Nažalost, umjesto ponosa, na djelu je negacija povijesnih činjenica, umjesto priznanja i počasti, revizionizam i pokušaj da se poraženi ustaški i profašistički kolaboracionisti proglase pobjednicima… 
Šibenik je u Drugom svjetskom ratu, kako piše Antifašistički vjesnik, puno propatio, nekoliko puta mijenjao uprave, i bio izložen torturi ustaša, talijanskih fašista i Hitlerovih nacista. Najprije su, nakon višednevnog talijanskog bombardiranja grada, ustaše proglasile NDH, samo pet dana poslije, 15. travnja 1941., Šibenik će se naći pod talijanskom okupacijom, a okupatori će se obračunati i s ustašama i rastjerati ih iz grada. Počinje fašistička represija na koju šibenski rodoljubi odgovaraju osnivanjem Prvog šibenskog partizanskog odreda, a fašisti kao odmazdu za otpor građana okupatorima strijeljaju omladince i odvode cijele razrede u internaciju na Molat.
Nakon kapitulacije Italije, 1943. u grad dolazi jedan bataljun Šibensko-trogirskog odreda, Talijani odugovlače s predajom i dočekuju njemačke divizije koje okupiraju grad u rujnu 1943. Administrativno, Šibenik je pripojen NDH, ali tu vlast Šibenčani nikad nisu priznali, veliki župan nikad se nije preselio u sjedište župe Bribir niti su poglavnikovi ljudi mogli među Šibenčanima naći gradonačelnika, ili predstojnika redarstva, za kojeg se kasnije ne bi ispostavilo da surađuje s Narodnooslobodilačkim pokretom. Pa se u Šibenik vraćaju četnici, pripadnici talijanske fašističke milicije (crnokošuljaši), u grad je upućena i jedna domobranska jedinica iz Knina i jedna ustaška jedinica iz Drniša, svi pod njemačkom komadom. Ali, u Šibeniku je buktio antifašizam, toliko da je u ljeto 1944. tek osnovana Ustaška mladež de facto djelovala u ilegali. NDH nije imala nikakvu stvarnu vlast u gradu koji trpi glad od koje ljudi naveliko umiru, na stotine je siročadi koja pokušava nekako preživjeti, hraneći se i korijenjem.
Krajem 1943. počinju saveznička bombardiranja ratne luke u Mandalini pri čemu su, kao kolateralna žrtva, stradali mnogi preostali stanovnici ali i stara šibenske gradska jezgra.
U rujnu 1944. Tito s Visa daje znak Prvoj dalmatinskoj proleterskoj brigadi za početak ofenzive za oslobođenje Dalmacije. Počelo je s oslobođenjem Brača, Šolte, Hvara, Korčule, Mljeta, Pelješca, Dubrovnika, Omiša, Makarske… Partizanima je trebalo obračunati se s neprijateljskim snagama od oko 62 tisuće vojnika i oficira, od kojih je bilo 45 tisuća Nijemaca, oko 12 tisuća ustaša, domobrana i oružnika te oko 5 tisuća četnika popa Đujića. Nasuprot te sile, u Osmom dalmatinskom korpusu je bilo oko 25 tisuća boraca, među kojima 1266 žena. U oslobađanju Dalmacije poginula su 1884 borca Osmog korpusa NOV, a među njima 176 s područja šibenske općine. No, s druge, neprijateljske strane, poginulo je 12 tisuća vojnika, a zarobljeno ih je oko 10 tisuća.
Nakon oslobođenja Splita, 26. listopada, i Zadra 31. listopada 1944., neprijatelj je koncentrirao sve svoje snage u Šibenik koji jedini na obali još nije bio oslobođen.
No, koncentrirale su se i partizanske snage na području Kaštela i Trogira i čekao se samo dolazak s Pelješca legendarne Prve dalmatinske proleterske brigade…
Opći napad počeo je s 1. na 2. studenoga, piše Antifašistički vjesnik, i navodi kako je “11. brigada odmah izbila kod Konjevrata na cestu i razbila tamo utvrđene četnike. 12. brigada je zauzela Debeljak i porazila četnike kod Lozovca te su tako zatvorili jedini izlaz Nijemcima iz Šibenika. 1. proleterska, ojačana artiljerijom i dijelom tenkova, krenula je iz pravca Vrpolja prema Šibeniku. Međutim, njemačke snage ukopane na dominantnoj uzvisini Sv. Juraj, uz samu cestu, pružile su žestoki otpor i zaustavile njihov prodor prema gradu. Tada je dovedena artiljerija 26. divizije, koja je dugo zasipala njemačke rovove na Sv. Jurju. Nakon toga, jedinice 1. dalmatinske prešle su u novi siloviti napad i u ogorčenoj borbi prsa o prsa uspjele izbaciti Nijemce s te uzvisine. Bataljon 3. prekomorske brigade prebacio se iz Jadrtovca na zapadnu stranu kanala i produžio napad prema Ražinama. Dijelovi 19. divizije na desnoj obali rijeke Krke otvorili su žestoku vatru na njemačke položaje na sjeverozapadnim prilazima gradu. U tom trenutku njemački štab donosi odluku o povlačenju 264. divizije iz grada. Borbena grupa «Alerman» kreće u proboj preko Debeljaka i motorizacijom cestom od Šibenika za Konjevrate i Drniš. Povela se odlučujuća bitka. 12. je napala njemačku kolonu kod Debeljaka, a 11. dalmatinska s jednim je bataljunom tenkovima udarila na čelo njemačke kolone u povlačenju. Teren Konjevrata je bio napovoljniji za kretanje tenkova tako da je u ovoj velikoj bitci po prvi put njihova efikasnost došla do izražaja. Na cesti su nakon borbe ležale hrpe pobijenih vojnika, uništenog oružja i razlupanih vozila. Povlačeći se zajedno s njemačko-ustaškom kolonom, u borbi blizu Konjevrata uništen je i jedan čitav četnički korpus, koji je brojio oko 300 četnika.”
Osloboditelji, bataljuni 1. dalmatinske, 3. prekomorske i dijelovi 19. sjevernodalmatinske divizije ušli su u Šibenik u zoru 3. studenoga 1944. dok se neprijatelj još nalazio u tvrđavi Šubićevac, i dok su meci još fijukali iz tvrđave, Šibenčani su oduševljeno izašli na ulice kako bi dočekali i pozdravili osloboditelje. Kreće mimohod partizanskih oloboditelja u kojem je bilo više od tisuću dobro naoružanih partizana.
U Operaciji Šibenik Prva proleterska je imala 14 pooginulih i 70 ranjenih, izgubljeno je i pet tenkova, dok je na strani neprijatelja bilo tisuću poginulih i 700 zarobljenih.
S područja bivše općine Šibenik u NOB-i je sudjelovalo gotovo 19 tisuća žitelja, a ako im se pribroji i preko pet tisuća pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta čije je antifašističko djelovanje kažnjeno odvođenjem u logore, može se zaključiti da je u antifašističkoj borbi sa šibenskog područja sudjelovalo preko 24 tisuće stanovnika ili čak 35,5 posto, navodi Antifašistički vjesnik. U ratu ih je poginulo 4.572, a od toga preko tri tisuće u partizanima.
Nakon oslobođenja, Šibenik 1. siječnja 1945. postaje sjedište ZAVNOH-a, najvišeg organa vlasti u Hrvatskoj, zbog čega se često kaže da je do oslobođenja Zagreba, Šibenik nakratko bio glavni grad Hrvatske. Bilo je tu sjedište Centralnog komiteta KPH, Glavni odbor AFŽ-a, Glavni odbor USAOH-a ( ujedinjene antifašističke omladine ), Pokrajinski komitet SKOJ-a itd.
U samostalnoj Hrvatskoj, Šibenik je duže od ostalih gradova odolijevao nasrtaju na spomenike palim antifašistima u Drugom svjetskom ratu, kao i preimenovanju ulica i trgova nazvanih po partizanskim herojima. No, na kraju pali su i mnogi šibenski spomenici NOB-i, pa i Poljana koja je nosila Titovo ime. Ljudi naprosto ne razumiju da se povijest ne da prepravljati, ili se dogodila ili nije. Ako je silom mijenjaju, ona se neće uistinu promijeniti…
