Miroslav Škoro više nije predsjednik Domovinskog pokreta. Podnio je ostavku. Tvrdi da njegova odluka nije iznenadna. Čudno, jer njegova je stranka činom svoga šefa zatečena, što bi bio eufemizam od šokirana. Škoro je, zapravo, kapitulirao. Nije mu dugo za to trebalo…
Političar koji je partiju egocentrično izvorno nazvao svojim imenom, Domovinski pokret Miroslava Škore, u čemu nije prvi, a vjerojatno ni posljednji, odjednom je sit svega, zahvaljuje se na počastima i povjerenju svojoj sljedbi, “kupi tunju” i odlazi. Doduše, ne iz stranke, ali s njezine čelne, liderske pozicije. Ne želi više biti odgovoran za poraze i posrnuća, iznevjerena očekivanja, pun mu je kufer, zapravo, dosta mu je frustracija neispunjenim ambicijama. Naravno, ništa od toga Škoro ne navodi kao razloge ostavke, koju kamuflira demagoškom sintagmom “osobni razlozi”.
S jedne strane naglašava kako njegova odluka da odstupi nije iznenadna, a s druge priznaje kako je njegov postupak “vjerojatno iznenadio ljude”. Kontradiktorni Škoro očigledno je napunio čašu neuspjeha do vrha, neko je vrijeme puštao da se sadržaj u njoj slegne, ali ispostavilo se da s vremenom čaša ne postaje praznija, nego punija. Žuči. Gorčine. Pa je odlučio prevrnuti i – isprazniti.
-Logičan je slijed. Ljudi moraju znati da je ovo posljedica slijeda događaja koji je u zadnjih dvije i pol godine u jednoj čudnoj kombinaciji politike i medija provukao i moju obitelj i mene kroz odvratno blato. S druge strane je spoznaja da bi, prema nekim mojim indicijama, to sve skupa vodilo pitaj boga gdje. Ne želim provlačiti svoju obitelj kroz blato, oni to nisu zaslužili- objasnio je svoje razloge za ostavku glazbenik u politici.
Njegovi “razlozi javni” mogli bi se prihvatiti kao relevantni, da nije i drugih koji se čine uvjerljiviji i logičniji. A njih Škoro odbija i prihvatiti, a kamoli javno priznati kao argumente koji su prirodno i razumski vodili njegovoj abdikaciji. Jer, budimo relani, zar i sam Škoro nije proizvodio blato i u njega perfidno i bez milosti gurao druge?
Činjenica je da se Miroslav Škoro, dočim je uskrsnuo u politici nakon duge apstinencije ( jer, već je bio saborski zastupnik HDZ-a 2007., a bogme i generalni konzul RH u Pečuhu od 1995. do 1997. ), kandidirao se najprije za predsjednika Republike ( u prosincu 2019. ), ali nije uspio.
No, to ga tada nije pokolebalo, pa se nakon pola godine, s velikim ambicijama, okušao i na parlamentarnim izborima u ljeto 2020., računajući da se nova vlada bez njega neće moći formirati. Ako i ne bude premijer, njegova će, mislio je, biti presudna, zadnja. Međutim, Domovinski pokret, iako s respektabilnih 16 osvojenih mandata, ostaje na parlamentarnoj, oporbenoj margini. Škoro, doduše, postaje potpredsjendik Sabora, a Andrej Plenković i njegovo odabrano HDZ-društvo ulaze u savez s manjincima i nekim saborskim solistima, formira čvrstu vladajuću većinu ( iako s rubnim, ali lojalnim, brojem zastupnika ) i potpuno ignorira Škoru i njegovu šarenu desničarsku sljedbu, baš kao što je to prethodno učinio i s Mostom. Za Škoru je takav scenario bio poražavajući. Njegovih 16 mandata palo je ispod svake cijene…
Naposljetku, odlučuje sreću iskušati i treći put, pa se na lokalnim izborima u svibnju ove godine kandidira za zagrebačkog gradonačelnika. Ali, doživio je i treći poraz. I čašu napunio do vrha. Samo je nije odmah impulzivno preokrenuo, ni prolio. Pričekao je malo, testirao samog sebe i analizirao vlastiti politički smisao te zaključio da je politika za njega besmisleni niz pokušaja i promašaja. Miroslav Škoro je čovjek koji nema strpljenja za duge bitke. Odustajao je od politike i ranije. Hrvatski sabor je svojevremeno napustio svojevoljno nakon samo osam mjeseci u zastupničkim klupama, nije to bilo ono što bi ispunilo njegov ego, što bi dostajalo njegovoj krnjoj osobnosti, što bi zadovoljilo njegove apetite. Godinama poslije, pokazao je jasno kamo je u politici smjerao. Ne da bude jedan od 151-og, nego prvi i jedini. Ili šef države, ili premijer, ili gradonačelnik metropole. Ali, nije išlo. To ne znači da Miroslav Škoro ne bi mogao još jednom uskrsnuti. Kad zaliječi rane, zaboravi poraze i možebitno ponovo dozvoli političkom erosu da zavlada onim glazbenim i gurne ga u novu vatru…
U međuvremenu, Škoro će nas pokušati uvjeriti kako je njegova stranka ( DP ) u godinu dana napravila čudo i ostat će joj, kako je kazao na N1 televiziji, i dalje vjeran, ali se odriče bilo kakvih dužnosti i pozicija. Eventualno u obzir dolaze- počasne. Kaže i kako vjeruje u tu stranku i te ljude, ali očigledno ne toliko da bi ih na svoju ostavku pripremio, o tome s njima razgovarao i raspravio o oportunosti toga čina za sve, a ne samo za njega. Ergo, Škoro u trenutku donošenja odluke o odstupanju s čelne pozicije u DP-u nije mislio na stranku, na sve te ljude kojima vjeruje i do kojih navodno drži, nego isključivo na sebe. No, i to je legitimno…
U trenutku odlaska s čela stranke kaže kako nitko ne smije biti taoc, ni Hrvatska taoc trenutnog premijera i predsjednika koji se s njom igraju, veli, poput male djece, a ni Domovinski pokret Miroslava Škore. Zašto je DP njegov talac? Zbog njegove osuđenosti na poraze, zbog deficta političkog talenta i strpljenja, zbog slabe političke artikuliranosti i sklonosti okupljanju svega i svačega pod svoj kišobran? Zbog nekritičkog političkog svaštarenja koje ga je učinilo, doista, luzerom…?
Škoro se žali kako je njegov pokret u samom startu stigmatiziran kao ekstremistički , da se prema njemu zazivao “sanitarni kordon”, da je predstavljan bezmalo kao “stranka opasnih namjera”, neka vrst političke babaroge koja je bila pretplaćena na izazivanje negativnih emocija, sijanje straha…Ali, što je više kleveta i laži to je Škori DP draži. Voli svoju stranku, on je, naglašava, stvorio. A kad se malo ozbiljnije poskliznula, brzo je napustio. Pa, DP je kao stranku osnovao tek u veljači prošle godine, i nije izdržao na njezinom čelu ni godinu i pol?! Čudna neka ljubav.
Na odlasku, dešperatni slavonski bećar kojem bolje stoji tamburica od govornice, rekapitulira svoje “uspjehe”. Na predsjedničkim izborima osvojio je, podsjeća, 465 tisuća glasova, u parlamentarnim izborima njegov je DP dobio 16 mandata, konačno, ušao je i u drugi krug izbora za zagrebačkog gradonačelnika. A unatoč tome, kontinuirano je, uvrijeđeno će, nazivan luzerom, gubitnikom. Na kraju su ga, izgleda, u to uvjerili, pa je shvatio da DP-u ne može pomoći tako što će uporno isticati svoju kandidaturu za ovo i ono. Ali joj može pomoći svojim znanjem i iskustvom. I zato se povlači u sjenu, bez gorčine, a drugima, napominje, prepušta kormilo stranke.
Uvijek mu, reći će indisponirano, ostaju njegove pjesme, njegovo vino, a ima i saborski mandat koji će nastaviti obnašati. Dok mu i to ne dosadi. A jednom već jest. Nakon samo osam mjeseci…
Zanimljivo je da Škoro kao presudni razlog odstupanja navodi neprihvatljivo povlačenje njegove obitelji kroz blato, ali upravo je Škoro, pogotovo u recentnoj kampanji za lokalne izbore, snizio kriterije političke borbe i činio je prljavijom i beskrupuloznijom negoli se to moglo očekivati. Zbog čega je mislio da ima pravo svoje suparnike difamirati bez mjere i ukusa, a da se njemu ne uzvrati? Politika je to. U njoj su veliki ulozi, pa je i blato duboko…
Jedini opravdan i racionalan razlog Škorine ostavke jest njegovo zdravstveno stanje koje je već bilo ugroženo i razumno je pobrinuti se da se to ne ponovi. Stoga, da, Škori je pametno odmoriti se od politike. Još pamentije, okaniti se od nje potpuno i trajno!
