Neovisni novinarski portal
21.9.2021.
KULTURA / šibenik / UMJETNOSTI
Šibenski akademski kipar Aleksandar Ale Guberina, priča o životu i umjetnosti: Iz starog ateljea deložirao ga je Grad, novome je vrpcu presjekao makedonski veleposlanik (!?)

Šibenski akademski kipar Aleksandar Ale Guberina, priča o životu i umjetnosti:
Iz starog ateljea deložirao ga je Grad, novome je vrpcu presjekao makedonski veleposlanik (!?)

Šibenski akademski kipar Aleksandar Ale Guberina otvorio je novu galeriju- atelje u svojoj obiteljskoj kući u ulici Jurja Dalmatinca u Šibeniku, o kojoj je od najranijih dana sanjao kao o svom domu. I eto, san se ostvario, a renesansni Ale, poput reinkarniranog Jurja Dalmatinca, otvorio vrata prvim gostima, ponajviše prijateljima, slaveći preseljenje, nakon 40 godina rada i života u goričkoj Ulici don Krste Stošića, u renoviranu kamenu kuću na Gorici. Svakako je kuriozitet da je otvaranje ateljea obavljeno u sklopu Dana makedonske kulture u Šibeniku, u organizaciji Hrvatsko-makedonske tangente, a prigodu da presječe vrpcu nije propustio, ne šibenski gradonačelnik ili župan, nego makedonski veleposlanik u Hrvatskoj, Milaim Fetai…

-Ovo je sad pravi atelje, a dosad sam godinama radio u ateljeu u stanu, gdje sam i živio, a ovo je baš atelje koji može podnijeti i ono što sam dosad volio raditi, a to je nastava za početnike, tako da novi prostor može figurirati i kao neka mini Akademija. U Šibeniku nema umjetničkih škola, ali onaj tko je želio naučiti elementarne stvari o modeliranju i crtanju, taj je iskoristio one moje sate zajedničkog slikanja i modeliranja-komentirao je kipar događaj sa sretnim završetkom unatoč svim kontroverzama koje su ga pratile. Jer, Ale i njegova obitelj, zajedno s njegovim umjetničkim opusom, deložirani su iz gradskog prostora. Koji je, nota bene, prodan, po svoj prilici, za ugostiteljsku namjenu…

Aleksandar Makedonski

A Ale je uselio u renoviranu, prekrasnu kamenu kuću kupljenu davnih 80-ih godina prošlog stoljeća, a u kojoj je, navodno, živio i Juraj Dalmatinac.

O Ali Guberini se zapravo gotovo sve zna, pa i da je svoju prvu skulpturu napravio sa samo 4 godine, kao dječak, rođen u šibenskom Docu,  u Kvartiru, u jednoj od najstarijih gradskih četvrti koja bolje od ijednog dijela starog grada, čuva identitet i tradiciju tisućljetnog Šibenika.

Kako priča jedan njegov suvremenik, susjed i školski kolega ( Petar Ivas ), davne 1955., u trećem razredu osnovne škole, dobili su zadatak da od gline oblikuju po slobodnoj volji neku figuru, igračku, što god. I svi su u razredu radili patkice, zmijice, kućice, a Ale, ni manje ni više nego original poprsje Aleksandra Makedonskog !Pa red je da mu makedonski veleposlanik toliko godina poslije svečano otvara i njegov novi atelje…

Dugi radni vijek kipara Guberine rezultirao je i bogatim umjetničkim opusom koji nije bilo lako prenijeti u novi prostor. Najvećim je dijelom to odradila Alina supruga Silva, koja je galeriju ( atelje )posložila u neku ruku kronološki, od njegovih prvih skulptura i crteža, nježno nijansiranih akvarela, slika iz 60-ih godina, preko dragocjenog ribarskog pribora koji ga je spašavao u najtežim danima, fotografija iz života umjetnika do artefakata koji su obilježili cijeli njegov opus, čuvenih Alinih grota ( stijena ) uz koje je rastao i oblikovao se kao čovjek i umjetnik, noseći uvijek, svuda, Šibenik duboko u sebi.

Uz umjetnost, i ribarenje je bilo neodvojivi dio njegova života. Lovio je i prave kapitalce: brancina od 12, zubaca od 18 kila, ne tako davno,  prije desetak godina. Kad je odlazio u taj legendarni ribolov, ispričao je kako ga je tada na more uputio neki unutarnji glas koji mu je govorio da mora otići, da ga lovina čeka. I bi baš tako…

U ateljeu je tek minijatura njegova života i umjetničkog opusa. Radio je i makete brodova koje je prodavao i njima se školovao. Bio je i u Americi, robijao u Staroj Gradiški, upoznao neke od najvećih hrvatskih disidenata i “proljećara” Gotovca, Veselicu itd., i to je bilo posebno životno iskustvo koje je ostavilo traga na njemu.

Tunje -hraniteljice

Djetinjstvo je proveo oblikujući glinu nataloženu ispiranjem mora uz rivu u Docu, pred kućom.  S deset godina već je radio skulpture itekako vrijedne pažnje i taj talent prepoznali su i njegovi nastavnici likovnog koji su ga i usmjerili na Školu za primijenjenu umjetnost u Splitu. Roditelji nisu imali novaca da bi ga školovali, a bilo ih je šestoro djece u kući. Majka nepismena žena, otac težak, živjelo se teško. Ali, Ale je bio uporan i odlučan.

–Ja idem- rekao je, pokupio svoje tunje ( ribarski pribor ) koje je imao od najranijeg djetinjstva, i te će ga tunje u prvim splitskim godinama prehraniti.

-Lovio je i školovao se. U početku je spavao na klupi na Marjanu, dok ne bi ulovio ciple i prodao ih na peškariji. A  kad je skupio neke novce, iznajmio je sobicu. Vječito je bio gladan, što nije prošlo neprimijećeno, pa ga je prof. Duhović pozvao da mu dođe pomoći, a usput bi ga i nahranio. Kod tog je profesora- priča supruga Silva– i najviše od zanata naučio.

Kroz cijelo srednjoškolsko obrazovanje bio je više gladan nego sit. Tek kada je počeo dobivati nagrade i postao “neko i nešto”, ljudi su počeli od njega naručivati radove, plaćati njegov rad i život mu se napokon nasmiješio.

Vojni rok u bivšoj JNA odlsužio je u mornarici, godinu dana u Splitu, godinu u Puli. Ali i za služenja vojnog roka imao je izložbe, a napravio je u to vrijeme i medalju za Đurđicu Bjedov. Nakon srednje škole, Ale je pod svaku cijenu htio upisati Likovnu akademiju u Zagrebu, a u međuvremenu se i oženio, dobio dijete i jedva da je za kruh imao, kamoli za školovanje. Ali to ga nije omelo. Od prijatelja Bože, posudio je novac za kartu do Zagreba kako bi otišao na prijemni na Akademiji.Položio je iz prve, i započeo studirati, a s njim je bila i obitelj koju je morao nekako prehraniti. I tako je počeo raditi makete brodova. Bilo je dosta da jednu kupi Arsen Dedić, pa da nastane pomama za njima. S vremenom, teško da je bilo poznatije osobe, a da nije imala neku Alinu maketu broda u svojoj vitrini. Zahvaljujući maketama brodova iznajmio je stan za obitelj, na Pantovčaku, a to mu je bilo samo tri tramvajske stanice od Akademije, što je bilo vrlo praktično. I onda mu je svanulo…

Povratak i kalvarija…

Na Akademiji je upoznao Džamonju, ulazi u njegov atelje, radi s njim, pomaže mu, paralelno studira i izrađuje makete, hrani obitelj koja se na njegovoj trećoj godini studija i dodatno povećava. Dobio je sina Antu. To razdoblje na Akademiji bilo je za šibenskog kipara vrlo dobro, nije živio u oskudici, bio je zadovoljan, radio što je najviše volio. Ali, unatoč tome, odlučuje se za povratak kući. U Šibenik.

-Zato što sam snažno vezan za Šibenik. U prvom redu zbog mora, radi ribolova. Sam sam pravio osti, i lovio više s ostima nego drugi s mrežama i parangalima- govori Ale.

Ipak, puno teže je biti kipar u Šibeniku nego u Zagrebu. Ali njega je more toliko vuklo da je rekao: Ma, koja slava, koja karijera u Zagrebu. Ja sam tu na proputovanju, da nešto naučim, a kad naučim, vraćam se. No, s povratkom počinje njegova kalvarija…

-Vrlo brzo je završio na robiji, i to samo zato što je u jednom društvu rekao da je katolik i da slavi Božić. Završio je u Staroj Gradiški na šest mjeseci. U međuvremenu, kćer mu se razboljela, a on i po drugi put odlazi na robiju jer je ovaj put- kazuje njegova Silva– rekao da je JNA nikakva vojska, onako po šibenski, impulsivno. E, kad ti je vojska nikakva, a ti onda ajde ponovo na šest mjeseci u Gradišku

Srećom je naišao na dobrog upravitelja zatvora koji ga je uzeo u zaštitu i tamo je vrijeme provodio rezbareći, a radio je i biste Tita, koje sad Silva, priznat će, mora sklanjati da ne upadaju u oko posjetiteljima.

-Jedan od bivših šibenskih gradonačelnika došao je jednom zgodom kod Ale u atelje i ugledao Titovu bistu, pa će bijesno:

-Makni ovo smeće, što to držiš tu?!

Ti ćeš meni reći za moje umjetničkog djelo da je smeće, da ga bacim- uzvrati mu Ale. Zar i to nije dio života i dio umjetničkog stvaranja, pa to je njegov autorski rad. Koristili su ga u zatvoru da svoj talent oplodi i da ostavi trag. Uspio je iznijeti kopije, kaže Silva.

Amerika

Nakon toga, Guberina odlazi u Ameriku i ostaje 4 godine.

-Je li to što pomoglo Ale, u umjetničkom i u materijalnom smislu-upitam.

Kako ne! Upoznao sam jedan sasvim drugačiji pogled na život, a značajno mi je i materijalno pomoglo. Živio sam u najekskluzivnijem dijelu Kalifornije, u LA-u, na moru, redovito odlazio loviti, imao svoj brodić, iznajmio kuću s bazenom.

Bio je, dodaje Silva, vrlo uspješan u Americi, radio skulpture djevojaka s Melrosea koje su pozirale kako bi bile primijećene i ostvarile svoj holivudski san. Mnogi su htjeli kupiti te skulpture, ali je Ale imao ugovor s jednom galerijom koja je ta djela zaštitila i ništa od toga nije mogao prodati. Ni u Americi se nije mogao skrasiti. I opet se vratio kući.

-I ovdje mi je najbolje, kupio sam ovu kuću koju sam od najranijih dana sanjao. Nigdje nisam bio sretniji- priznaje kipar.

Vratio se 1991. da bi upisao sina Antu, koji je naslijedio umjetnički gen od oca, na primijenjenu umjetnost, koju je uspješno i završio.

Ale je  s Antinom majkom bio u braku samo godinu i pol dana. Ante je ostao s majkom, sestra je nažalost s 15 godina umrla…

 

Silva

U međuvremenu je u Alin život ušla Silva s kojom je sada već 30 godina u braku.

-Upoznali smo se 5. rujna 1991. na jednoj donatorskoj izložbi, a Ale se tada spremao ići u rat. Tek što smo se upozali, ja mlada, zaljubljena, a on mi govori da ide u Hercegovinu. Ma, di ćeš sada u Hercegovinu, a tek smo se sreli, mislila sam, onako zaljubljena.

Silva je tada već imala svoju karijeru, iza nje je bilo 50 slika, bila je zaljubljenica u slikarstvo, u umjetnost, i nije slučajno, kaže, da su se sreli.

-Kad smo se upoznali, veli meni Ale: -Ma, šinjorina, kako to da vas nitko nije još zarobija? Zašto bi me netko zarobio, kažem, pa ja sam sretno slobodna cura. A on će meni potiho: Šinjorina, ja sam gotovo siguran da ćete vi mene u životu usrećiti. Jesam li te usrećila Ale– upita ga onako kao usput. A Ale samo klima glavom, i zadovoljno se smiješi.

Ubrzo su se vjenčali, potom dobili i sina Marija s kojim je Ale osjetio novi snažan stvaralački impuls i inspiraciju. Silvi je tada rekao kako se prvi put osjeća kao ćaća. Jer, s prvom ženom se oženio kad je imao samo 22 godine, a u braku proveo tek godinu i pol.

S novim brakom dobiva silnu energiju, novi zamah i počinje njegova najplodnija faza.

-Čim smo se vjenčali, rekao mi je: Šinjorina, ja hoću 24 sata ženu pored sebe. Pomislila sam, riskiram sebe, svoju karijeru, odlazim iz Primoštena,  a on slobodan umjetnik. Ali sam osjetila da s njim mogu započeti neku dobru priču. On mi je uvijek govorio: Ne boj se, bit će novaca, bit će posla, bit će sve dobro. I tako do danas, 30 godina sam 24 sata dnevno uz njega.

Aleksandar Guberina je radio i povijesne spomenike, spomenike poznatim javnim osobama, od kralja Zvonimira u Kninu, preko Tuđmana u Biogradu i Kaštelima, do, umalo, i Smoje. Dobio je prvu nagradu na natječaju za spomenik Miljenku Smoji, ali zbog politike nesklone Smoji, spomenik nikad nije realiziran, priča Silva.

Upravo zbog spomenika koje je radio, ali i činjenice da je u bivšem sustavu bio zatvaran iz “političkih razloga”, mnogi bi za Alu rekli da je državni umjetnik.

-Ne, naprotiv- odmah će Silva. -Niti slučajno! Nikad Ale nije dobio direktnu narudžbu od vlasti, kao primjerice Kažimir Hraste ili Kuzma Kovačić, sve što je radio dobio je na natječaju.

Za njega novac nije bio važan. S vremenom je napravio velik broj modela za autohtone suvenire, koje je prodavao u Galeriji Dioklecijanovi podrumi u Splitu. I inače je vezan za Split, jer, kaže da mu je taj grad sve dao: tu je završio Školu za primijenjenu umjetnost, tu je bio u vojsci, Split ga je hranio, od  suvenira su renovirali kuću u koju su se upravo uselili…

Deložacija

Živio je u Docu, kod Kvartira, sve do 1984., a onda je od Grada dobio poslovni prostor od kojeg je dio pretvorio u stambeni. A iz tog prostora su nedavno, nakon 40 godina, deložirani i to u vrijeme Aline bolesti i liječenja u kninskoj bolnici… No, Silva ne želi o tome. To treba zaboraviti, kaže. To je iza nas.

Zanimljivo je da je Ale Guberina, iako je u bivšem sustavu robijao, zapravo puno više dobio od SDP-a negoli od HDZ-a. Za vrijeme SDP-ove vlasti dobio je Nagradu Grada Šibenika.

– Neću nikad zaboraviti zgodu iz Vijećnice, baš kad je Ale dobio Nagradu Grada. Pristupio nam je Ivan Ninić i pred biskupom, sasvim iskreno rekao: -Ale, toliko smo bili nepravedni u bivšem sustavu, ispričavamo ti se što ti dosad nismo dali priznanje jer ako ga je itko zaslužio, ti si. Jer Ale je bio  veliki humanitarac, sve je pomagao, u svim  akcijama sudjelovao. I onda, kad se razbolio, Grad nas deložira. Umjesto da mu je napravio spomen-atelje…

I taj je prostor ovaj šibenski akademki kipar dobio na korištenje još daleke 1984., za bivšeg režima, da bi mu kasnije, jedan šibenski gradonačelnik, u samostalnoj Hrvatskoj, bahato poručio da kako su mu prostor dali, mogu mu ga i uzeti ( !? )

Sada žive u svojoj kući koju  je Ale kao dijete sanjao.- Kad je iz Doca prolazio ovom ulicom na putu do škole, uvijek bi zastao pred njezinim portalom i govorio : Ajme da mi je jednog dana imati ovu kuću. San djeteta koji je s petoro braće i sestara spavao u jednoj sobi, eto, ostvario se.

Nikada se politikom nije zamarao, ni u jednoj stranci nije bio, ali je bio iskreni patriot.

-Pa je li grijeh voljeti svoju domovinu?- pita se Silva, ne shvaćajući da domovina nerijetko čovjeka, nažalost, tjera da je ne voli… -Bez obzira koliko ga je šibala, danas je, kad ga netko upita kako je, Alina deviza: Dobro je, ne tuku.

Na kraju upitam: -Sva ta posvećenost umjetnosti, sva ta muka da joj služiš i da preživiš, bi li sve to isto tako ponovio, i je li se isplatilo?

-Bi, ponovio bi sve i ispatilo se. Uvijek sam bio beskrajno uporan i znao sam jako dobro, s obzirom da sam poznavao  sve te kipare koji su živjeli u Splitu i Zagrebu, a da nisu ništa ostavili gradu,  ovo je mjesto gdje ja mogu staviti pred sebe cijeli Šibenik i jurišati gdje god hoću.

Prošao je puno gorkih u životu, od teškog djetinjstva i mukotrpnog školovanja, smrti kćeri, razvoda, razdvojenosti djece, ali na sve kaže: To me je samo učinilo boljim čovjekom.

Tags: ,

VEZANE VIJESTI