Neovisni novinarski portal
21.10.2021.
HRVATSKA / POLITIKA / POVIJEST/SADAŠNJOST
Dr.Ivo Goldstein na Fališu: Imamo partijsku državu u kojoj se funkcije dodjeljuju po načelu “a kaj bi ti štel biti”…

Dr.Ivo Goldstein na Fališu:
Imamo partijsku državu u kojoj se funkcije dodjeljuju po načelu “a kaj bi ti štel biti”…

Nova knjiga dr. Ive Goldsteina “Hrvatska 1990. – 2020.”, s podnaslovom “Godine velikih nada i velikih razočaranja”, na Fališu je, stjecajem epidemioloških okolnosti, doživjela svoju premijeru. U javnom intervjuu koji je s autorom vodio Kruno Lokotar. Za razliku od prethodnih, priznao je sam Goldstein, ova je knjiga pesimistična, a taj se pesimizam reflektira već i u samom podnaslovu.

Uvodno, knjiga problematizira vrijeme od smrti Josip Broza Tita do kraja 80-tih, a njezino prvo poglavlje počinje s 1990. kao godinom velikih nada. Jugoslavija je bila na izdisaju i ljudi su imali nadu da dolazi nešto novo i da će ono biti u svakom slučaju bolje. No, nakon 30 godina, kazao je Goldstein, treba podvući crtu i pokušati napraviti inventuru, i to autor čini ovom knjigom kroz cijeli niz aspekata- ekonomski, historiografski, politološki, turistički, naposljetku.

Pad s 2. na 10. mjesto

Hrvatska je 1990., s kojom zapravo počinje knjiga, bila na 2. mjestu među 11 postsocijalističkih ( postkomunističkih ) zemalja koje su u međuvremenu ušle u EU. Danas je na 10. mjestu, 11. je Bugarska. Sve ostale zemlje su nas prešišale. Dijelom je za to doista kriv rat, ali taj pad s 2. na 10. mjesto nije izazvan samo ratom, i o tome treba govoriti, jer ćemo u protivnom ostati tu gdje jesmo, neće biti pomaka na bolje. A ono što nedostaje ovoj zemlji, smatra Goldstein, je slobodna diskusija o onim najbolnijim pitanjima. Ako to ne činite po tzv. državotvornom obrascu, čeka vas neizbježno etiketiranje kao Jugoslavena,prebrojavaju vam se krvna zrnca, i takav narativ je nešto što ubija ovu zemlju.

Tri desetljeća samostalne Hrvatske, autor u svojoj knjizi sagledava kroz nekoliko prekretnica- od 1990. do Tuđmanove smrti u jesen 1999. te izbora koji su mjesec dana poslije održani i koji su na svaki način bili prekretnica, preko godina približavanja EU i usklađivanja s njezinim zakonodavstvom i standardima, i naposljetku 2013. kada Hrvatska i formalno ulazi u punopravno članstvo EU, na vlasti je liberalno-lijeva koalicija, a Ivo Josipović predsjendik Republike.

No, već 2012. počinje regresija, tzv. konzervativna revolucija s velikom javnom promocijom referenduma o braku, a vrhunac joj je šator u Savskoj, 2014., i legendarni povik “oba su pala” u njegovom negativnom ( a ne ratnom ) kontekstu, koji svjedoči o jednom pučističkom načinu razmišljanja onih koji su bili uključeni u taj projekt.

Nažalost, kad se rezimira tri desetljeća nove Hrvatske može se konstatirati da imamo partijsku državu u kojoj se funkcije dodjeljuju po načelu “a kaj bi ti šel biti”, kako je svojevremeno jedan HDZ-ovac vabio u koaliciju nezavisnog kandidata uplašen njegovom kandidaturom.

Goldstein u knjizi promovira i svoj akronim NKKKK, što je kratica od nacionalizam, korupcija, klijentelizam, konzervativizam i klerikalizam. Oni koji se navuku na 1 N i 4 K, oni su podobni i njima se vrata otvaraju, bez obzira koliko su u tome prijetvorni, a njihova religioznost, ističe Goldstein, hinjena. Ali je podobna!

 O Tuđmanu

U knjizi vrlo kritički govori i o Franji Tuđmanu i njegovoj ostavštini. Sasvim iskreno će reći da nema baš puno dobrih stvari koje bi mogao reći o Tuđmanu.

-Bio je marljiv, organiziran, strog, nije podnosio pijance, i sve mi se to kod njega sviđa. Ali, ne sviđa mi se što je bio herostrat, uvjeren da ima misiju odlučivati o sudbini naroda. Mislio je da je jako učen, a zapravo nije mnogo znao. Njegove najbolje knjige su- kazat će na Fališu Goldstein– one u kojima je prepisivao druge autore. U Zagrebu nije mogao doktorirati pa mu je Partija omogućila da doktorira u Zadru. Njegova najgora knjiga je “Bespuća povijesne zbiljnosti” koju je napisao misleći da stvara neku novu filozofiju povijesti, a za to, kaže Goldstein, nije imao ni znanja ni intelektualne snage

Tuđman je smatrao da je vrhunac povijesti stvaranje države, država je za njega bila apsolut i mi danas svjedočimo apsolutizaciji države. Tuđman nije shvaćao da država sama, sa svojim granicama nije apsolut, da u njoj žive ljudi i da im on, kao vlast, mora omogućiti da žive bolje. Za ekonomska i socijalna pitanja Tuđman nije imao smisla, nije za to mario i tu je imao veliki problem, ali problem je imao i s demokracijom.

Goldstein smatra da je 1990. Hrvatska po demokratskim standardima bila bolje pozicionirana i zrelija nego 2000. Djelomično zbog rata i niza zločina i mržnje koja se nataložila. Ali, to je samo dio odgovora. Jer, najgori otkloni od bilo kakvih demokratskih standarda su se dogodili nakon Oluje kad je Tuđmanova osnovna uloga trebala biti razvoj demokracije.

Otklon od demokracije

Prvi otklon je nepriznavanje izbora za gradonačelnika Zagreba 1995 ./1996., kada je Tuđman odbio potvrditi čak četiri kandidata opozicije koja je u Skupštini Grada Zgareba imala dvije trećine vijećnika. Bio je to, smatra, potpno nerazuman akt protiv bazičnih principa demokracije.

Drugi otklon je bio atentat na Vladu Gotovca 1997., tijekom predizborne kampanje, u Puli, kad je na njega nasrnuo vojnik iz Tuđmanove tjelesne garde koji je klicao Anti Paveliću, psovao majku okupljenima i udario Gotovca željeznom kopčom opasača po glavi, zbog čega je trebao biti optužen za pokušaj ubojstva.

Državotvorni mediji su govorili da su atentat organizirale američke tajne službe, a Tuđmanov izborni štab je konstatirao da je Gotovac predstavnik judeo-boljševičke frakcije u HSLS-u.

-To je bila Hrvatska 1997., dvije godine nakon rata- konstatirao je Goldstein.

Govorio je i o dvije percepcije države i nacije, suvremenoj liberano-demokratskoj koja državu smatra nekom vrstom društvenog dogovora sa svojim građanima, i pecepcijom države kao plemenske zajednice, koja je danas, reći će, vrlo kurentna roba i to ne samo u Hrvatskoj.

-Plemenska zajednica negira poziciju građanina, ona govori o naciji kao nekoj zatvorenoj cjelini. Ako postajete državljanin temeljem nacionalne pripadnosti koja je definirana, u koju se ne može ući niti se iz nje može izaći, jer je zadana, onda je to onaj koncept “mi i oni”, pri čemu su oni svi drugi i drugačiji , bilo po nacionalnoj pripadnosti,  ili vjeri, spolnoj orijentaciji, političkim opredjeljenjima. U takvoj, plemenskoj zajednici ne postoje politički suparnici u političkoj borbi, nego- neprijatelji koje treba uništiti. Što god je ta percepcija države kao plemenske zajednice jača to smo mi više u problemima. U problemima su-  dodaje-  i naši susjedi na istoku-  ali ja nisam sklon tome da Vučićeva ili Miloševićeva Srbija budu mjera za Hrvatsku. Radije bi da se uspoređujemo s onima na zapadu i sjeveru.

Može li Možemo! biti nova hrvatska prekretnica, teško je reći. Da bi se njhov utjecaj proširio iz Zagreba i na druge dijelove Hrvatske, treba se ugledati na Stjepana Radića koji je išao od sela do sela, i u svakoj birtiji bi dobio bar dvoje pristalica, jer su ga vidjeli. Da bi dobili izbore u Hrvatskoj,  napominje, treba od Konavala do Vukovara imati svoje organizacije i simpatizere. Treba putovati Hrvatskom i vidjeti kako ljudi žive i u drugim dijelovima zemlje, jer je pogled na Hrvatsku iz Zagreba vrlo sužen.

Pozicija intelektualaca je da govori, da izražava nelaganje

Na kraju, Goldstein govori i o poziciji intelektualaca u društvenim promjenama, pa kaže:

-Intelektualizam prestaje biti referentna točka u javnom prostoru i to se vidi na mnogo načina. Kad je 80-ih godina pok. novinarka Maja Miles  mjesecima pisala o ukidanju smrtne kazne u Jugoslaviji, ta se tema valjala mjesecima javnim prostorom jer je jugoslavenski pravosudni i politički sustav teško prihvaćao da mora ukinuti smrtnu kaznu. Naposljetku se to dogodilo, a Maja Miles je u tome imala značajnu ulogu. Danas, međutim,  bilo kakva diskusija u javnom prostoru traje 24 sata. Dođe neka afera, dva –tri dana živi i gotovo.

To je, objašnjava Goldstein, i zbog  novih komunikacijskih, internetskih okolnosti koje su dovele do toga da ljudi brže razmišljaju, a i sama javnost se na to priviknula. Osim toga, unatoč ulasku u EU i zadovoljavanju liberalno-demokratskih standarda, “dogodio se manjak intelektualizma i zatvaranje javnog prostora. Iako danas možete javno govoriti i kritizirati koga god, bez straha da će vas zbog toga suditi po članku 133. i zatvoriti, ipak postoje teme koje su tabu i o kojima je bolje ne govoriti. Jer, ako niste “svoj na svome”, i imate određene obaveze u društvenom prostoru, naravno da postoji i određena samocenzura i  da se o određenim stvarima ne govori. Jer, ako ništa druge- kazao je na Fališu, postat ćete meta internetskih napada i pljuvanja, što, naravno, nije ugodno.

-Dakle, to je pozicija intelektualca. Ispada da morate biti hrabri da bi nešto mogli govoriti . Da mi je to netko rekao prije 30 godina, kazao bi mu “daj, stari, odi si nešto popit, to je nemoguće”. Nažalost, u ovih 30 godina imali smo možda nekih 7- 8 godina progresa, od 2001. do 2008.- 2009., a to je premalo. Zato intelektualac mora govoriti, pokazivati neslaganje i na početku će biti on jedan, a onda se ta gruda neslaganja počinje kotrljati. Abraham je bio prvi koji je vjerovao u jednog boga i ta je ideja bila apsolutno revolucionarna. Svaka takva ideja se nalazi u glavi čovjeka koji razmišlja, a to je intelektualac-zaključio je znakovitom porukom šutljivim hrvatskim intelektualcima dr. Ivo Goldstein u Šibeniku.

Ivo Goldstein

Tags: ,

VEZANE VIJESTI