Aurora je riječ koja dolazi iz latinskog jezika i označava zoru, svitanje, novi dan, jutarnje rumenilo. To je i istoimena rimska božica svitanja. Korijen joj je i riječ koja označava ‘zlato’. U Šibeniku, i šire, tako se zove jedna udruga građana: Udruga oboljelih od cerebralne paralize i ostalih tjelesnih invalida “Aurora”. Odabrali su posve prikladno ime, jer otkad su nastali, zora je svanula mnogoj djeci koja žive i odrastaju s poteškoćama u razvoju zbog invaliditeta, a zlata vrijede i njihovim roditeljima, rodbini, prijateljima i, naposljetku, čitavoj zajednici.
Aurora je jedna od onih građanskih udruženja koja srčanim, smjernim i nepokolebljivim angažmanom i požrtvovnim i predanim zalaganjem iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, strpljivo popravlja nebrojene nepravilnosti, nepravde i nefunkcionalnosti društva, posebice u dijelu koji se tiče nesavršene i nedostatne zdravstvene skrbi i nedovoljne brige za one kojima je pomoć i potpora najpotrebnija: djeci s invaliditetom i njihovim obiteljima.
Aurora je jedna od onih udruga dobrih ljudi za koju većina nikada niti ne sazna, jer se nisu susreli s golemim poteškoćama na koje nailaze, primjerice, roditelji djece s poteškoćama u razvoju ili nekim oblikom invaliditeta koji im uskraćuje ‘normalan’ život, obrazovanje, liječničku skrb, bavljenje sportom, sudjelovanje u kulturnim zbivanjima… itd. kao većini njihovih vršnjaka.
Humanitarni cirkusi umjesto sustavne državne brige
Šira javnost za Auroru i slične udruge u Hrvatskoj ponekad dozna kada one, suočene s nepremostivim problemima koje su nekima nejasne i nepojmljive, zatraži pomoć od ljudi dobre volje i srca za nabavku nekih najosnovnijih sredstava poput, primjerice, sprava za rehabilitaciju i vježbanje, nabavke polovnog vozila za prijevoz osoba s invaliditetom i tome slično.
Znate i sami: svjedočili ste nebrojeno puta onim humanitarnim cirkusima tipa ‘dajmo da čuju’ na televizijama u kojima se hrvatska javnost poziva da nazove na neki telefonski broj na kojemu se s patetičnim izljevima javljaju estradne zvijezde, ministri i sl., a kako bi se prikupila osnovna sredstva za opremanje dječjih bolnica, pomagala za djecu bez sluha, novac za skupo liječenje teško oboljelog djeteta u inozemstvu… itd.
Iz Udruge Aurora
Taj humanitarni show-program kod mnogih u Hrvatskoj, a posebice u obiteljima osoba s invaliditetom i teškoćama te kod njih samih, stvara dvojake osjećaje. Ponajprije, mnogi budu ganuti ljudskošću i spremnošću mnogih da priskoče u pomoć makar i minimalnim donacijama. No istovremeno ostaje gorčina i žalost jer postaje savršeno jasno kako država i njezine institucije ne funkcioniraju tamo gdje bi ponajviše trebale, pa se za najosnovnije potrebe u zdravstvu traži novac i ‘žica’ pomoć od ‘običnih građana’. Umjesto toga, samo bi trebalo preusmjeriti silan novac koji se troši na bespotreban luksuz i nepotrebne troškove glomazne državne i lokalne administracije (poput nabavke službenih limuzina, osnivanja besmislenih ureda i sl.) tamo gdje je on nasušno potreban – na zdravstvo, obrazovanje i za potrebe najugroženijih u društvu.
No to je manje-više poznato svima koji promatraju zbivanja na našoj društvenoj i političkoj pozornici, pa bolje da se vratimo na neke konkretne događaje s tim u vezi. Među takvim konkretnim događajima je i nastojanje Udruge Aurora da nabavi – polovni kombi.
„Kad bi malo svoga srca dali, i mi bi putovali“
Udruga oboljelih od cerebralne i dječje paralize te ostalih tjelesnih invalida Šibensko-kninske županije “Aurora” i udruga „Daj 5 od srca“ pokrenule su prije nekoliko mjeseci humanitarnu akciju nazvanu „Kad bi malo svoga srca dali, i mi bi putovali“.
Humanitarni buvljak! (foto Zrinka Magazin)
-Cilj ove akcije je prikupiti 65.000 kuna na koliko je akcija odobrena kako bi se kupili kombi vozilo koje je prijeko potrebno za prijevoz djece i mladih s najtežim stupnjem tjelesnog invaliditetom. Kupnjom odgovarajućeg vozila omogućit će se djeci i mladima s invaliditetom aktivno uključivanje u sportske aktivnosti. Ovim putem pozivaju se svi ljudi dobre volje, pravne i fizičke osobe da svojim sudjelovanjem i doprinosom zajedno s nama omoguće bolju mobilnost i lakše uključivanje u društvo djece i mladih s invaliditetom – pozivali su iz udruga.
Za one koji možda neće doći do kraja teksta, ali bi htjeli pomoći, evo odmah podataka uz pomoć kojih to mogu učiniti:
Udruga” Daj 5 od srca”- Vodice
IBAN: HR9824070001500014049
BIC: OTPVHR2X
Kako se u par mjeseci prikupilo nešto manje od polovine potrebnog iznosa, prošle nedjelje, 6. lipnja, na livadi ispred šibenskog kluba Azimut je održan humanitarni buvljak, a cilj mu je, kažu, bio skrenuti pozornost na akciju prikupljanja sredstava za kupnju polovnog kombija za prijevoz djece i mladih s najtežim stupnjem tjelesnog invaliditeta i njihovo aktivno uključivanje u sportske i ostale aktivnosti objedinjenog pod nazivom – ‘Kad bi malo svoga srca dali, i mi putovali’.
Humanitarni buvljak ispred Azimuta
Tako su posjetitelji mogli za sitan ali bitan novac mogli kupiti različite donirane predmete: odjeću, obuću, knjige, igračke i slično i tako dali svoj doprinos prikupljanju ukupnog iznosa od 65 tisuća kuna.
Podsjetimo, riječ je o udruzi koja postoji već osam godina, a koja je za to vrijeme pokrenula niz dobrodošlih promjena u smjeru poboljšanja kvalitete života osoba oboljelih od cerebralne paralize i ostalih oblika tjelesnog invaliditeta, a pomažu posvuda gdje se pokaže potreba. Tako su među prvima organizirali akcije prikupljanja pomoći stradalima u potresom pogođenom području u Sisačko – moslavačkoj županiji u prosincu prošle godine. Stoga bi sad trebalo pomoći Udruzi Aurora, odnosno njezinim štićenicima kojima je pomoć potrebna, da uspješno dovrše akciju za nabavku kombija.
– 35.143,00 kn na računu. Hvala, idemo dalje… – izvijestili su preko Facebooka jučer, 9. lipnja 2021. godine.
Nedostaje 30 tisuća kuna
Dakle, nedostaje još 30 tisuća kuna…
Na humanitarnom buvljaku smo porazgovarali s Marijanom Rajić, jednoj od osnivača i sadašnjom predsjednicom Aurore.
Marijana Rajić
-Postojimo već osam godina. Počeli smo 2013. godine, otkad smo poznati našoj lokalnoj zajednici, ali mogu reći ponosno ne samo lokalnoj zajednici, nego smo postali prepoznatljivi i dalje unutar granica Hrvatske. Surađujemo sa srodnim udrugama i one nas jako često zovu za savjet. Mi im dajemo primjere dobre prakse i to je u stvari vrlo lijepo da se svi mi međusobno podržavamo u cijeloj Hrvatskoj. Svatko ima nekakve nekakve projekte, nešto što i mi možemo prenijeti i primijeniti u svojoj sredini… – veli Marijana Rajić.
Posebno je zanimljiv, i rekli bi, slikovit i znakovit i ilustrativan način na koji je nastala Aurora. U čekaonici ambulante za fizikalnu terapiju, dok su čekali ‘red’ na terapiju za djecu, roditelji su se ujedinili i uzeti stvar u svoje ruke…
-Mi smo tako 2013. godine sjedeći na fizikalnoj terapiji, nas pet roditelja, shvatili da imamo puno toga jedni drugima za reći i savjetovati se međusobno. I tako je krenulo. Aurora je zvijezda vodilja. U ovom trenutku imamo 32 djece i mladih. U udruzi smo mi roditelji i volonteri… priča samo ide dalje, rola se dalje i nastavlja dalje, sve u smislu potreba kako bi naša djeca i mladi imali osmijeh na licu i u tom svom životu da ne vide vide da su različiti od njihove vršnjaka. To nam je ustvari najbitnija stvar da njima priuštimo sve ono što njihovi vršnjaci rade. Naravno uz neke određene prilagodbe, ali ništa nije nerješivo – kaže Marijana Rajić.
Marijana Rajić na buvljaku
U trenutku osnivanja shvatili su da ima već nekoliko udruga u Šibeniku, međutim i da su potrebe djece s invaliditetom drugačije od potreba osoba s višestrukim teškoćama…
-Mi vodimo računa da sustav prepozna potrebu njihovog uključivanja u škole, u predškolski odgoj, na fakultete i veleučilišta. U značajnoj mjeri se posvećujemo problemu kretanja, bilo da je riječ o kretanju na sva četiri uda. U stvari najgore su nam arhitektonske barijere i kretanje. Veliki broj naših članova može koristiti kolica i elektromotorna kolica, no najčešće ih u većini slučajeva u gradu ne mogu koristiti jer nemamo spuštene rubnike i to je najžalosnije. Jer znači u nekom trenutku premošćivanje velikog broja stepenica nije moguće, ali boli činjenica u stvari da se ne vodi računa o zakonskim normama koje kažu da se arhitektonske barijere moraju prilagoditi osobama sa poteškoćama u kretanju. I ne samo s osobama s poteškoćama u kretanju, nego pričamo i o roditeljima s malom djecom u kolicima koji znači jednako tako ne mogu proći tu barijeru, taj pješački prijelaz. Sad se ti pješački prijelazi rade s jako ružnim i velikim nagibima – veli Marijana Rajić.
‘Neka se izvođači radova prošeću s kolicima’
Kaže i kako se nada kako će neki od izvođača radova u nekoj budućnosti s njima prošetati kroz grad, a kako bi ih upoznali s posljedicama lošeg i traljavog promišljanja konstruiranja takvih nepodesnih pješačkih prijelaza, kako za osobe s invaliditetom u kolicima, tako i za roditelje s malom djecom.
Podsjetimo, na taj problem u Šibeniku već dulje vrijeme upozorava i apelira na vlasti i čelnik kninske Udruge sv. Bartolomej Josip Blažević. Njihovi apeli tek su dijelom donijeli neke rezultate, a još uvijek je većina pješačkih prijelaza potpuno neadekvatna, odnosno nemoguće je prijeći cestu osobama s invaliditetom.
Koliko vlasti ne promišljaju o problemima osoba u kolicima, ali ni ‘običnih’ pješaka u gradu, te prednost daju vozilima u najužem središtu Šibenika pokazuje i slučaj semafora na jednom od najfrekventnijih prijelaza u gradu, kod šibenskog kazališta: tamo zeleno svjetlo za pješake traje svega -skandaloznih – sedam sekundi (!). Takav prijelaz sigurno mogu prijeći samo sportaši s dobrom tjelesnom kondicijom, a osoba, sa štakom, primjerice, ne može za to vrijeme prijeći ni trećinu ceste…
Josip Blažević iz Udruge Bartolomej (foto TRIS/G. Šimac)
-Voljeli da prođu s nama i da se uvjere sami što se događa i na koji način u stvari ne funkcionira sustav i zašto se u stvari sustavno radi naopako. Zadržavaju neku formu ali ne gledaju je li to funkcionalno i to je najveći problem. Ja pretpostavljam u svakom trenutku kako u stvari osoba koja nema poteškoće u kretanju… naravno da ne može znati na koji način i kako nešto treba prilagoditi. Ali ljudi moji postoje invalidska kolica: ako struka i ne zna i možda i ne može znati: sjednite u ta invalidska kolica i pogledajte da li je to nešto što je funkcionalno. I to je kraj priče. Dakle, jedno je zakon na papiru, a drugo je praksa, Dakle, odradi praksu sam – uzmi invalidska kolica i vidi što se događa…- upozorava Marijana Rajić.
Svakodnevno se suočavaju s novim problemima svojih članova, ovisno o njihovoj dobi, no dobro je, kaže, što se mogu pojedinačno posvetiti problemima svakoga ponaosob…
Donacije od srca
-Moja kćer sada ima 20 godina i upravo je završila srednju školu i sad nas čeka matura i nakon toga ona želi ići dalje u školovanje. Sada je u razmišljanjima koji fakultet odabrati i pritom mora razmišljati o tome koji od fakulteta ima prilagodbe za osobe s invaliditetom, recimo koji fakultet ima lift. Tu su nam djeca koja se tek upisuju u srednje škole i drugi. Imamo i onih koji su završili školovanje ali su zatvoreni u svoja četiri zida i smanjenja im je mogućnost kretanja i učešća u brojnim aktivnostima. To je i osnovni razlog zbog kojega smo pokrenuli ovu akciju prikupljanja novca za kombi. Dakle radi se osobama koje žive u svojim obiteljima ali jednostavno ne mogu na nikakve dodatne aktivnosti. Tako imam osjeća da kad pričam s njima da imaju snažan osjećaj kako ih je društvo odbacilo jer nemaju na koji način ostvariti kontakt s vanjskim svijetom zbog nemogućnosti adekvatnog prijevoza. – ističe Marijana.
Antonio i mama Lucija
No uskoro bi se to moglo promijeniti, makar za članove Aurore…
-Da. Nadamo se tome, već smo našli taj polovni kombi. Nadamo se da ćemo sakupiti ta sredstva. Zapravo, ne da se nadamo nego sam uvjerena da hoćemo. I moram reći da je meni najljepše vidjeti kako je netko uplatio 10, 20 kuna… To se moglo vidjeti i ovdje danas na ovom buvljaku… Ti mali ljudi koji znaju što radimo i prilaze nam i daju svoj doprinos.. donaciju od srca. To nam jako puno znači. U trom trenutku shvatimo da ništa nije nemoguće i da samo treba biti uporan i jasno iskazati naše potrebe. Jer nitko ne može znati kakve potrebe ima osoba s invaliditetom ako ih on neće sam iskazati. Meni je logično da ljudi ne mogu znati takve probleme. Ja sama uvijek kažem, do trenutka dok mi se nije rodila kćer ja gotovo nikad nisam opazila čovjeka koji ima štaku, onoga koji vuče nogu, koji se vozi u kolicima… A sad ih vidim na svakom koraku- Jednostavno – čovjek nije usmjeren na te neke poteškoće – priznaje Marijana Rajić.
Kao jedan od najvećih problema djece s invaliditetom je i nemogućnost bavljenja sportom, kažu u Aurori.
W-slalom, halliwick plivanje, košarka, karate…
-Mi godinama planiramo svoje buduće aktivnosti i rješavamo najbitnije probleme svojih članova. No nakon više godina shvatili smo kako je jedan od najvećih problema što se ne mogu baviti sportom. Nije dovoljna fizikalna terapija, ali najveći problem je što osobe sa invaliditetom na nemaju tjelesne i zdravstvene kulture u školi. To je poražavajuće. Jer to je njima jako, jako bitno. Ne samo kao njihovim vršnjacima, nego puno, puno bitnije. Za njihovu psihu. Tako je došlo do nekakve zajedničke odluke da se moramo se u smjeru znaš sport međutim u trenutku kad smo razmišljali što i kako došli smo do spoznaje da nijedan sport u Šibeniku nije prilagođen osobama s invaliditetom. Iako brojne sportske udruge u Šibeniku pišu razne projekte one nisu nikad pripremljene i prilagođene osobama i djeci s invaliditetom. Tako smo došli sami dio toga da priređujemo W-slalom – to je nova paraolimpijska disciplina gdje je u invalidskim kolicima se vozi slalom među čunjićima, unaprijed-unatrag… u stvari se stiču vještine kretanja u svojem domu i izvan njega… Nakon toga je došla ideja o Halliwick terapijskom plivanju. Mi nažalost u Šibeniku nemamo bazen dubine metar i 40 centimetara koji je prilagođen. Ali nema veze, najvažnije da imamo 12 terapeuta koji su završili osnovnu edukaciju. Mi smo sada pomoćnici za osobe s invaliditetom, a uskoro i certificirani terapeuti Halliwick terapeutskog plivanja, što je jedna jako velika stvar za mali Šibenik – napominje sa zadovoljstvom Marijana.
Tu je i košarkaški klub osoba sa invaliditetom Šibenik u kojem i uspješno djeluje Antonio Šaršanski, pa terapijsko jahanje, parakarate klub osoba sa invaliditetom Krka Šibenik, a u Aurori se ponose i kako imaju dvoje zlatnih sportaša: na dodjeli nagrada za najbolje sportaše Šibensko-kninske županije za 2020. godinu priznanje su dobili i Julija Karadakić i Antonio Šaršanski. U posljednje vrijeme su zaokupljeni s uvođenjem tzv.vertrikalnog plesa za osobe s invaliditetom u suradnji s udrugom Histeria Nova. Radi se o disciplini koja je 2018. godine pokrenuta u Engleskoj pri kojoj osobe s invaliditetom uz pomoć rastezljivih traka zapravo na neki način vise i oslobođeni su gravitacije te se mogu slobodnije kretati u prostoru. Ipak, korona situacija je omela brojne planove Aurore….
-To je tako. To je iznad nas. Trebamo se prilagođavati. Evo recimo sportski kamp koji smo namjeravali prirediti ove godine je odgođen. No ne posustajemo. Evo danas… recimo… je lijep i sunčani dan, mjere su popustile, i ljudi su nam došli na ovaj buvljak… Uvijek moramo imati neki plan a i plan b. Ovisno o tome što nam život donosi taj dan… – zaključuje vedro Marijana Rajić.
A ovaj dan im možda donese još poneku donaciju za kombi. Možda čak i vašu, pa evo opet podataka za pomoć:
Udruga” Daj 5 od srca”- Vodice
IBAN: HR9824070001500014049
BIC: OTPVHR2X
Nika i Antonio, Udruga Aurora
