Hrvatska se predstavlja kao kršćanska zemlja, ma što to značilo, iako, potpuno sam siguran, ne znači ništa. Kršćanstvo nije politička stvarnost, ono ne pripada državi, niti se ostvaruje u institucijama države. Palo ili povampireno kršćanstvo, a to više nije kršćanstvo, ima veze s političkim strukturama. E, to je ono ‘kršćanstvo’ koje Hrvatsku poima kao kršćansku zemlju. Takvih ‘kršćana’ imamo na pretek. Takvo ‘kršćanstvo’ nazivam plemenskim kršćanstvom. Država koja je benevolentna prema plemenskim kršćanima, nije država u punom smislu riječi, ona je država plemenskih kršćana, pa i takvu državu možemo nazvati plemenskom državom.
U plemenskoj državi ne postoje institucije, zakoni, procedure, slobode, različitosti, sve je monolitno ili se za monolitnost bori.
Plemenske vođe i zakoni
U plemenskim državama ne postoje političari, ali postoje, razumije se, plemenske vođe. Njihova volja je za pleme mjerodavna, a ne tamo neki zakoni koji, kako je to naglašavao Aristotel, služe da bi se uredio život u državi jer, po ovom mislitelju, politička racionalnost počiva na zakonima, a ne na intelektualnoj snazi kojekakvih vođa. Zakoni su ti koji uređuju javni život. Zakoni trebaju biti racionalni i pravedni jer tako i samo društvo postaje racionalnije i pravednije od onoga kakvo je bilo prije zakona. Logika je sasvim jednostavna – zakoni se nastanjuju u institucije, a institucije koje djeluju sukladno zakonima, najjednostavnije i najefikasnije mijenjaju ponašanja ljudi. Institucije štite one koje djeluju sukladno zakonu, a sankcionira one koji djeluju protivno zakonima.
Ovo je za nas, zato što smo plemenska država, čista apstrakcija. Kod nas, zato što smo, ponavljam, plemenska država, društveni život prati, uvjetno rečeno, razumsku aktivnost i emocionalna stanja plemenskih vođa. Takav život nije vođen zakonima. U takvoj državi ne postoje građani, nego plemenske glumačke družine koje igraju uloge koje im je namijenio njihov plemenski vođa. Ako nismo sigurni jesmo li glumci plemenskih glumačkih družina, to možemo brzo otkriti, dovoljno je samo da razmislimo o tome postoji li netko čije ćemo stavove bezrezervno braniti. Ako postoji netko takav, onda imamo plemenskog vođu, on je iznad nas, a i on i mi smo izvan domašaja zakona, institucija i procedura, baš kao što to plemenu i plemenskoj svijesti dolikuje.
Žrtvovanje djevica
Hrvatsku, naprosto, treba urediti zakonima. Ne treba nama Aristotel u Hrvatskom saboru, ali nam treba trodioba vlasti jer se nalazimo na korak do toga da počnemo žrtvovati djevice, jer to od nas traži naš plemenski vođa. Uostalom, zar u ovih trideset godina ove plemenske države nismo mnoge žrtvovali – žene, djecu, nacionalne manjine, hrvatske branitelje, umirovljenike, radnike…? Mnoge smo žrtvovali i mnoge smo spremni žrtvovati. Zapravo, žrtvovanje je jedino što sustavno radimo. Kako u plemenskoj državi plemenskim kršćanima objasniti da je Uskrs najznačajniji kršćanski blagdan, ali samo ako ima nečega vrijednog ili nekoga vrijednog uskrsnuća? Ništa plemensko zasigurno ne može uskrsnuti, zato što je bezvrijedno.
Pokušavam zamisliti kako bi izgledao raj koji bi primio naše plemenske vođe. To je pakao. Pokušavam zamisliti tog suludog boga koji bi se usudio biti spasitelj takvim pomahnitalim bićima koji su život sveli na divljački poziv da se nekog žrtvuje. Ako takav bog i postoji, slažem se sa slovenskim filozofom Žižekom, on je đavao. Takav bog mi ne treba, zato jer je đavao. Neka se takav bog bavi bićima koja mu pripadaju, a to su plemenske vođe i njihovi poklonici. Takvima ne trebaju zakoni, institucije, pravosuđe, država, mir…
Ljudski život koji nije bio miroljubiv, autentičan, poseban i od drugih različit, nije ni bio ljudski život. Ljudski život koji je miroljubiv, autentičan, suradljiv, za druge zabrinut, život je u kojem se već sada očituje svijetu pripadajuća veličina, a to je veličina slobodnog čovjeka. Slobodnom čovjeku ne treba bog, ali nije protiv slobodnih ljudi kojima treba Bog, slobodnom čovjeku ne treba Uskrs, ali nije protiv Uskrsa ako postoje slobodni ljudi kojima Uskrs treba. Slobodnom čovjeku treba sloboda drugog čovjeka kako bi mogao demonstrirati vlastito čovještvo i kako bi drugi čovjek mogao demonstrirati vlastito čovještvo. Tako, uostalom, nastaje ljudski svijet. Za takvim ljudskim svijetom čeznem u ovoj pustopoljini plemenskih politika. 
