Neovisni novinarski portal
5.12.2021.
POLITIKA / SDP
Konačni slom SDP-a: Socijaldemokrati na putu liberala (HSLS-a), stranku žrtvovali za osobne ciljeve i ega

Konačni slom SDP-a:
Socijaldemokrati na putu liberala (HSLS-a), stranku žrtvovali za osobne ciljeve i ega

SDP je napokon implodirao do kraja. Dugo je vrč hrvatske socijaldemokratske partije išao na vodu, i sad se konačno razbio.  Pukao je na dva dijela. Zasad na matični SDP i Klub socijaldemokrata čiji je predsjednik Domagoj Hajduković. Njih 18 isključenih i suspendiranih koji su ostali jedinstveni u svom oponiranju vodstvu partije s Peđom Grbinom na čelu, bit će u Saboru jači klub od  matičnog, SDP-ovog, koji je spao na 14 zastupnika. A nijedan  neće više ništa značiti. Bizarna situacija za SDP, ali nisu prva stranka kojoj se to dogodilo. Je li SDP dočekao sudbinu HSLS-a koji se od svojevremene disolucije nikad nije oporavio…

Predsjedništvo stranke odlučilo se za radikalan rez: donijelo je odluku o izbacivanju sedmero članova iz SDP-a, s njima i bivšeg predsjednika stranke, Davora Bernardića.  Preostalih sedmero članova koji su se solidarizirali s ranije izbačenim zastupničkim kvartetom (Ostojić, Brumnić, Vukas, Bilić Opačak) , prošlo je s opomenom.

Peđa Grbin (foto TRIS/G. Šimac)

Klub “disidenata”

No, oni po onoj “milost ne tražim niti bih je dao”,  svojevoljno napuštaju brod koji tone. Prvi je to obznanio Domagoj Horvatović, ali ga na tom izlaznom putu iz SDP-a slijede i  ostali.  SDP-ov zastupnički klub Grbin gasi, najavljuje osnivanje novog, pri čemu je onaj “otpadnički”, koji je već danas promoviran s Domagojem Hajdukovićem na čelu,  brojčano jači od “matice”. Što nije poanta ovog raspada. Poanta je da nijedan više neće značiti ništa! Ukratko, perje se  rasulo i više nitko ga ne može pokupiti…

Stranka je pojela samu sebe, jer se godinama nije reformirala, obnavljala, modernizirala, svela se na svoje vodstvo i klanove koje je ono okupljalo ili mobiliziralo protiv sebe. Stara struktura i stari partijski mentalitet, u kombinaciji s dominantno privatnim, karijerističkim interesima, uzeli su svoj danak najvećoj i najstarijih stranci lijevog centra. Peđa Grbin bit će ili grobar ili, tko zna, možda i reformator SDP-a, pri čemu  se  ova potonja opcija trenutno čini nadrealnom.  Nitko ne voli čistke, one uvijek ostavljaju gorak okus i tko se na njih odluči mora znati da i sam može završiti s otpisanima,  na istom stranačkom “groblju “…

Iz SDP-a su, na valu otpora izbacivanju  iz njihovog Kluba zastupnika već neko vrijeme bivših članova stranke –Ranka Ostojića, Nikše Vukasa, Zvane Brumnića i Marine Bilić Opačak– izletjeli Davor Bernardić, bivši partijski šef, Franko i Davorko Vidović, Vesna Nađ, Renata Sabljar Dračevac, Romana Nikolić i Katica Glamuzina. Njima se dobrovoljno, iako “pomilovan” od vodstva, pridružio i Domagoj Horvatović, za njim i ostali iz “18 žigosanih”. I tako je SDP prepolovljen, ne samo u Saboru, nego i na terenu, jer  ovu čistku zastupnika, prati i paralelna- terenska, koja je već odnijela preko pet tisuća “žrtava”. A mnogi prognoziraju da će se osipanje SDP-a nastaviti i dalje, te da stranka ide prema političkoj margini.

“Čelična metla”

Posljedice Grbinove “čelične metle” za početak imaju paradoksalnu posljedicu, da je disidentska grupacija u Saboru jača od”pravovjerne” koju predvodi aktualni predsjednik. Ali, to je, naravno, tek vrh ledenog brijega, pod kojim se stranka neumitno urušava, raspada, kao stara trošna kuća u koju se godinama nije ulagalo, pa čak ni onda kad je krov počeo obilato prokišnjavati. Umjesto toga, pod tim krovom tukli su se sve nepomirljiviji partijski klanovi za prevlast, potpuno zaboravljajući na javno dobro koje bi trebalo biti prvorazredni motiv njihovog političkog angažiranja i djelovanja.

