Neovisni novinarski portal
4.12.2021.
reflektor
Radnik

Hrvatska – šampionka prekarnog rada:
Rad na određeno je život na određeno

Radnik

Takvo što nećemo čuti iz hvalisavih i hvastavih usta naših vladajućih političara, no Hrvatska je dugi niz godina šampionka među državama Europske unije po brojnosti radnika koji imaju izrazito loše uvjete na radu te minimalna radnička prava, po posvemašnjoj raširenosti tzv. prekarnog rada i slučajevima u kojima poslodavci  minimaliziraju prava radnika, te ih iskorištavaju, slabo plaćaju, u svakom trenutku ih se mogu riješiti bez da za to snose ikakve pravne i druge posljedice, budu kažnjeni, stavljeni na stup srama i tome slično. I to je današnja europska Hrvatska, koja je do 2019. godine bila prva na top listi po prekarnom radu, a sad je, kako kažu neke statistike, na drugom mjestu u EU-i.

Što je taj prekarni rad? To je tek pojam kojemu značenje itekako znaju mnogi u Hrvatskoj koji nisu bili prilici zaposliti se kod poštenog poslodavca ili se skrasiti ili ‘uhljebiti’ u nekoj državnoj službi i vezanim ustanovama, poduzećima i institucijama, raznim javnim ili tajnim službama, jedinicama lokalne uprave i drugdje gdje postoje vrlo dobro uređena radnička prava.

Glavna karakteristika prekarnog rada je, kaže definicija, nesigurnost, rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad, i niska ili nikakva radna prava i zaštita. Tako rade sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, ugovorni radnici, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji rade po projektima… Dakle takvih je veliki broj, pa svima koji su se zatekli u toj ulozi, a među vama koji čitate ovaj tekst ih zasigurno ima, ne treba previše objašnjavati o čemu se radi.

Ne smije se zatrudnjeti

Koliko je među nama onih koji imaju vlastita ili znaju za iskustva bliskih osoba i prijatelja koji su doživjeli obespravljenost, šikaniranja i poniženja na poslu, mobbing, potplaćenost, neplaćanje prekovremenog rada, zabrane godišnjih odmora, otkaze bez valjanog razloga, otkaze ženama samo zato što su zatrudnjele, tjeranje s posla radnika nadomak mirovine i tome slično. Primjeri su nebrojeni. A gdje su tek sezonski poslovi, rad na crno.. u kojem radnik nema gotovo nikakvih prava, osim da radi, šuti i ne buni se. Često se u takvim slučajevima, kod takvih beskrupuloznih poslodavaca, radnicima ne daju ni ona elemenata radnička ni ljudska prava. Primjerice, takav se radnik ne smije ni slučajno razboljeti ili nedajbože ozlijediti, ne smije zatrudnjeti, ne smije mu se dogoditi ništa izvanredno zbog čega neko vrijeme ne može doći na taj posao, ne smije mu pasti na pamet da traži slobodne dane... Na primjer, smrt u obitelji, potreba njegovanja člana obitelji, iznenadni i neželjeni događaji druge vrste.

Dakle, treba naglasiti za one koji takvo što, srećom po njih, ne znaju. Danas se svi radnici ne nalaze u radnom odnosu – mnogi rade putem različitih oblika ugovora koji nisu ugovori o radu (ugovor o djelu, autorski ugovor…), iako im posao ima sva obilježja radnog odnosa. Česta je i lažna samozaposlenost, u kojoj radnik (često na nagovor poslodavca) otvara svoj obrt ili tvrtku, ali većinu ili čak sav posao i dalje obavlja za samo jednog klijenta.

Radnici koji se nalaze u radnom odnosu, odnosno koji imaju s poslodavcem potpisan ugovor o radu, u boljem su položaju, jer se na njih primjenjuje Zakon o radu.

Ipak, Zakon o radu samo okvirno uređuje odnose između radnika i poslodavaca, a radnicima, kao slabijoj strani u tom odnosu, jamči određena minimalna prava. Sve ostalo predmet je pregovora i dogovora između radnika i poslodavca.

No najgore je što o mnogočemu novije generacije, posebice mladi, uglavnom nemaju pojma niti su upućeni u radno zakonodavstvo, ne znaju o pravima koji imaju, nisu dobro informirani o bitnim činjenicama vezanim uz v rad, i kao takvi su baš po guštu kvarnim poslodavcima (dakako ne svima, ovdje govorimo o lošim primjerima) koji to veselo i spretno iskorištavaju.

Nevjerojatna je činjenica kako mlade generacije, npr. srednjoškolci, ali i kasnije studenti, u naravi nemaju nikakvo institucionalno obrazovanje o jednom od najbitnijih aspekata svačijeg života, a to je  rad , radna prava i sve vezano uz zapošljavanje. Zbog čega, primjerice, u četvrtom srednje učenici nemaju predmet koji ih upoznaje s osnovnim pojmovima koji se tiču ljudskog rada i prava radnika, a kako na tržište rada ne bi dospjeli kao lak plijen beskrupuloznih poslodavaca. Takvo što se ne bi desilo kada bi znali za svoja prava, a koja im se gaze, posebice u brojnim i sveprisutnim slučajevima kada mladi u potrebi održavanja egzistencije ili mogućeg zasnivanja obitelji moraju prihvaćati poslove s lošim radnim i drugim uvjetima, s minimalnim radničkim pravima.

Rad po mjeri čovjeka

Malo tko se bavi ovom iznimno bitnim problemima, a koje snažno utječu na društvenu klimu, prosperitet društva, demografsku sliku Hrvatske, masovno iseljavanje u inozemstvo. No koga briga… čini se kako takvo ozračje posve odgovara vlastima i povlaštenoj kasti u Hrvatskoj, a koja već desetljećima živi u nekoj drugoj Hrvatskoj, u svojim balonima blagostanja i visoke socijalne i svakojake sigurnosti, bez doticaja s realnošću u kojoj živi većina građana Hrvatske.

Radnik

Iznimka su neki sindikati. Projekt kojega su nazvali Rad po mjeri čovjeka odgovor je Saveza samostalnih sindikata Hrvatske na ubrzani pad kvalitete radnih mjesta u Hrvatskoj, degradaciju radničkih prava i demografsku krizu.

-Ovaj koncept prvi je korak nove etape borbe za dostojanstvo rada i radnika – putokaz svima nama koji tu borbu već vodimo, i poziv svima onima koji nam se žele pridružiti. Rad po mjeri čovjeka je realan cilj i temeljno pravo svakog čovjeka, ali se neće ostvariti sam od sebe. Do njega možemo doći samo ako znamo što ga čini i ako imamo jasnu strategiju kako ga ostvariti. – vele ti sindikalisti.

Kako kažu, svima nam je zajedničko jedno: želimo biti zadovoljni na poslu, svi želimo raditi nešto što će nam biti zanimljivo i u čemu ćemo se moći ostvariti, pokušavamo birati zanimanja, poslove i radno okruženje u kojemu ćemo se osjećati ugodno, gdje ćemo moći raditi ono u čemu smo dobri, i s vremenom postajati još bolji. No prije svega, želimo da nas drugi poštuju i cijene u onome što radimo, te da za svoj rad budemo pošteno nagrađeni.

-No što kada bismo ti rekli da imati dobar posao nije pitanje okolnosti u kojima smo se zatekli, niti samo potrage za dobrim radnim mjestom, nego borbe i brige za vlastita i tuđa radnička prava u radnoj okolini u kojoj smo se zatekli? Rad je, naime, neobična stvar – on jest naša osobna potreba i način sudjelovanja u zajednici, no za većinu nas rad je ujedno i glavni, a često i jedini izvor prihoda za život. Pritom većina nas nije (potpuno) nezavisna u načinu na koji privređujemo za život – obavljamo poslove za pravnu ili fizičku osobu koja nas zapošljava – poslodavca. U tom odnosu imamo obaveze, ali i prava. Znaš li koja prava imaš? Tvoje osnovno pravo je da s poslodavcem pregovaraš oko svega što se tiče radnih uvjeta. To pravo duboko je utkano ne samo u povijest, nego i u naše zakone – podučavaju sindikalisti potencijalne žrtve na bojnom polju tržišta rada.

Podsjeća se i kako postojeći hrvatski Zakon o radu samo okvirno uređuje odnose između radnika i poslodavaca, a radnicima jamči tek određena minimalna prava, a sve ostalo predmet je pregovora i dogovora između radnika i poslodavca, te u krajnjoj liniji ovisi o svijesti radnika o važnosti zaštite i unaprjeđivanja svojih prava. Ipak, mnogi rijetko dospiju u mogućnost da se izbore za svoja prava. Neki padnu već na razgovoru za posao.

Što te poslodavac ne smije pitati

-Što se mora znati kada ideš na razgovor za posao? Važno je da znaš što se smije, a što se ne smije događati na razgovoru za posao, što te poslodavac smije, a što ne smije pitati. Poslodavac ti ne smije postavljati osobna pitanja vezana uz tvoju nacionalnost, vjeru, bračni status, planiranje obitelji i sl. Takve stvari nemaju veze s poslom, i poslodavac ne smije na temelju njih odlučivati koga će zaposliti. Na razgovoru za posao smiješ i sam postavljati pitanja o radnome mjestu za koje se prijavljuješ ili tvrtki, odnosno organizaciji, kako bi procijenio je li to zaista radno mjesto i okolina u kojoj želiš raditi. Ne zaboravi: tijekom faze natječaja za posao poslodavac procjenjuje i ocjenjuje tebe, ali i ti njega! – podučavaju iz  Rada po mjeri čovjeka mlade.

Kako kažu, dobar posao je onaj posao koji uključuje dobru plaću, ne ugrožava fizičko i psihičko zdravlje, omogućava učenje i napredovanje, pruža sigurnost, omogućuje glas na radnom mjestu i odvija se u radno vrijeme koje ostavlja dovoljno prostora za privatni život. Takvo što nije lako naći u Hrvatskoj, osima ako nisi stranački podoban ili nekako povezan s onima koji jesu, to je opće poznato.

Na ova i još niz potanja odgovaraju česta savjetovanja koja umjesto školskog sustava i javnih servisa upućuju građane u njihova prava, a koja se priređuju u okviru gore spomenutog projekta Rad po mjeri čovjeka.

-Što su radnička prava i kako ih ostvariti? Koji dokumenti štite tvoja prava? Kakve povrede prava se događaju u praksi? Kakva prava imaju zaposleni na određeno vrijeme? Kako spriječiti nepravedna ponašanja od strane poslodavca? Kako zauzeti pravilni stav u zaštiti svojih prava kada tražite svoj prvi (pravi) posao? Što napraviti da poboljšaš radnička prava u svojoj radnoj sredini?- to su neka pitanja na koja nastoje odgovoriti Josip Miličević, stručni suradnik za projekte pri SSSH i dugogodišnji aktivist u udrugama koji su se bavile položajem mladih na tržištu rada, te Ines Duk Ocvarek.

Ocvarek je pravna povjerenica SSSH iz teritorijalnog ureda Sisak, a kojoj je inače posao pružanje pravne pomoći, davanje pravnih savjete, sastavljanje tužbi, pravnih lijekova, podnesaka u parničkim postupcima koji se tiču radnog prava, zastupanja u  radnim sporovima, posredovanje u postupcima mirenja, kontaktiranje poslodavaca u okviru uklanjanja problema, sudjelovanje u pregovorima s poslodavcima…itd.

Na njihovim savjetovanjima mnogi po prvi put čuju za neke bitne činjenice vezane uz prava svih njih, a tako i oni među nama koji su mislili da su upućeniji u tu problematiku.

-Savjetovanja su namijenjena mladim radnicima i radnicama, studentima i studenticama, onima koji tek traže posao, zaposlenima na određeno vrijeme ili putem drugih neobičnih oblika ugovora, kao i svima koji žele saznati više o svojim radničkim pravima i kako se izboriti za bolja prava i uvjete rada. Savjetovanje se održava u okviru projekta „Rad po mjeri čovjeka“, sufinanciranog sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda – kaže nam Josip Miličević, koji ističe kako je informiranje odnosno bolja informiranost jedna od ključnih stvari u borbi za ostvarivanje svojih prava, općenitih, a posebno radničkih.

Najteže mladima

Kako veli, na zamisao o savjetovanju su došli jer im je postalo jasno da kroz obrazovni sustav rijetko tko ima priliku slušati o tome koja su nečija radnička prava.

Radnik s čekićem

-Rijetko kada na primjer možete vidjeti ugovor o radu, saznati što sve mora, a što ne smije biti unutra prije nego ga dobijete na potpisivanje. Onda je teško znati je li ono što u ugovoru piše prihvatljivo, koliko dana godišnjeg imate i druge stvari koje su svima bitne. Primarno se bavimo osobama koje su prekarni radnici, što je termin koji se odnosi na osobe koje rade po kratkoročnim ugovorima, na određeno, ali su i u nekim drugim oblicima nesigurnih poslova. Na žalost sve su češći i rašireniji u EU-i, a pogotovo u Hrvatskoj koja je među najgorima u EU-i po stopi prekarnog rada. Puno ljudi radna način koji im ne ulijeva nikakvu sigurnost – ne znaju hoće li biti na tom radnom mjestu za tri mjeseca, šest mjeseci ili godinu dana. Za ovo smo se odlučili jer smo shvatili koliko su loši uvjeti za mlade na tržištu rada. Prije pandemije, 2019. je Hrvatska bila zemlja s najvišom stopom prekarnog rada u EU-i. Prema zadnjim podacima iz ove godine  je druga ili treća. I to je poprilično zabrinjavajući podatak. Dodatni faktor je da su takvi kratkoročni ugovori najčešće pogađaju mlade. Više od 90 posto prvih ugovora su ugovori na određeno. Ono što je dodatno zabrinjavajući je to da se često događaju kršenja zakona o radu, odnosno krivo korištenje ugovora na određeno. Takav ugovor se ne smije koristiti kao neka vrsta probnog roka. Vama poslodavac ne bi smio reći evo ti ugovor na šest mjeseci, pa ako si dobar možemo pričati za šest mjeseci. Postoji probni rok koji je vremenski period u kojem poslodavac treba procijeniti jeste li dovoljno dobri, a u kojem periodu i vi možete  odlučiti da li vam se dovoljno sviđa taj posao. Međutim realnost je da mlade osobe na tržištu rada često rade poslove koji su poprilično nesigurni i promjenjivi, u kontekstu nekog sezonskog rada ili rada preko agencija i slično, a posljedice takvog rada su prilično ozbiljne, takav rad na određeno znači da živite na određeno… – jezgrovito zaključuje Miličević.

Josip Miličević (foto dnevnik.hr)

Puno je teže mladima u takvim pozicijama planirati život, razmišljati o potencijalnoj obitelji ili bilo kojoj drugoj većoj životnoj odluci. Smatraju kako je odgovor na takvu situaciju sindikalno organiziranje i zajednička borba radnika, odnosno ne samo borba jednog radnika protiv poslodavca nego borba svih radnika može donijeti poboljšanja položaja radnika. Puno veće šanse su onima koji se uspiju organizirati i zajednički nastupiti u ostvarivanju boljih radničkih prava.

No što su uopće ta radnička prava?

-Najjednostavnije rečeno bi bilo da su radnička prava sva ona prava koja radnicima pripadaju temelju radnog odnosa  i ugovora o radu koji su sklopili s poslodavcima. Svaka osoba ima pravo na rad i na povoljne uvjere na radu, na zaštitu na radu, na radno mjesto, pravo na plaću koja mora biti jednaka za dva radnika ako rade iste posao. Ne može jedan primati veću, a drugi manju, ista plaća mora biti ista za rad muškarca i žene, zatim pravo na naknadu u slučaju nezaposlenosti, pravo na odmor, dnevni tjedni i godišnji odmor, mirovinsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i još čitav niz prava koji su definirani Zakonom o radu i drugim zakonima i zakonskim aktima… Kada dolazite na neko radno mjesto potpisujete ugovor o radu, ovakav ili onakav i u njemu su definirane neke stvari, ali ne pišu sva prava koji imate. Zakon o radu je temeljni akt koji samo okvirno uređuje odnose između radnika i poslodavca i radnicima jamči neka minimalna prava, a sve ostalo više od toga radnik mora sam sa poslodavcem ili u firmama u kojem djeluje sindikat će to umjesto njega učiniti sindikat koji može ugovoriti veća prava – veli  Ines Duk Ocvarek.

Uzmi ili ostavi

Inače, prava radnika ovise o sadržaju tri akta: ugovoru o radu, pravilniku o radu, te o kolektivnom ugovoru, ako je takav sklopljen.

-Ugovor  o radu je akt kojega prilikom sklapanja potpisuju radnik i poslodavac kao dvije, hajmo tako reći, dvije ravnopravne strane. I on bi trebao biti rezultat nekakvog sporazuma o tom pravima. Tako bi to bilo u savršenim uvjetima. Na žalost, malo koji radnik može utjecati na sadržaj ugovora o radu. Tako je to obično papir koji vam poslodavac ponudi po principu uzmi ili ostavi. Nema tu radnik nekog utjecaja na sadržaj ugovora o radu. S druge strane poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužni su donijeti pravilnik o radu kojim poslodavac pobliže regulira prava i obveze. To je akt koji poslodavac donosi jednostrano uz obvezu savjetovanja s Radničkim vijećem. Tada Radničko vijeće može staviti neke svoje primjedbe, no poslodavac ih ne mora uvažiti. Znači to je opet jedan akt koji ovisi o volji poslodavca. On ga donosi jednostrano i radnici nemaju utjecaj na njegov sadržaj. Međutim ono na što radnici mogu utjecati putem sindikata u koji su učlanjeni su kolektivni ugovori. Sindikati mogu pregovarati o plaći i drugim uvjetima rada sa poslodavcem, a to mogu učiniti kroz kolektivne  ugovore, u koji se onda mogu ostvariti i uvrstiti ona prava koja su šira od onih koji su sadržana u ugovoru o radu, Zakonu o radu i pravilniku o radu. – ističe  Ines Duk Ocvarek.

Pojašnjava to na primjeru o godišnjim odmorima: Zakon o radu kaže da svaki radnik za jednu kalendarsku godinu ima pravo na četiri tjedna godišnjih odmora, što je minimum ispod kojeg nijedan poslodavac ne može ići. Međutim radnik može u ugovoru o radu s poslodavcem dogovoriti veći broj dana godišnjeg odmora.

Radnik varioc

-Poslodavac, ako je dobre volje, isto može odrediti veći broj godišnjih odmora. Ali sindikati prilikom sklapanja ugovora uvijek iskamče neke dodatne dane godišnjeg odmora. Onda tu imate dane koji se daju na radni staž, na stručnu spremu, za roditelje koji imaju malodobnu djecu, pa se skupi više dana godišnjeg odmora. Neka prava nisu regulirana Zakonom o radu, kao što su troškovi prijevoza, pravo na nagrade kao što su uskrsnica, božićnica, regres, dar za djecu, solidarna pomoć i slično… To je onda nešto što postiže sindikat u pregovorima sa sindikatom. Kad sindikat i poslodavac sklope taj kolektivni ugovor on postaje obvezujući, znači poslodavac ne može jednostrano mijenjati njegove dijelove… Ako u njemu piše da imate 24 radna dana za godišnji, onda ćete imati 24 dana za godišnji… – kaže Ines Duk Ocvarek.

Među najugroženijima na takozvanom tržištu rada koje   je više crno i sivo nego bijelo, su mladi koji teko počinju sa samostalnim životom i pronalaze prve poslove, No od njih su još obespravljeniji studenti koji pokušavaju štogod zaraditi uz studij – oni često bivaju iskorišteni i potplaćeni. Umjesto da se takav rad stimulira, a studentima izađe u susret, taj vid rada uglavnom je podesan samo za poslodavce koji u studentima vide jeftiniju radnu snagu.

-Rad studenata je nešto što je vrlo slabo regulirano u Hrvatskoj… korištenje studentskog rada. Mnogi su sami na svojoj koži osjetili da tu nema previše pravila. U zakonu o studentskom radu ne piše koliko sati tjedno jedan student može raditi, niti piše koliko može maksimalno mjesečno. Otvara se puno prostora za iskorištavanje i zloupotrebu i načelno je stav mnogih udruga koji se bave mladima, kao i dijela sindikata, da je potrebno omogućiti studentima da rade, a s druge stane onemogućiti poslodavce da to koriste i prestanu zapošljavati radnike, nego samo  i uzimaju studenti… Studentima se puno teže organizirati i zaštititi  na radom mjestu… – kaže Joško Miličević.

Ni uskrsnice, ni božićnice, ni darova za djecu…

Dakle, rezimirajmo, ono što mnogi pojma nemaju je činjenica kako se u aktualnom hrvatskom Zakonu o radu nigdje ne spominje ni naknada za godišnji odmor, ni božićnice, ni uskrsnice, ni novogodišnji darovi za djecu, ni nadoknade putnih troškova za dolazak na posao, ni nagrade za eventualni uspješniji rad, niti tzv. Jubilarne nagrade radnicima koji su u poduzeću proveli 10, 20, 30 i više godina svog radnog života. Za sve to su se proteklih desetljeća u novoj hrvatskoj državi izborili marljiviji sindikati, dakako temeljem dobre prakse kakva je bila uobičajena i normalno u  poduzećima ondašnje socijalističke Hrvatske, prije nego li će devedesetih godina prošlog stoljeća prijeći na kapitalizam.

Kao i mnogo što u Hrvatskoj, i na sindikalnu borbu za bolja prava radnika je također bačena sjena, a to se desilo zahvaljujući nekim lošim iskustvima s nekim istaknutim sindikalistima za kojih u javnost stekao dojam da su se više zalagali za prava nekih poslodavaca nego za radništvo, te kako su tek figure koje su bliže vlastima nego onima koje bi trebali zastupati. Srećom radi se tek o manjini među poštenim sindikalistima, a bez kojih većina danas zaposlenih ne bi imala pojma o gore navedenim pravima za koja svi smatraju kako se podrazumijevaju, iako o njima nema ni riječi o aktualnim zakonima, nego su rezultat sindikalne borbe.

-Član sindikata ima pravo na besplatno zastupanje sa strane sindikata, na sudu, na besplatnu žalbu.. sve… Ako niste član sindikata morate sve sami: i angažirati odvjetnika što predstavlja znatan trošak. To je već dovoljan razlog da se učlanite. I kad vam je dobro na poslu može biti bolje. Mnogi kažu: šta će mi sindikat, pa na poslu mi je dobro. Uvijek može biti bolje – napominje Miličević.

Umorni radnik

Inače, javna je tajna kako su vrijeme korone i  ograničenja rada i kretanja mnogi poslodavci zloupotrebljavali opću histeriju, kaos i nevolju kako bi se okoristili, smanjili troškove i podijelili otkaze. Korona je u tom slučajevima, tvrdi se, manje naštetila onima koji su bili učlanjeni u sindikat.

-U koroni su si poslodavci dali oduška što se tiče kršenja prava radnika. To je bilo u ono vrijeme kada smo svi bili kod kuće, nismo radili. Poslodavcima je onda na pamet palo kako bi bilo zgodno ljudima uzeti godišnji odmor, dakle uzeti im godišnji odmor za te dane kada nisu radili. To je bio jedan veliki problem.. to su mnogi radili. Također su otkazivali ugovore o radu. Npr. hotel nije radio i poslodavac je jednostavno došao na ideju da svima da otkaz ugovora o radu… Rekli bi: ne radiš d sutra… Nemaš pravo na otkazni rok, na otpremninu, na ništa… Kad se ovo sredi, javi se… pa ćemo vidjeti. Tad smo u nekim poduzećima gdje su imali sindikalnog povjerenika uspjeli riješiti taj problem, radnici su vraćeni na rad, no bez sindikata bi svi našli na cesti.. – primjer korona-zlouporabe daje Ines Duk Ocvarek.

Mnogi, kažu Miličević i Duk Ocvarek, uopće ne znaju koja prava imaju, pa kažu: pa ja to 10 godina nisam koristio…

-Ljudi ne znaju… U slučaju otkaza o radu, osim ako se radi o otkazu koji je skrivljen od strane radnika radnik ima pravo na otkazni rok. Ovisno tome koliko je radnik radio kod poslodavca. Minimalni rok je dva tjedna za onoga koji je radio dvije godine u tom poduzeću. Što je duže radio taj rok je duži i za njega mora biti plaćen. Poslodavac može teći radniku gle ne trebaš mi ne trebaš dolaziti na posao evo ti otkaz, ali svejedno mu mora platiti taj otkazni rok. Radnik ima pravo i na otpremninu… – veli Ines Duk Ocvarek.

O radničkim pravima i primjerima njihovog kršenja moglo bi se pisati u nedogled. Kao i upozoravati kako u uvjetima kaubojštine na tržištu rada postoji nasušna i zbiljska potreba radničkog udruživanje u sindikate ili bilo koje druge vidova udruživanja, a što postane jasno tek onda kada dođe do problema. Činjenica je uvijek bila da se pojedinac teško sam može boriti protiv uglavnom moćnih poslodavaca s dobrim vezama u politici i pravosuđu. Za početak, posebice mladi koji nemaju iskustva rada u uređenijim društvima i života od ranije u vremenima u kojima su radnička prava bila važna i bitna, nužno je bolje informiranje o ovim temama. To, eto, mogu učiniti i putem ove brošure: Mali vodic_za_veliku_borbu  ili na stranicama projekta Rad po mjeri čovjeka na internetu.

‘Svatko od vas može pomoći’

Za kraj poručuju kako ‘svatko od vas može pomoći da se zajedno izborimo za bolje plaće, zdravija i sigurnija radna mjesta, bolju organizaciju radnog vremena, sudjelovanje radnika u odlučivanju te mogućnost učenja i napredovanja.’

Kako?

-U javnoj sferi važan je glas svakog čovjeka protiv izrabljivanja radnika, protiv porasta broja ugovora na određeno, honorarnih poslova i drugih nesigurnih oblika zapošljavanja. Pridruži nam se u borbi za Rad po mjeri čovjeka! Evo kako možeš pomoći: javnim zalaganjem za bolje radne uvjete, zagovaranjem kolektivnog pregovaranja, protivljenjem izrabljivanju radnika i prekomjernom korištenju nesigurnih oblika rada, poput rada na određeno i honorarnih angažmana, ispunjavanjem upitnika o kvaliteti vašeg radnog mjesta i glasanjem za političke opcije koje se zalažu za povećanje kvalitete radnih mjesta – poručuju.

Svi mi bi se trebali zalagati i djelovati kako je navedeno: javno se zalagati za bolje uvjete rada svih radnika, protiviti se izrabljivanju radnika i kad nismo sami ugroženi.. itd.

No to se zasad ne događa.

Radnici na građevini

Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI