Neovisni novinarski portal
21.10.2021.
reflektor
Ilustracija: na ulici, na snijegu (foto TRIS/G. Šimac)

Beskućnici i bešćutnici:
U Hrvatskoj postoji grad beskućnika

Ilustracija: na ulici, na snijegu (foto TRIS/G. Šimac)

-Budio sam se u tramvaju. Dane sam provodio nikako. Po kolodvorima, ulici. Svaki dan mi je bio isti. Tako sam dočekao Božić i Novu godinu. U tramvaju sam se budio u 4 ujutro. Osam mjeseci sam tako provodio noći u tramvaju. Smrzavao sam se, hranio sam se po pučkim kuhinjama u Zagrebu, nisam imao nikakvu higijenu.Dok je ljeto trajalo bilo je dobro, ali sa zimom postaje sve gore. Nemaš se gdje umiti, okupati. Ljudi te gledaju kao klošara, beskućnika, misle si kako smrdiš, pljuju po tebi, laju, kao da si najgori. Osjećao sam da se miču od mene, da me izbjegavaju. Bio sam bez stana, bez ičega, bez kuće, bez higijenskih potrepština, roditelja, prijatelja. Bio sam dok nisam došao ovdje – kazao je 28-godišnji Ante, upitan u jednom prihvatilištu da opiše svoje iskustvo beskućništva (Tris).

Beskućnik… Čovjek bez kuće, stana, krova nad glavom, doma, mjesta za život…primoran spavati po klupama, kolodvorima, parkovima, ruševinama, starim vagonima, napuštenim kamp kućicama, starim skladištima, automobilskim olupinama… Ne znamo kako Ante živi danas i je li se uspio othrvati od beskućništva, no sigurno je, tvrdi se, kako oko 10 tisuća ljudi u maloj Hrvatskoj i danas spada u kategoriju beskućnika.

Beskućnik na klupi, policajac u ophodnji (foto TRIS)

Da: 10 tisuća ljudi.

Dakle, Hrvatska ima čitav jedan grad – beskućnika. Imaginarni grad bez kuća, veličine Knina, Sinja, Trogira… i još niza gradova u Hrvatskoj.

Hrvatska je ujedno i zemlja u kojoj ima sve više praznih kuća, stanova, sablasno praznih naselja, općina, napuštenih sela u Slavoniji, Lici, Dalmaciji… Zatvorenih škola, oronulih bivših hotela, beživotnih apartmanskih naselja po Jadranu koji 10 mjeseci zjape prazni, bez igdje ikoga.

Rezultat nekažnjenog lopovluka i nesposobnosti vlasti

I beskućništvo, kao i napuštene kuće iz kojih su iselile nebrojene obitelji bježeći u švedske, irske, belgije i njemačke... sve je to rezultat stravičnog i nekažnjenog lopovluka i nesposobnosti vlasti posljednjih desetljeća, kao i sustavne pljačke javne imovine, smjernog upropaštavanja i privatiziranja potentnih poduzeća, uništavanja gospodarstva, poljoprivrede, obrazovnog i zdravstvenog sustava, urušavanja sustava socijalne skrbi i tako dalje.

Moglo bi se nabrajati još dugo sva zlodjela prema Hrvatskoj i njezinim građanima koji su počinili pokvareni i podkapacitirani ljudi na vlasti, a koji su doveli do toga da ima sve više beskućnika, čak i mladih poput Ante s početka teksta, ostavljenih da se snalaze kako znaju ili ne znaju. Ljudi koji su ostali zbog stanova jer su ovršeni i jer nisu mogli plaćati režije. Oni koji nisu mogli vraćati kredite za stančiće od 40 ‘kvadrata’, a jer su ostali bez posla. O tome znamo mnogo…

Ilustracija: na ulici, na snijegu (foto TRIS/G. Šimac)

O beskućnicima uglavnom ne želimo znati mnogo. Radije bi da ih ne vidimo i o njima ne čujemo. Iznimka je 10. listopada svake godine kada s u medijima pojave mahom patetični izvještaji o nekakvim zbivanjima vezanim uz Svjetski dan beskućnika – 10. listopada. Navedenog dana, organizacije iz čitavog svijeta, na različite načine provode aktivnosti s ciljem tzv. senzibiliziranja javnosti i ukazivanja na sve kompleksniju problematiku beskućništva i probleme beskućnika.

Tako i jedna hrvatska institucija: u povodu Svjetskog dana beskućnika je lani državna tajnica u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Margareta Mađerić posjetila Ustanovu „Dobri dom“ i Prihvatilište za beskućnike: Crveni križ Zagreb u Velikoj Kosnici, vele.

Zanimljivo je kako je prilikom posjete zagrebačkom prihvatilištu, državna tajnica je, u ime Ministarstva, donirala za beskućnike 4500 pamučnih masi i dezinficijensa.

Time dakako nisu riješeni problemi beskućništva u Hrvatskoj.

Beskućništvo je u Hrvatskoj, kao i svugdje u svijetu, rastući socijalni problem, ponajviše zbog produbljivanja jaza između ultrabogatih i sve više siromašnih i osiromašenih zbog divlje pohlepe korporacija za profitom.

Deset tisuća relativnih beskućnika

Naime, organizacija Hrvatska mreža beskućnika procjenjuje da je, po nekoj definiciji UN-a, u Hrvatskoj oko 2200 tisuće takozvanih apsolutnih beskućnika, osoba koje nemaju „krov nad glavom“ te borave na javnim mjestima i mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje, ali procjenjuje i kako je više od 10.000 relativnih beskućnika, koji imaju nekakav „krov nad glavom“, ali bez osiguranih osnovnih standarda zdravlja i sigurnosti.

Ilustracija: na ulici, na snijegu (foto TRIS/G. Šimac)

Na žalost, u Hrvatskoj još nisu prisutni neki osnovni standardi koji se odavno primjenjuju u pametnijim državama s pametnijim vlastima, kada se govori o odnosu državnih institucija prema problematici beskućništva.

Primjerice, Hrvatski crveni križ na svojim internetskim stranicama ima svega jednu šturu stranicu koja nešto govori o beskućnicima, ali i o stupnju zainteresiranosti države i njezinih institucija o beskućnicima i problemu beskućništva. Tamo oni, eto, definiraju pojam beskućnik.

-Beskućnik je osoba koja nema mjesto stanovanja niti sredstva kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja i privremeno je smještena u prihvatilištu ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. – vele oštroumno u HCR-u na toj stranici.

Hvale se i kako u okviru društava Crvenog križa djeluju dva prihvatilišta za beskućnike: prihvatilište Gradskog društva Crvenog križa Pula i prihvatilište Gradskog društva Crvenog križa Zagreb unutar kojega djeluje i stambena zajednica za beskućnike, te kako Gradsko društvo Crvenog križa Dubrovnik pruža psihosocijalnu podršku u Privremenom prihvatilištu za socijalno ugrožene osobe u objektu Hotela Vis 2.

Dakako da to nije ni izdaleka dovoljno za pružanje pomoći hrvatskim beskućnicima.

ZG kolodovor, boravište beskućnika (foto TRIS/G. Šimac)

-Još uvijek u Hrvatskoj postoji samo 13 prihvatilišta i prenoćišta u Splitu, Kaštelima, Šibeniku, Zadru, Rijeci, Puli, Karlovcu, Zagrebu, Varaždinu i Osijeku, te jedan hostelski smještaj Dubrovniku s ukupnim smještajni kapacitetom za oko 450 osoba što je nedostatno za zbrinjavanje svih potrebitih, posebno u zimskim uvjetima. – upozoravaju u HMB-u.

Inače, beskućništvo se definira i kao stanje u kojem se nalaze ljudi koji nemaju mogućnost adekvatnog stanovanja, odnosno žive u nestandardnim objektima koji se ne mogu smatrati domom ili žive “na cesti”. Kako kažu, beskućništvo može nastati zbog lokalne ili područne nezaposlenosti,rata, psihičke nestabilnosti ili kao kombinacija navedenih čimbenika.

Ovaj lanjski Svjetski dan beskućnika obilježen je u vrijeme globalne pandemije zbog koje se u Hrvatskoj i svijetu znatno povećao broj beskućnika te koja je doprinijela pogoršanju njihovih poteškoća i problema.

-Apelirali smo na nadležna državna tijela i tijela lokalne i područne samouprave te stožere civilne zaštite, kako je krajnje vrijeme da se pobrine i za osobe koje borave na javnim mjestima i mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje i čiji su životi su ugroženi zbog nemogućnosti da se adekvatno zaštite. Aktivacijom Plana zbrinjavanja beskućnika u zimskim vremenskim uvjetima koje je donijelo ministarstvo nadležno za socijalnu skrb na temelju prijedloga jedinica lokalne i područne samouprave, kao obliku skrbi za beskućnike tijekom pandemije, nije postignut dodatni angažman lokalnih zajednica kao ni angažman organizacija koje se navode u planu, već je kompletna problematika prebačena isključivo na organizacije koje pružaju usluge privremenog smještaja i koje su, u okviru svojih skromnih financijskih, logističkih i prostornih mogućnosti, osigurali skrb za postojeće korisnike – upozorili su u Hrvatskoj mreži beskućnika po tko zna koji put.

Beskućnike prepoznali tek 2011. godine

Unatoč navedenom  vrlo šturom Vladinom Planu zbrinjavanja beskućnika u Republici Hrvatskoj i planu zbrinjavanja beskućnika u ekstremnim zimskim uvjetima za 2020/2021. (kojeg , usput, možete pronaći OVDJE), i dalje je veliki broj beskućnika u većim gradovima, posebno u Zagrebu, boravio i boravi na javnim mjestima i u objektima koji nisu namijenjeni za stanovanje, te nemaju mogućnosti obavljati osobnu higijenu i pridržavati se preporuka epidemiologa čime ugrožavaju i svoje sugrađane.

Ilustracija: na ulici, na snijegu (foto TRIS/G. Šimac)

No što očekivati od vlasti koji se s jednakim nemarom odnose i prema potrebama djece, bolesnih… Teško da će neku posebnu pažnju posvetiti beskućništvu koje predstavlja ekstremni oblik siromaštva i socijalne isključenosti, te nije na ‘oku’, a i podrazumijeva populaciju koja vlastima nije ‘tržišno zanimljiva’, a jer se pretpostavlja kako beskućnici nemaju bogzna kakve iskoristive radno produktivne potencijale.

O tome govori i činjenica koju vlasti priznaju same:

-Beskućnici dugo nisu bili u sustavu socijalne skrbi prepoznati kao zasebna korisnička skupina tek se 2011. godine navode u Zakonu o socijalnoj skrbi te ih se definira kao osobe koje nemaju gdje stanovati, borave na javnom ili drugom mjestu koje nije namijenjeno za stanovanje i nemaju sredstava kojima bi mogli podmiriti potrebu stanovanja. – vele na stranicama Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Beskućnici mogu ostvariti prava u sustavu socijalne skrbi ukoliko ispunjavaju uvjete propisane Zakonom o socijalnoj skrbi, pojašnjavaju u tom Ministarstvu, te skidaju odgovornost sa sebe i poručuju kako skrb o beskućnicima provode veliki gradovi i gradovi sjedišta županija, a koji su dužni u svom proračunu osigurati sredstva za rad prihvatilišta/prenoćišta za beskućnike i rad pučkih kuhinja.

Tragična neinformiranost i odsustvo realne percepcije hrvatske stvarnosti često pokazuju i najviše pozicionirani hrvatski političari, a koji su zbog (za hrvatske i druge prilike) abnormalnih privilegija svjetlosnim godinama udaljeni od stvarnog života, a tako i pojma i pojave  beskućništva.

U tome se iskazala i bivša hrvatska predsjednica Kolinda G.K., poznata po verbalnim i drugim ispadima koji su učestalo skandalizirali i u očaj tjerali uljuđenu Hrvatsku, nazovimo tako dio našeg društva.

Zagrebački kolodvor
(foto TRIS/G. Šimac)

-Nakon antologijske misli i izjave predsjednice države Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović kako u Zagrebu nema beskućnika, javila se i Hrvatska mreža za beskućnike. Podsjetimo Kolinda G.K. je u svojem nedavnom posjetu Zagrebu u koji je doputovala iz Zagreba prilikom visokog bilateralnog susreta s Milanom Bandićem (vidi Tris) izjavila sljedeće:‘Vidite da na ulicama grada, za razliku od mnogih gradova, nema beskućnika. Zagreb je beskućnicima omogućio krov nad glavom.’ – pisali smo tada na Trisu

No, lako za državne institucije i figure. One su tek produžetak vlasti u Hrvatskoj, a koje su pak rezultat tj. projekcija kvaliteta i mentaliteta ‘biračkog tijela’: to jest nerijetko bešćutni i neosjetljivi na nedaće i probleme sugrađana koje su zadesile životne nevolje, siromaštvo, društvena isključenost.

Tzv. normalnima smetali beskućnici

Umjesto da postoje mehanizmi pomoći najslabijima u zajednici, kao što je postojala i postoji i u najprimitivnijim ljudskim zajednicama u povijesti čovječanstva, u 21. stoljeću u Hrvatskoj postoje primjeri dodatne diskriminacije beskućnika i siromaha od strane tzv. normalnih građana.

Takav jedan je ostao u gorkom sjećanju nakon što je krenulo uređenje prenoćišta za beskućnike u Šibeniku 2014. godine: dio susjeda se pobunio zbog najave uređenja napuštenog stana u Ulici braće Polića za potrebe prihvatilišta za beskućnike.

– Ulica nije adekvatna za zbrinjavanje beskućnika. Ulica je trokraka, a na samom kraju jednog dijela planirano je uređenje napuštenog prostora u tu svrhu. Radi se o dijelu ulice koji je izrazito uzak i miran s isključivo obiteljskim kućama. Vjerujemo da Grad Šibenik ima alternativni prostor za tu svrhu te da se beskućnicima može osigurati odgovarajući prostor na nekoj drugoj lokaciji, te vas molimo da razmotrite našu peticiju i učinite sve što je moguće da do realizacije projekta u ovakvoj formi ne dođe – stoji u peticiji građana tog dijela grada koji je poveo tamnošnji kvartovski šerif, odnosno predsjednik Mjesnog odbora Građa iz redova HDZ-a.

Na kraju je bešćutnost prema beskućicima ipak nadvladana, a prihvatilište je ipak otvoreno, ali je sad već mjesecima zabravljeno – radi covida, dakako. Kao i u nekim drugim službama, stječe se dojam kako su mnogi od (ne)odgovornih službi s blagonaklono dočekali ‘pandemijsku situaciju’, je su time dobili legalno opravdanje za nerad i nedjelovanje.

Treba sada spomenuti i kako je pučka pravobraniteljica Lora Vidović, uoči odlaska s te funkcije na kojoj je sada Tena Šimonović Einwalter, predala Hrvatskom saboru Izvješće za 2020. godinu sa 142 preporuke za snažniju zaštitu ljudskih prava u gotovo svim područjima života koje su mjeri upućene nadležnim ministarstvima.

U tom Izvješću koje se prostire na oko 200-ak stranica, ‘udomljeni’ su i beskućnici, odnosno poglavlje o beskućništvu, i to na jednoj i pol stranici, odnosno na 73. i 74. stranici.

-Točne podatke o broju beskućnika teško je doznati zbog specifičnosti njihove situacije pa je ukupna brojka u RH nepoznata -među ostalim je u izvješću ustvrdila Lora Vidović, spominjući brojku od mogućih 10 tisuća građana – beskućnika.

-Svim beskućnicima je potrebno osigurati adekvatan krov nad glavom, topli obrok, dostupne zaštitne maske i sredstva za dezinfekciju, i to za sve njih, bez obzira žive li u Zagrebu, Splitu ili nekom manjem mjestu. Uz to, potrebno je rješavati i njihove sustavne probleme o kojima govorimo niz godina… – zaključuje Lora Vidović.

Kuća ljudskih prava o obespravljenosti beskućnika

I tako je to. Srećom, puno više prostora beskućnicima posvećeno je u nedavno predstavljenom izvještaju Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2020.

a kojega organizacija Kuća ljudskih prava Zagreb, s uredničkim rukama Tine Đaković i Ivana Novosela, u suradnji s 40-ak organizacija civilnog društva i pojedinaca, već niz godina, pa tako i ove, objavljuje izvještaj o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj u prethodnoj godini.

Čitavo veliko poglavlje je pokrilo problem beskućništva…

Ilustracija: na ulici, na snijegu (foto TRIS/G. Šimac)

-Nacionalna strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti istekla je u 2020. godini, a unatoč odredbama usmjerenim na zaštitu i unapređenje skrbi za beskućnike, njezinim istekom nije zabilježen značajan pomak u suzbijanju i prevenciji beskućništva u Hrvatskoj. Postojeća zakonska definicija beskućnika je nedovoljno široko postavljena jer nije usklađena s ETHOS tipologijom beskućništva i stambene isključenosti, te ne obuhvaća osobe koje stanuju u neadekvatnim životnim prostorima kao ni sekundarne i tercijarne oblike beskućništva, što onemogućuje kreiranje odgovarajućih prevencijskih politika. Beskućništvo ne uzima u obzir osobe koje žive u prihvatilištima za beskućnike ili koje žive u vrlo nesigurnim uvjetima stanovanja, neadekvatnim stanovima kao ni osobe koje su suočene s rizikom beskućništva zbog vrlo nesigurnog stanarskog prava – jasno na početku upozoravaju Tina Đaković i Ivan Novosel u Izvještaju.

Hrvatska i dalje nema točan podatak o broju beskućnika koji je od iznimne važnosti za kreiranje mjera i politika skrbi.-Usprkos zakonskoj obvezi da veliki gradovi i gradovi sjedišta županija u svom proračunu osiguraju sredstva za uslugu prehrane u pučkim kuhinjama, kao i za pružanje usluga smještaja u prihvatilištima ili prenoćištima za beskućnike, velik broj gradova u Hrvatskoj još uvijek nema uspostavljene programe skrbi o beskućnicima. Pučke kuhinje i socijalne samoposluge često su rezultat inicijativa organizacija civilnog društva te humanitarnih i vjerskih organizacija, a ne strukturne nacionalne politike – napominje se.

Zakon o socijalnoj skrbi iz 2014. godine ne daje pravo na zajamčenu minimalnu naknadu korisnicima usluge smještaja ili organiziranog stanovanja, osim beskućnicima koji su korisnici usluge smještaja u prenoćištu, čime je tim kategorijama građana oduzeto pravo na socijalnu integraciju.

-Problematičan je manjak stručnih djelatnika u prenoćištima i prihvatilištima za beskućnike. Zapošljavanje novog stručnog kadra ne uspijeva se realizirati zbog nedostatka financijskih sredstava, a zabrinjava i nedostatak kontinuirane podrške i supervizije stručnih radnika u neposrednom kontaktu s beskućnicima koji se u svom radu suočavaju s nepredvidivim situacijama za koje im često nedostaju stručna znanja i vještine – ukazuje se i na taj problem.

Bez strategije za beskućnike

Hrvatska, naglašava se, nema donesenu strategiju prevencije i borbe protiv beskućništva ni strategiju socijalnog stanovanja, a s obzirom da beskućništvo predstavlja ekstreman oblik siromaštva i socijalne isključenosti koji zahtjeva poseban pristup rješavanju, ističe se potreba za
specifičnih okvira i mjera socijalne politike prema beskućnicima na nacionalnoj razini.

Naslovnica internetske stranice Hrvatske mreže beskućnika

-Nedostatak nacionalne strategije o beskućništvu i protokola o postupanju s beskućnicima utječe na kvalitetu usluga svih pružatelja i suradnju s nadležnim tijelima po pitanju beskućništva. Loša međusektorska koordinacija na relaciji pružatelj usluga, centar za socijalnu skrb, pravosudne i zdravstvene ustanove i u 2020. godini bila je problem, posebno kod zbrinjavanja osoba koje izlaze iz zdravstvenih i pravosudnih ustanova nakon dužeg vremena – naglašavaju u Kući ljudskih prava na problem o kojemu učestalo, na žalost, doznajemo ili nanovo postajemo svjesni kada se dogodi nekakav tragičan događaj.

Ostvarenje prava na prebivalište i dalje predstavlja kontinuirani problem beskućnika. Postupak prijave prebivališta na adresi prenoćišta ili nadležnog centra za socijalnu skrb zbog slabe je responzivnosti institucija otežan te mnogi beskućnici nemaju prijavljeno prebivalište, čime ostaju bez mogućnosti ostvariti veliki broj javnih usluga, uključujući pravo na zdravstvenu zaštitu.

To je jedan od najvećih problema, kako nam je kazao  Mile Mrvalj, bivši beskućnik, a danas voditelj udruge koja pomaže beskućnicima. Intervju s Milom o toj i drugim okolnostima u životima beskućnika i lošoj politici naspram rješavanje njihovih problema uskoro ćemo objaviti na Trisu.

tris.com.hr-mile4

Mile Mrvalj (foto TRIS/G. Šimac)

Uz standardne živote nedaće beskućnike je još teže pogodio i virus korone i novonastala planetarna histerija.

-Za vrijeme trajanja epidemije koronavirusa beskućnici su bili izloženi dodatnom riziku zbog manjka kapaciteta za njihov smještaj te loše informiranosti o razvoju krizne situacije. Višegodišnji i novonastali problemi još su jednom ukazali na potrebu usvajanja nacionalnih strateških dokumenata kako bi se osigurala kontinuirana zaštita beskućnika, osobito tijekom kriznih stanja. Uslijed epidemije koronavirusa i razornih potresa koji su u 2020. zadesili kontinentalnu Hrvatsku povećao se broj novih osoba bez adekvatnih uvjeta stanovanja, a postojeći prostorni, zaštitni, kadrovski i drugi kapaciteti nisu bili dovoljni za osiguranje odgovarajuće skrbi za sve osobe kojima je ona potrebna. Prenoćišta i prihvatilišta za beskućnike tijekom epidemije postala su potencijalna mjesta zaraze zbog neinformiranosti građana, nepostojanja testiranja i jasnih pravila o postupanju radi sprečavanja širenja zaraze te nepostojanja adekvatnih prostorija za samoizolaciju – upozoravaju iz Kuće ljudskih prava.

Kako kažu nadalje, procesuiranje direktnih žurnih zahtjeva za smještaj po izlasku iz zdravstvenih ustanova, komuna, zatvora i slično u okolnostima COVID-19 bilo je dodatno otežano s obzirom na ograničene smještajne kapacitete te mogućnosti testiranja i samoizolacije.

-Organizacije koje rade s beskućnicima vlastitim su sredstvima, bez financijske pomoći institucija, osiguravale određenu količinu higijenskih potrepština i zaštitne opreme te osigurale rad 24 sata dnevno kako bi zaštitile korisnike. Tijekom krize izašla je na vidjelo građanska solidarnost i značajni volonterski angažman građana u dostavi hrane i pomoći, kao i važnost socijalnih samoposluga u zajednici unatoč tome što one nisu definirane kao jedna od socijalnih usluga – ističe se.

Ilustracija: dnevni boravak beskućnika pod vedrim nebom (foto TRIS/G. Šimac)

Udruga MoSt i Hrvatska mreža za beskućnike ukazali su na lošu provedbu Plana zbrinjavanja beskućnika u Republici Hrvatskoj i Plana zbrinjavanja beskućnika u ekstremnim zimskim uvjetima, koji je ujedno bio i Plan zbrinjavanja beskućnika za vrijeme trajanja epidemije COVID-19 i organizacije rada pučkih kuhinja.

Nema standarda

-Ne postoji utvrđen standard u radu prihvatilišta ili prenoćišta. Uz to postoji velika neujednačenost u sredstvima koja izdvajaju lokalne i/ili područne samouprave za rad prihvatilišta/prenoćišta, dok se u isto vrijeme zahtjeva sve veća administracija, skrb za sve veći broj korisnika te razvoj aktivnosti i inovativnih socijalnih usluga. Ni u 2020. nije raspisan natječaj za pružanje terenskih usluga za beskućnike koji ne koriste uslugu smještaja, a koji je predviđen Planom natječaja nadležnog Ministarstva – upozorila je Udruga MoSt i poslala Apel za pomoć beskućnicima u Hrvatskoj, lani u ovo doba (dostupno na: https://www.most.hr/blog/apel-za-pomoc-beskucnicima-u-hrvatskoj).

Ukratko, zaključak je jasan: kad u Hrvatskoj ne bi bilo srčanih, poštenih, marljivih, susretljivih, empatičnih, suosjećajnih i energičnih ludi udruženih u civilna udruženja, stanje u državi, posebice po pitanju pomoći nemoćnima, bolesnima, siromašnima, beskućnicima… bilo bi u neusporedivo gorem stanju.

Sreća u nesreći za beskućnike je što postoji Hrvatska mreža za beskućnike, a koja ujedinjuje brojne organizacije, te djeluje i na nacionalnoj i na međunarodnoj razini.

Osnovana je, kažu, s ciljem unapređenja skrbi o beskućnicima i beskućnicama te drugim socijalno isključenim skupinama pružanjem podrške i pomoći organizacijama koje se bave problematikom beskućništva, podizanjem svijesti i razine informiranosti javnosti te senzibiliziranosti za problematiku beskućništva.

Ispalo je da bi bez njih tko zna koliko beskućnika bilo u još gorem stanju, bolesni, možda i umrli.

Umjesto zaključka, evo informacija: ovdje možete pronaći internetske stranice prihvatilišta prenoćišta za beskućnike od kojih, na žalost, neke nisu aktivne zbog covid situacije.

A u nastavku su poveznice na internetske stranice članica HMB-a:

Udruga Most, Split

Franjevački svjetovni red Trsat, Rijeka

CERANEO, Zagreb

Caritas biskupije Šibenik

Caritas zagrebačke nadbiskupije

Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb

Udruga sv. Jeronim, Grad Kaštela

Gradsko društvo Crvenog križa Pula

Udruga Milosrđe, Karlovac

Udruga Novi put, Varaždin

Udruga Oaza, Rijeka

Udruga Dom nade, Zagreb

Institut Pula

Udruga PET PLUS

Udruga Tera

 

 

Ilustracija: na ulici, na snijegu (foto TRIS/G. Šimac)

Tags: , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI