Hrvatski maturanti praktično su politički nepismeni! Nažalost, u dobroj mjeri i homofobni. Dobra je vijest da nisu nacionalisti, nisu skloni podjelama po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti i uglavnom ne misle da su pravi Hrvati samo katolici. U svakom slučaju ispostavlja se da je uvođenje građanskog odgoja u škole itekako potrebno…
Pokazalo je to ožujsko istraživanje koje je provedeno u 67 završnih razreda u 59 srednjih škola u Hrvatskoj, na uzorku od 1122 učenika iz svih hrvatskih regija i polaznika različitih srednjoškolskih obrazovnih programa – od gimnazija, četverogodišnjih i petogodišnjih strukovnih škola do onih trogodišnjih. Istraživanje je , uz suradnju s GOOD inicijativom, proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Gong, zagrebački Fakultet političkih znanosti, Centar za studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu i Filozofski fakultet u Rijeci. Cilj je bio otkriti kakva su osnovna politička znanja mladih, koliko robuju stereotipima i predrasudama, kakvi su njihovi vrijednosni sudovi, medijska pismenost i razina građanske kulture.
Da je politička pismenost maturanata u Hrvatskoj poražavajuća pokazuje podatak da 45 posto maturanata ne vidi ništa sporno u javnoj upotrebi fašističkog pozdrava “Za dom spremni”, a još oko 30 posto ih nije oko tog pitanja opredijeljeno, odnosno nemaju jasan i decidiran stav. Samo 25 posto ih je protiv pokliča ZDS.
Na Jugoslaviju ih preko 50 posto gleda kao na komunističku diktaturu u kojoj su Hrvati bili terorizirani i podređeni.
Značajan pomak je zabilježen u odnosu na ustašku NDH, koju danas tek 15-ak posto mladih ne smatra fašističkom, dok je u istraživanju 2015. njih preko 70 posto imalo takvo mišljenje, a 30-ak posto ne dvoji oko fašističkog karaktera zločinačke NDH.
Prema rezultatima istraživanja čak tri četvrtine ispitanika protivi se autocenzuri, a dvije trećine ih ne prihvaća medijsku cenzuru, pa bi se moglo kazati da su skloniji medijskim slobodama negoli kod takvog istraživanja 2015.
No, hrvatski su maturanti zabrinjavajuće homofobni mladi ljudi, iako nešto tolerantniji negoli ranije. Čak trećina ih homoseksualnost i dalje smatra bolešću, a još toliko ih se protivi njihovom javnom “outanju”, i radije bi da trajno ostanu ” u ormaru” i da o svojoj spolnoj orijentaciji ne govore javno. Ravnopravan je broj onih koji su protiv posvajanja djece od homoseksualnih parova, kao i onih koji nemaju ništa protiv toga, i jednih i drugih je oko 40 posto, što je ipak povoljniji rezultat od onog 2015. kada je čak 55 posto mladih izrijekom bilo protiv homoseksualnih posvojitelja.
Nacionalizam nije njihov izbor i to je možda i najpozitivniji podatak kojeg je donijelo ovo istraživanje. Naime, preko 90 posto maturanata koji su sudjelovali u istraživanju prihvaća mogućnost prijateljstva s osobom druge vjere i nacionalnosti, dok ih samo 10 posto smatra da bi u Hrvatskoj, kao nacionalnoj državi, etnički Hrvati trebali imati ekskluzivna, veća prava od pripadnika ostalih nacionalnosti. Štoviše, protive se definiraju Hrvatske kao države hrvatskog naroda, a ne prihvaćaju ni tezu da su pravi Hrvati samo oni koji se deklariraju kao katolici.
Mladima su nepoznate osnovne političke činjenice, pa recimo, ne znaju koje su države članice EU, kada je Hrvatska stupila u NATO, ne vjeruju u institucije, samo njih 7,2 posto vjeruje u političke stranke koje percipiraju kao najkraći i najpouzdaniji put do posla. Najviše vjeruju u vojsku i znanost, a najmanje u informacije na društvenim mrežama i portalima.
Sve u svemu, ispostavlja se da su zagovornici uvođenja građanskog odgoja u škole itekako u pravu ako želimo imati politički pismenu generaciju mladih koji neće na izbore izlaziti kao instruirani birači, kao broj, nego kao politički samosvjesni mladi ljudi.