Tko je jučer bio suspendiran (Grbin od Bernardića), danas ne suspendira, nego izbacuje ( Grbin Bernardića), i svako novo vodstvo sve je radikalnije i isključivije. Tom progresijom, od SDP-a kroz relativno kratko vrijeme neće ostati ni kamen na kamenu…

Jer, treba se sjetiti kako je, kroz stranačku prošlost, čak i raspuštanje organizacija na terenu ostavljalo duboke tragove u ranjenom  tkivu stranke, pa se u pravilu te organizacije, nakon raspuštanja, nikad nisu oporavile. Splitska, primjerice, ni danas ništa ne znači u političkoj areni. Kako kod ove mjere članovi ne ostaju samo bez organizacije, nego i bez članske iskaznice, i moraju se u nju ponovo upisivati, mnogi se više nikad u SDP nisu vratili. Raspuštanje organizacija s vremenom je dijelom zamijenjeno raspuštanjem ( smjenom ) vodstva, što je ipak posljedično manja šteta za stranku, ali sukobi su se s terena premjestili u vrh SDP-a..

Organizacije su se raspuštale i u vrijeme Ivice Račana, ali više kao iznimka nego pravilo,  nastavilo se intenzivnije i beskompromisnije i u mandatu Zorana Milanovića, koji je kako tada, tako i sada, bio političar koji ne trpi ni kritike ni pogovora, pa su uglavnom kažnjavana i smjenjivana vodstva i pojedinci koji bi njemu stali na žulj. Tko god mu je svojim stavom zasmetao, pogotovo ako je nešto principijelno branio i zastupao (poput Mirele Holy, Aleksandre Kolarić…), taj je letio van. Milanović je oko sebe okupljao poslušnike, a ne stranačke prijatelje (što nije njegov ekskluzivitet, već primitivni politički standard od nas), pa je naposljetku i otišao s vrha Partije gotovo kao njezin oponent, a ne kao njezin izdanak. Iza njega je ostalo “društvo mrtvih pjesnika”, bivših ministara iz njegove vlade koji su vjerovali da su tim jednokratnim mandatnim pozicioniranjem osigurali partijsku vječnost (i neprikosnovenost).

SDP-u je trebao Gandhi

Gubitkom pozicije lidera stranke, Milanović se distancirao od SDP-a, ali su problemi ostali i poput plime zapljusnuli stranku izborom Davora Bernardića za predsjednika, na fonu činjenice da dolazi iz najveće i nekoć najmoćnije organizacije SDP-a, zagrebačke, a koji je izrastao na odanosti bivšem stranačkom kolegi, zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, od kojega je politiku i učio. Pokazalo se da nije naučio puno više od šalabatera, pa je vrlo brzo postao laka meta Milanovićevih ex-ministara i sljedbenika. Doduše, teško da bi se nekom spretnijem, potentnijem i politički zrelijem na tom mjestu dogodilo da ga stranačke kolege tako uporno pozivaju da odstupi. Vjerojatno ne bi.

Bernardić je, koristeći svoje ovlasti i po svojoj mjeri strukturirana stranačka tijela, pa i klub zastupnika, najljuće oponente suspendirao i izbacio iz sedla (među njima i Grbina), da bi onog trenutka kad je Bero izgubio od njega stranačke izbore, Grbin posegnuo za još radikalnijim mjerama, dodatno potencirajući već postojeće animozitete. Klanovska podjela koja je eskalirala u mandatu Davora Bernardića, osjećala se dubinski i kad je Grbin preuzeo stranku. SDP je djelovao kao rasuti teret, imao je svoju poziciju i opoziciju, a među njima je bio podignut “kineski zid”. Trebalo je imati Gandhia na čelu SDP-a da se nepomirljivi pomire a sukobi neutraliziraju,  a ne robotiziranog Grbina, koji ne nalazi ni najmanjeg popusta za oponente i u svakom sporu vidi samo Statut, a ne i ljude sa svim njihovim slabostima. A SDP je bio velika stranka, s puno individualaca, dijelom i egomana, koji se nisu dali hijerarhijski ušutkati. Nije to ni trebalo, sve dok svojim (izdvojenim) mišljenjima ne rade štetu stranci i ideji na kojoj ona počiva. Ali, tu vrst tolerancije SDP nije poznavao…

Umjesto da se problemi pokušaju razriješiti dijalogom,  strpljenjem,  tolerancijom drugačijih mišljenja, što je SDP godinama isticao kao svoju kvalitetu, Grbin se odlučio rješavati ih – sjekirom.  Najveći apsurd je da se do danas zapravo ne znaju konkretni krimeni četvero isključenih zastupnika iz SDP-a. Govorilo se da su opstruirali stranku na lokalnim izborima, ali kako, što su praktično radili, čime su se o interese i kolege ogriješili, e, to se nikad nije jasno komuniciralo.

A onda je podrška ili opozicija vodstvu u provedbi te mjere postala linija razgraničenja između onih koji mogu biti u SDP-u i onih koji moraju otići. Na kraju su se po toj liniji i pocijepali.

Bilo bi prejednostavno reći da su iz SDP-a izbačeni oni koji su opstruirali odluke vodstva i stranačkih tijela SDP-a. Ili, kako to sada kvalificira Franko Vidović, zbog verbalnog delikta. Vidović, i ne samo on, ima puno drugih grijeha kad je o SDP-u riječ, i bez navodnog verbalnog delikta, ako pod time podrazumijeva to što je aktualnog predsjednika Grbina nazvao tiraninom. Vidović gotovo da i nema nikakvog kontakta sa svojom šibenskom SDP bazom koja ga je izabrala i poslala u Sabor. A naposljetku, i sam nakon razlaza sa svojom dojučerašnjom strankom reče da s Peđom Grbinom i njegovim društvom ionako ne bi ostao.

“Disidenti” sada redom govore o svojoj misiji očuvanja socijaldemokracije  (Franko Vidović), jer u SDP-u više nema ni socijalnog, ni demokratskog, ostala je samo Partija i to u onom komesarskom smislu (Bernardić), ne zanimaju ih ni odbori ni potpredsjednička mjesta u Saboru, o novoj stranci nisu ni razgovarali, najavljuju povratak njihovog kluba ključnim problemima građana, umjesto bavljenja samih sobom, a do jučer su se aktivno valjali u istom blatu osobnih sukoba, čuvajući vlastite pozicije i ljuljajući stranku.

Razum i osjećaji…

Koliko je iracionalna i egoistična ova odmetnička struja, toliko je nerealan i Grbin kad tvrdi da u ovom raskolu nema verbalnog delikta, nema ničeg osim- razuma. Koliko je razumno, koliko je mudro razoriti stranku primjenjujući najdrastičnije mjere obračuna s neistomišljenicima? Mudar bi se političar potrudio na elegantniji način dokazati im da su u krivu (ako jesu), i da vrijeme radi za njega, a ne buzdovan. Šef SDP-a, međutim, nije imao ni želje ni volje, kamoli strpljenja, baviti se svojim oponentima, odlučio je naprosto odrezati ih od SDP-a. Za jedne je kriterij isključenja bio neprovođenje odluka tijela stranke, za druge brojni javni istupi na štetu ugleda stranke. I po toj liniji su, tvrdi Grbin, neki izbačeni, a neki suspendirani, i tu nema nikakvog verbalnog delikta, samo razuma vodstva, “jer ako govorite o vodstvu kao o luđacima, jasno je da ne možete biti dio te stranke”.

Istina je, nažalost, da su Grbina neki uspoređivali sa sjevernokorejskim vođom, nazivali tiraninom, i bilo je jasno da su ti članovi i sami zakoračili iz SDP-a, znajući da na listu za Sabor dok je kroji Grbin više neće doći, pa svojim”junaštvom” nisu odveć riskirali, jer u perspektivi ništa nisu ni imali. S druge strane, nije li se i Peđa Grbin trebao preispitati kako i zašto ga kolege vide kao totalitarnog vođu, sjesti s njima i razgovarati. Korigirati svoj bespogovorni stil, tražiti da se korigiraju i oni. Pokušati naći kompromis i djelovati u istom smjeru, jedni k drugima, a ne jedni od drugih.

Kako bilo, SDP se nepovratno rascijepio. Tu pomoći više nema. U Saboru će naredne tri godine djelovati dvije socijaldemokratske opcije u dva kluba zastupnika. Neki zakleti optimisti vele da bi od toga na kraju mogli i građani profitirati, budu li se ova dva ljuta protivnika nadmetala u tome tko će više i bolje zastupati interese građana. Vidjet ćemo, ali malo je racionalnog u tom očekivanju. Realnije je da oba kluba neće značiti gotovo ništa i da s tristo na sat voze SDP prema političkoj periferiji. Do idućih parlamentarnih izbora živjet će na nasljeđu prošlih, u dva bloka koja će se s vremenom sve više udaljavati, da bi pravo suočenje sa stvarnošću doživjeli na idućim izborima. Na kojima se ni Grbin ni “disidenti” ne trebaju nadati povjerenju građana. Prokockali su ga radeći ustrajno i dugo na dugoročnoj (možda i trajnoj) marginalizaciji  stranke žrtvovane za  previše velikih ega koja sva nisu mogla stati pod kapu SDP-a. Poput svojeodbno HSLS-a koji se od disolucije  (Budiša- Gotovac) više nikada zapravo nije oporavio…

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI